Iz petnaestogodišnjeg druženja s Goraždanima Veljkom Veljom Drocom, Lutvom Hodžićem, Omerom Sijerčićem, Huseinom Batom Ahmovićem, Džemalom Čeljom i bratom Lutvom, s kojima je sjedio Hajrudin Somun u Sarajevu sve do početka pandemijskog lockdowna 2020. godine, nastala je knjiga o rodnom kraju ovog bosanskog novinara i diplomate, objavljena ove godine pod naslovom Goraždani iz prošlog vremena u izdanju “Dobre knjige”.
Premda nije isključivo namijenjena sadašnjim i bivšim žiteljima goraždanskog kraja, za očekivati je da će u njoj najviše uživati oni kojima šum Drine kola u žilama jednako životvorno kao i kisik. Koliko Drina, kao odrednica tog podneblja, definira Goraždane, najbolje donosi na poleđini ove knjige izdvojen citat Isaka Samokovlije, čije ime danas nosi goraždanski Dom zdravlja: “Drina je za mene jedno od najdubljih doživljaja. [...] Ispunila mi je cijeli život vedrinom, čistotom i nekom čudesnom snagom.”
Uz istaknute prirodne pojavnosti Slaveni su vezali posebne običaje i obrede, a na Drinu se išlo zbog molitve za kišu, kako je to u svoje vrijeme zapisao Samokovlija, što Hajrudin Somun navodi već na samom početku svoje knjige: “Kad bi ljeti potrajala suša, žene i djeca bi u povorci krenuli i u Drinu bacali kamenice, pa bi se ubrzo stvorili oblaci vodenih kapljica” (21). Prema slavenskoj mitologiji, Perun je otišao u nebeski svijet Prav, gdje je upoznao Dodolu (poznatu i pod imenom Perunica ili Perperuna), kćerku boga nebesa, s kojom se oženio, a Dodolu, kao božicu kiše, nekada su na balkanskom prostoru zazivale djevojčice i djevojke u vrijeme suše.
Podsjećajući nas na to da smo ovisni o majci prirodi za život, taj naš paganski korijen u modernoj je historiji Goražda, pa i Bosne i Hercegovine, dobio perverznu verziju u kojoj Drina nije spona s duhovnim svijetom nego sa zvjerskim ponorima u ljudskim srcima. Kako u “ovom”, tako i u “onom” ratu, Samokovlijina “čarobna zelena boja” miješala bi se s krvlju muslimana Istočne Bosne, pretvarajući ovu rajsku rijeku u tim paklenim godinama u nevjernu presliku mitološke rijeke Flegeton. Somun navodi svjedočenje svoje majke Munibe iz Drugog svjetskog rata, koje mu je nevoljko prenijela, o tome kako su Fočaci – nakon što su se četnici povukli iz grada – capinima izvlačili iz Drine smrznuta tijela, “ispreturana u plićaku kao polomljeno drveće kad ga voda izbaci poslije velikih kiša” (133), da ih pokopaju uz džamiju.
Od onih koji su pisali o Genocidu nad muslimanima iz tog rata bio je i Vladimir Dedijer i Antun Miletić i tu knjigu posebno spominje Hajrudin Somun po tome što je u njoj njegova kćerka Lejla pronašla preko pedeset predaka s očeve strane koji su stradali od noža sljedbenika četničke ideologije. Danas je tek nešto više od desetak primjeraka knjige Genocid nad Muslimanima, 1941-1945. dostupno u nekim od naših javnih biblioteka, a u online knjižarama biste je mogli kupiti tek za kune, dolare ili turske lire, ali ne i za konvertibilne marke, jer novih izdanja ovog izuzetno vrijednog istraživanja nije bilo od 1990. godine.
Značajan dio knjige Goraždani iz prošlog vremena posvećen je miru između svjetskih ratova i ličnostima i dešavanjima tokom i netom nakon Drugog svjetskog rata, što je i za očekivati, s obzirom na to da su se Hajrudin Somun i njegovi drugovi i sagovornici nakon osnovnog i srednjeg školovanja uglavnom uputili ka Zapadu, u veće gradove. Mnoge su zanimljive lične historije spomenute u ovim razgovorima, a među njima je i “narodni heroj bez medalje” Alija Hodžić. Hrabri borac NOP-a, revolucionar, komunista i prije izbijanja rata, Alija Hodžić zapamćen je i po tome što je uspio pobjeći ustašama 1941. godine tako što je, slomivši jedan zub i ozlijedivši obje ruke, prekinuo žicu kojom su ga vezali, te se krvavih ruku spustio niz oluk zatvora. Ranjen je u bici kod sela Stomorine, zbog čega su mu morali amputirati nogu, i to bez anestezije. Skončao je u Jasenovcu 1943. godine, kada su ga isprebijanog i mrtvog gurnuli u Unu, koja je, jednako kao i Drina na istoku, indiferentno nosila leševe ka Savi.
Posljednje stranice knjige posvećene su svjedočenjima “djevojčica s ratne fotografije” o jezivim stradanjima civila i grozničavim naporima da se preživi u opkoljenom Goraždu od 1992. do 1995. godine. Ta svjedočenja zapisao je njihov profesor Hajrudin Čaušević (koji danas živi u Švedskoj), te je 2011. štampano prvo i do sada jedino izdanje knjige pod naslovom Djevojčice sa ratne fotografije. Pitanje jedne od njih, Senade Hurić, “šta smo im uradili?” ostaje za samog autora i za hiljade preživjelih Bošnjaka u Bosni i Hercegovini i dijaspori mučno i bez potpunog odgovora.
Bilo da se vraćaju na rodnu grudu povremeno, za vrijeme godišnjih odmora, ili da i dalje hode zemljom bremenitom kostima svojih predaka, bosanski muslimani moraju se suočavati s pričama iz prošlosti. Ova knjiga Hajrudina Somuna jeste pokušaj da se neke od priča “iz perfekta, iz vremena udarničkih pruga, ‘pobjeda’ i ‘azotara’” preliju i postanu dio indirektnog iskustva mlađih generacija. Uz već postojanu čitateljsku publiku, Goraždani iz prošlosti neminovno će pronaći put i do novih zaintrigiranih bosanskih istočnjaka, vječite djece rijeke Drine.