Odakle god da počnemo čitanje Bećirbašićeve knjige Riba od hiljadu i jednog zabačaja, stječe se utisak da ona ima i određenu vrstu testamentarne vrijednosti. Da ne budem krivo shvaćen, ističem da je Mirsad Bećirbašić od onih pjesnika o kojima se ima što reći i o kojem treba češće govoriti i pisati, dakako.
Govor o “slobodi, izboru, biću, bitku, bitnom”, o nježnosti, ishitrenim smrtima, govor o ribama, golubovima, iskošenoj svakodnevici, govor koji je konstanta u priličnom poetskom nomadizmu, u hotimičnoj poetičkoj transformabilnosti poezije Mirsada Bećirbašića može se razumjeti kao govor o samoj poeziji i smislu poezije, ali i kao govor o odnosu poezije i brutalne svakidašnjice. Na jednom planu govor o slobodi, o nježnosti, prirodi jeste govor individue, onog intimistički usmjerenog lirskog subjekta koji će u lirskim pasažima u prozi (Tulumba i tepsijaš, Tica, Riba od hiljadu i jednog zabačaja, Zabrujavši u košpicama tikve, Čari Pariza) pokazati da poezija uskraćuje životu sve osim slobode izbora. Izbora između nečega i ničega. Između nečega koje nam je nepoznato i ničeg s kojim smo od jutra do mraka suočeni. U poeziji tuga i radost imaju isti predznak, a vrijeme i prostor služe joj kao nestvarna kulisa.
S druge strane ovog govora nalazi se ono što je iza “zatvorenih vrata”, izvan svijetlog ili nježnog, izvan tekstualnog. Ovaj sloj očišćen je i sveden na kost, srž, materiju i on je, čini se, plod čistog poetskog nadahnuća. Drugi sloj čine blistave reminiscencije ili sjećanja na doživljene, viđene ili pričom usvojene događaje ili kolokvijalne sentence. Ovaj je sloj strukturiran kao meditativno kazivanje iako iz sebe ne isključuje simboličke i metaforičke naboje. Lirski subjekt Mirsada Bećirbašića nije rasut ni kontradiktoran. Taj lirski subjekt blago je ironičan, samoironičan, autosubverzivan, poetički promišljen, transformativan, okrenut životu i svijetu, mada svijet najčešće promatra kroz prizmu intimističke vizure kakvu posjeduju djeca.
Od korištenja tradicionalnih tehnotoposa i neosimboličke inicijalne šifre, u kojoj bavljenje poezijom i prirodom pjesničkog zauzimaju povlašteno mjesto, preko nježnoironičkog i autosubverzivnog tretmana iz pozicije tzv. nove osjećajnosti, Bećirbašić je stigao do sumiranja egzistencijalnog i poetičkog iskustva, do neke vrste svođenja računa i introspekcijskih izvještaja o malim ličnim stvarima i općim suštinama.
Realnost je u ovoj knjizi ustupila mjesto posredovanoj refleksiji o realnosti. Umjesto eksplikativnosti, srećemo stišanost i zadovoljstvo u jednostavnosti i lepršavosti. Pjesnik kaže:
Nikad ne zaprijeti
Ni svom djetetu
Kažiprstom
Na koji je sletio
Leptir
Bećirbašićeva poezija sva je u znaku humornog i apsurdnog, ironične igrivosti i prizivanja urbane intimnosti. Do tematiziranja urbane intimnosti pjesnik dolazi uz pomoć narativiziranja lirskog i pomalo melanholične deskriptivnosti, pri čemu proces intimizacije izdvaja dva svijeta: nježnoj unutrašnjosti dodaje se suptilna, osjećajna ironija koja je okrenuta vanjskim i otvorenim i zatvorenim prostorima.
Pjesništvo Mirsada Bećirbašića pokazuje da se može biti blizak verizmu, a pri tome ne biti posve transparentan, da se grotesknom i kritički verističkom kazivanju može pridružiti paradoksalno intonirana nježnost.
Čini mi se da su stihovi iz pjesme Empedokle idealan vodič po pjesmama ovog pjesnika.
Oprostivši se sa svojim sjenkama
Sam sebi skačem u usta
Ili ću pregristi jezik
Ili ću biti prva i posljednja riječ smrtnika
Ovaj mali hermeneutički ključ otvara dešifr stihovima iz ciklusa Galerija preduhitrenih smrti.
Krug je opisan i povratak je definitivan: lirski subjekt zanima se za svijet, ali mu samo djelomično pripada, on govori iz grotesknog jezgra dječaštva, mladosti i svih onih detalja koji su vitalistička oda ljubavi i erosu i koja povremeno dobiva himničan karakter. I upravo ovdje dolazimo do još jedne bitnosti u Bećirbašićevoj poeziji. Riječ je poentama koje obilježavaju većinu njegovih pjesama. Retorička i smislotvorna strategija pjesnikovih stihova postavljena je tako da cijelo lirsko jezgro predstavlja razvijenu pripremu završnog smisaonog zakrivljenja.
Bodeži sunčevih zraka
Ohlade se tek u tvojoj duši.
Nećeš čuti pjesmu cvrčaka
Ako ne odsiječeš uši.
Ta ljubeznica ta bliska
Što grlo vatrom osuši…
Počuj naricanje vrijeska
Odsijeci uši!
Slijedi te lantern,
Tvoja redovnica smjerna
U vazduhu krv njuši,
Čut ćeš hor anđela
Iz platna bijela
Kad odsiječeš uši
(Van Gog na dnu Lotrekove čaše apsinta)
Pjesnik riječju izražava ono što jest, zaokupljen je onim što ga pogađa, odgovara na ono što ga izaziva, tako nalazi put do jezika, osvaja jezik. On može ošinuti jer je i sam ošinut. Bećirbašićev pjesnički jezik, iako dolazi iz područja autoretorike, biva razumljiv velikom broju ljudi jer ih povezuje isto iskustvo, i to iskustvo daje nova značenja standardnim riječima. Ova poezija odbija mimetičko načelo u stvaralačkom postupku i želi biti slika odnosa in medias res. Minimalizirani život, a u pjesmi snaga promatranja sebe ogoljenog, stiješnjenog, onemogućena, pretvorenog u rendgen-snimak nevinosti. Krećući se, dakle, između svijetlih i tamnih principa erosa, poezija Mirsada Bećirbašića jeste osamostaljeno skladište slika i neuhvatljivih, asocijativnih slikovnih moći koje se manifestiraju kroz povišenu retoričnost i sami patos poezije. Iako svijetli i tamni principi erosa u ovoj poeziji nisu čvrsto odijeljeni, kao što to nisu ni u stvarnom svijetu, njihov je odnos dramatičan i do krajnosti zaoštren.
