U razdoblju postojanja Kraljevine SHS (1918–1929) i Kraljevine Jugoslavije (1929–1941) privredni život Bošnjaka u Bosni i Hercegovini odvijao se pod utjecajem dva značajna činioca. Jedan je agrarna reforma, ili razrješenje feudalnih i sličnih odnosa. To je bio kompleks državnih mjera kojima je zapravo izvršena prava ekonomska devastacija bošnjačkoga življa. Drugi činilac je bila opća privredna kriza, upotpunjena neprimjerenim mjerama državne ekonomske politike, što je izazvalo teže negativne ekonomske učinke na siromašniji dio stanovništva, a taj dio su bili Bošnjaci.

Nestankom Austrougarske Monarhije i nastankom Kraljevine SHS sazrelo je kod jednoga dijela bosanskohercegovačkog seljaštva uvjerenje da je konačno došlo vrijeme da se otkloni „historijska nepravda“, tj. da se silom oduzme zemlja dotadašnjih vlasnika i da se obračuna sa zemljoposjednicima. Takvo raspoloženje podgrijavale su pojedine političke stranke u borbi za osvajanje vlasti, ali i nosioci političkoga života iz središta države. Seljaci pale usjeve, otimaju stoku, pale i ruše begovske kuće i čardake i uskraćuju isplatu feudalne rente.

Da bi smirio prilike u zemlji i privukao srpsko seljaštvo što tješnje uz Monarhiju, regent Aleksandar otvara proces agrarne reforme u SHS, proglasom od 6. 1. 1919. Provođenje agrarne reforme omogućeno je propisima Prethodne odredbe za pripremu agrarne reforme od 27. 2. 1919. Praktično, provođenje ovih mjera u Bosni i Hercegovini bilo je praćeno brojnim primjerima samovolje, uzurpacija i problemima koji su proisticali iz nejasnih odredbi, kao što su „kmetski odnosi“, te nedoumica oko toga koji su to odnosi „slični kmetstvu“ i koje su to „beglučke zemlje“, zatim iz nedovoljno precizno određenih kriterija utvrđivanja visine naknade za oduzete zemlje, te na kraju načina isplate odštete.

Razrješenje kmetskih odnosa u BiH bilo je duboko prožeto elementima nacionalnih i konfesionalnih odnosa i bilo je opterećeno pojavama samovolje državnih organa i diskriminacijom partnera u sporu. Proces ovakvoga razrješenja agrarnih odnosa otegao se u nedogled, održavajući psihozu straha i neizvjesnosti i pored donesenoga Zakona o likvidaciji agrarne reforme 1931. Usljed toga su desetine hiljada agrarnih sporova još pred Drugi svjetski rat ostale neriješene. U zapisniku 10. sjednice Banskoga vijeća Vrbaske banovine od 21. 2. 1940. stoji da je pregledom svih sreskih načelstava ove banovine koncem 1939. ustanovljeno da još ima 16.328 neriješenih sporova u vezi s agrarnom reformom, od čega na beglučke sporove otpada 3.150. Ovakva smišljena nedjelotvornost države ostavila je bez pravne zaštite desetine hiljada bivših vlasnika zemlje – Bošnjaka.

Posjedovna struktura u bosanskohercegovačkoj poljoprivredi pred izvođenje agrarne reforme ne može se u potpunosti rekonstruirati jer ne postoje odgovarajući podaci. Međutim, za tu rekonstrukciju, ali samo kao globalnu ilustraciju, mogu poslužiti rezultati službene ankete koju je provela Zemaljska vlada 1906. Prema tim rezultatima, ukupna obradiva površina u BiH iznosila je 1,604.472 hektara.

Preko polovine od svih slobodnih seljačkih posjeda spadalo je u kategoriju sitnih. S druge strane, kmetski posjedi od 5 do 10 i preko 10 ha (ukupno 51,9 %) spadaju u kategoriju srednjih posjeda. Iz tabele se vidi da su u BiH 1906. postojale krupne razlike između posjeda slobodnih seljaka i kmetova, a to stanje neposredno pred agrarnu reformu moglo je biti samo još nepovoljnije u odnosu na slobodne zemljoradnike.

Konačni rezultati agrarne reforme u BiH sveli su se na ukidanje svih kmetskih odnosa na površini 775.233 ha i beglučkih odnosa na površini od oko 400.000 ha, te na priznavanje uzurpacija državne zemlje na oko 300.000 ha. Dalekosežnost rezultata agrarne reforme vidi se po tome da je ona dovela do radikalne promjene posjedovnih odnosa u agraru na štetu Bošnjaka na preko dvije trećine od ukupnih obradivih površina u Bosni i Hercegovini.

U članku Bošnjaci i agrarno pitanje, objavljenom 1920. u listu Samouprava, Krsto Marić, između ostalog, piše „(...) Rijetko je naći posjednika Bošnjaka, a da nema makar malo begluka... Tu zemlju obično su oni radili sobom, a neki su davali kmetovima na obradu. Kako velika većina Bošnjaka živi po varošima i varošicama u Bosni, to se oni bave mješovito i zemljoradnjom i zanatima... I kao što bi priličan broj zanatlija i bakala u Srbiji živio vrlo bijedno pored svog zanata da mu nije bilo njivice zemlje, tako je isto i sa bosanskim Bošnjacima. I dok je dan oslobođenja bio za ove naše građane dan slobode, za naše Bošnjake to je dan početka bijede.

Beglučka zemlja svih Bošnjaka zaposjednuta je tako slobodno možemo kazati, da nema nijednog Bošnjaka u Bosni koji živi u varoši a da ima i pedalj zemlje danas u svojim rukama. Ima vrlo mnogo težaka pravoslavnih i katolika koji imaju oko pedeset hektara kmetluka, pa su pored svega toga oduzeli od Bošnjaka njegovih pet ili deset hektara begluka. I tako dok jedan umire od gladi samo zato što je Musliman, dotle drugi živi u izobilju samo zato što je pravoslavni... Bezbroj bošnjačkih porodica u Bosni formalno gladuje, jer ono malo zemlje što su imali oteto im je... I što je najgore, desi se da budu dva begluka jedan do drugoga: prvi je Muje Mujagića, a drugi prešao u ruke Petra Petrovića. I sada težaci zaposjedaju begluk Muje, jer je bošnjački, a na begluk Petra niko ne okrete glavu jer je pravoslavni, iako su i Petar i Mujo zanaćije. A ovakvih slučajeva ima bestraga mnogo...“

Agrarnom reformom u Bosni i Hercegovini nisu bili na udaru samo privatni zemljišni posjedi Bošnjaka nego i kolektivni posjedi, kao što su seoske ispaše ili zemljišni posjedi bošnjačkih dobrotvornih vjerskih ustanova. Tako u zapisniku 10. zasjedanja Bosanskoga vijeća Vrbaske banovine u Banjoj Luci od 21. 2. 1940. piše: „Na predlog Banske uprave donesen je amandman u finansijskom zakonu za 1939/40. g. po kojem je država preuzela od Uprave Gazi Husrefbegova Vakufa 110.000 dunuma šume u srezovima Teslić, Tešanj, i Doboj, uz plaćanje oštete Vakufu u iznosu od 10,000,000 dinara u 6% beglučkim obveznicima. Tako je rešen jedan spor u korist 1200 najsiromašnijih porodica, koji će ovu zemlju dobiti po Uredbi o kolonizaciji...“

Agrarnom reformom bošnjački seoski svijet, kao i pretežan broj stanovnika gradova ekonomski je potpuno uništen i preko noći pretvoren u seljake bezemljaše i gradsku sirotinju. Tu se upravo nalazi odgovor na pitanje: šta je to bošnjačkim masama između dva svjetska rata nametnulo kompleks krivnje, manje vrijednosti i ropske poslušnosti; konzerviralo u njihovim redovima nepismenost i opću neprosvijećenost; izazvalo pojave masovnih epidemija i endemskih bolesti, te vidljivo smanjilo stopu prirodnoga priraštaja.

Što nije dovršila agrarna reforma u odnosu na Bošnjake, učinit će neracionalna poljoprivredna politika, pretjerana fiskalna opterećenja, zelenaške kamate kreditnih ustanova, te na kraju velika ekonomska kriza i depresija od 1926. do 1935. Istina, ovi uzroci pogađali su sve stanovnike Bosne i Hercegovine, a ne samo Bošnjake. Međutim, opće je poznato da ovakvi uzroci u uvjetima tržišne ekonomije najteže pogađaju najsiromašnije slojeve društva, a takvi su u Bosni i Hercegovini između dva svjetska rata bili Bošnjaci.

Drugi svjetski rat, pored razaranja i uništavanja materijalnih dobara i opće ekonomske bijede, donio je Bošnjacima i masovne ljudske žrtve. Prema dosta pouzdanim proračunima, za vrijeme Drugog svjetskog rata u Bosni i Hercegovini izgubilo je život, prvenstveno kao posljedica četničkih zločina, oko 6,7 % ukupne bošnjačke populacije.