Kupus je od davnina sinonim bijeljinskog kraja i neizostavan je dio većine zimnica koje se pripremaju u sjeveroistočnoj Bosni. Gurmani i kuhari znaju da je bijeljinski i janjarski kupus pojam za kvalitet i ukus, a stotine porodica u navedenim mjestima žive od proizvodnje ovog povrća, čija je berba u toku, pa se tim povodom ekipa Stava uputila u Janju.

Inače, Janja je poslijeratni simbol povratka Bošnjaka u rodnu grudu, u bh. entitetu Republika srpska, ali unazad nekoliko godina, poput brojnih mjesta u Bosni i Hercegovini i regionu, nije pošteđena odlaska kompletnih porodica, koje u potrazi za prosperitetnijom budućnošću idu u evropske zemlje.

Iz automobila posmatramo uređena dvorišta i avlije. Ispred gotovo svake kuće su cvijetnjaci i voćke koje su ovog ljeta prerodile. Kišne im kapi itekako prijaju nakon sušnog perioda u julu.

U neposrednoj blizini Atik džamije zatičemo grupicu građana koji raspravljaju o tome kako i kuda se može spustiti bager da očisti korito rijeke Janje, lijeve pritoke Drine.

Na imanju gdje radi s bratom, suprugom i sinom dočekuje nas domaćin Mustafa Osmanagić.

“Od toliko dana kiša pada baš danas kada dolazite. Hajde, bujrum, sjedajte”, kazuje Osmanagić i pozdravlja nas pa negdje otrča i ubrzo se vrati s tek ubranim paprikama, šljivama i jabukama, koje stavi pred nas na sto. Kiša lije.

Porodica Osmanagić vratila se među prvima 2000. godine. Poljoprivrednom proizvodnjom bave se decenijama, a najviše uzgajaju kukuruz, paprike, krompir, kupus te nešto manje lubenice i prasu.

“Prije Agresije na Bosnu i Hercegovinu Janjarci su prodavali širom Bosne i Hercegovine i Srbije. Bilo je teže proizvesti, a lakše prodati, dok je sada obratno. Mi smo išli tamićem dva puta sedmično u Sarajevo, Goražde i Valjevo. Bijeljinska pijaca nije ni bila toliko aktivna. Prije je bilo mnogo bolje nego sada, jer su sada ulaganja veća, a tržište je skoro nikakvo. Najteže je prodati. Lahko je proizvesti. Zemljoradnička zadruga iz Janje nađe tržište i, da nije toga, propali bismo, jer bi i pijaca bila prezasićena. Sreća je da nismo imali nepogoda jer bi nas samo jedna potpuno osakatila. Kako koja godina, sve je skuplje i prošlogodišnju zaradu trošimo na ulaganja u buduće sjetve i proizvodnju. Ove se godine to posebno vidjelo na poskupljenjima goriva i đubriva. Samo je đubrivo tri stotine procenata skuplje. Ali, narod radi, jer od ovoga mi živimo i ne znamo za drugo”, navodi Osmanagić, dodajući da su prošle godine za “Bingovu” “Semberku” isporučili stotinu tona krompira, kao i šezdeset tona za fabriku čipsa u Srebrenici.

Život je, dodaje on, neizvjestan, kao i svugdje. Oni koji se bave proizvodnjom nemaju vremena razmišljati o svjetskim ekonomskim turbulencijama, inflacijama ili najavama mogućnosti gladi širom planete. Naš sagovornik ističe da se njihovi problemi uglavnom svode na cijene đubriva i vremenske (ne)prilike.

“Svega mi imamo dovoljno i nije gorivo toliko poskupjelo, da bi se đubrivo i ulje prodavali po astronomskim cijenama. Evo, cijene goriva su se snizile, što sada i đubrivo ne ide dolje?”, pita Osmanagić i dodaje: “Može se lijepo živjeti i sretan sam što nisam u dugovima i kreditima. Koliko mogu, toliko i ulažem, ne idem preko. Žao mi je samo što nas je sve manje, što narod napušta Janju. Nije to više samo omladina, nego i odrasli odlaze. Narod umire, djeca se ne rađaju, radnje se zatvaraju. Bojim se da će Janja u dogledno vrijeme biti turističko odredište onih koji su ovdje nekada živjeli pa dođu kada požele da se sjete tih vremena i obiđu imovinu ili posjete rodbinu. Djecu koja su u inostranstvu rođena roditelji dovode dok su mali, ali čim poodrastu, oni više ne dolaze, jer ih ništa ne veže uz ove krajeve”, pojašnjava Osmanagić.

Jedan od aktivista koji svojim primjerima animira sugrađane na društveno korisne aktivnosti jeste Elvir Ibrišimović, profesor historije u tri srednje škole na području općine Bijeljina i potpredsjednik Udruženja “EKO zeleni Drina”, Janja.

“Ovo je mjesto jedan mali grad veći od većine mjesta sa statusom općine u Bosni i Hercegovini. Zvornik je naprimjer bio malo veći od Janje, kao i Ugljevik, Lopare ili Milići. Prema Janji je učinjena jedna nepravda i ona je danas urbanistički zapuštena i ovdje nemamo šetalište, trg ili centralno okupljalište građana. Da li je to stvar politike ili nečije nesposobnosti, nisam siguran, ali je činjenica da se ovdje s gornjim slojem stanovništva i inteligentnim ljudima zajednica uvijek obračunavala, zbog čega su ljudi odlazili i nisu se nikada vraćali, niti su šta ovdje ulagali. Život povratnika u Janju zavisi iz kojeg ugla ga posmatrate. Ako razgovarate s uspješnim ljudima, koji realnost ne gledaju objektivno, nego kroz prizmu svog ličnog života i napretka, ovdje je sve super i sve je idealno. Fantastično je.

Kada bi čovjek sa strane to slušao, pomislio bi da je u Švicarskoj, a ne u Bosni i Hercegovini i u Janji. Ako pogledate iz malo šire perspektive, ima tu povratnička populacija u ozbiljnoj krizi, svega udrobljenog. Kao prosvjetni radnik, mogu reći da je povratnička populacija u ozbiljnoj krizi. Kada govorimo o krizi, u prvi plan ističemo ekonomsku. To je kriza svih kriza. No, slabo ko govori o krizi kulture, krizi morala i o krizi međuljudskih odnosa, a sve je to problem u ovoj povratničkoj sredini. Ovdje nema ko da održava i da razvija te kulturne odnose, naročito kada je u pitanju kultura Bošnjaka. Nemamo institucionalnu podršku. U školama, arhivima i muzejima nema organiziranog unapređenja kulture Bošnjaka ili drugih etničkih skupina, naroda”, navodi Ibrišimović.

Postoje u obrisima neka djelovanja kulturno-umjetničkih društava, kao što su “Mula Alija Sadiković”, “Preporod” i slično, ali ta djelovanja nemaju kontinuitet. Entuzijasti se trude, pokušavaju i daju svoj maksimum.

Udruženje žena “Žena” njeguje narodnu radinost, pripremaju zimnice pokušavajući doprinijeti kućnim budžetima, a vrijeme provode i družeći se. Također, odličan je i primjer Fonda solidarnosti “Hasna”, putem kojeg su humanisti izgradili kuće svim ljudima koji ih nisu imali, pomažu socijalno ugroženim porodicama i trenutno, tvrde naši sagovornici, nema ljudi za koje postoji mogućnost da će navečer otići na spavanje praznog stomaka. Dosta se toga uradilo u koordinaciji s TV Podrinje, a promoviranjem humanih ideja i ciljeva ljudi su se počeli takmičiti u činjenju dobrih djela.

Između ostalih, trude se i ekolozi.  Za kratko vrijeme, od početka 2021. godine, “Eko zeleni Drina” iz Janje uradili su nešto što nije urađeno u zadnjih pedesetak godina. Posadili su drvorede. U cijeloj općini Bijeljina je posađeno sedam stotina stabala, od čega je oko tri stotine u Janji, a cilj je ozeleniti ovo mjesto i posaditi hiljadu stabala. Također, napravljen je i park.

Uslijed ubrzanog odlaska stručnih kadrova, pojavila se ideja za Fondacijom “R.A.M.E.”, koja stipendira nadarene i vrijedne učenike i studente.

“'R.A.M.E.' je simbolika za oslonac, a zapravo, riječ je o početnim slovima imena Janjaraca koji su osnovali Fondaciju: Rusmir Čanić, poduzetnik iz Sjedinjenih Američkih Država, Adnan Ramić iz Norveške, Muhamed Nurkić, koji ima veliku firmu za postavljanje keramičkih pločica u Njemačkoj, i moja malenkost Elvir Ibrišimović, koji sam koordinator ovih procesa. Od školske 2022/2023. godine povećat ćemo broj stipendista na petnaest učenika i studenata iz različitih oblasti. Poenta nije da Fondacija samo da novac, odnosno stipendiju, i da se tu sve završi. Pratimo učenike i studente, učestvujemo u njihovom odgoju i obrazovanju i aktiviramo ga u društveno korisnim procesima, a kasnije ih i povezujemo s poslovnim svijetom u domovini i dijaspori.

Aktivizam i volontiranje su strani pojmovi našim učenicima. Kada sam na jednom času odjeljenske zajednice rekao učenicima da ćemo izaći da čistimo školsko dvorište, oni su me pitali koliko će novca dobiti za to, na šta sam im rekao da će dobiti onoliko koliko nisu kažnjeni kada su bacali papire, kesice i flašice nakon užine.  I inače nam je tako i u drugim sferama. Često mi optužujemo Sarajevo, kao oni su nas zaboravili, za Sarajevo je Bosna do Marindvora itd., ali sve je do nas. Samo moramo zasukati rukave i urediti svoja dvorišta i ispred njih. U proteklih trideset godina vidjeli smo da nas Opština Bijeljina slabo ili nimalo pomaže, Federacija Bosne i Hercegovine isto tako slabo ili nikako, država isto. Opravdano ili ne, možda nemaju resurse, u to ne ulazimo, ali šta mi radimo? Čekamo da nam pošalju i, ako nismo zadovoljni, onda kritikujemo. Hajde da sami uradimo, a sve što dođe od nekog nivoa vlasti, dobrodošlo”, zaključuje Ibrišimović.

Osim odlaska, navode naši sagovornici, ima i slučajeva da su se neki i vratili u Janju. Među njima je i Janjarac koji je uložio sredstva i oživio nekada popularni ekokamp na Drini, gdje se sada nalazi restoran u kojem se poslužuje ukusna hrana i koji je otvoren u ljetnom periodu. Također, u rodno mjesto se vratio i Šerif Gradaščević, koji je zarađeni novac i iskustva u Švedskoj uložio u zapošljavanje povratnika u firmi koja se od 2009. godine bavi proizvodnjom zastava i jarbola. Podršku za nova zapošljavanja dobili su i od Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica. Porodična firma “Reppu Entreprenad” proizvodi jarbole za mnoge institucije, ustanove, privatne firme i pojedince, a izradili su i jedan od najvećih jarbola u državi, koji se nalazi na brdu Hum iznad glavnog grada Bosne i Hercegovine.

“Ima ovdje dosta jakih i uspješnih ljudi. Ima i onih kojima su Drina i Janja u krvi i, gdje god da odu, oni pate za svojim rodnim krajem. Imamo primjere ljudi koji su lijepo živjeli u inostranstvu, stekli tamo i penziju, a onda su ostavili žene i djecu, koji nisu htjeli da se vrate i došli su ovamo da žive. Džaba, to je nešto što je jače od njih”, šapuće nam na odlasku bivši trgovac uz molbu da ne navodimo njegovo ime i prezime.