“Zbila se snaga u tanke zidove vena/ sad oplemenjeni strahom/ jasni u tmini/ stupamo u vječnost // Sutra će nas potomci čitati/ iz zemlje/ prevoditi nam/ kosti u imena // Sutra će nijemost naša glasnije/ od vapaja ovih ječati.” (“Čitanje zemlje”)

Amina Bulić pridružuje se (sa zadovoljstvom možemo to naglasiti) ne baš maloj grupi mladih pjesnikinja i pjesnika koji u posljednjih godinu-dvije svojim knjigama prvijencima (ili drugim po redu objavljivanja) daju značajan doprinos kvalitativnom usponu tekuće produkcije u BiH; uz Anitu Pajević, Vernesa Subašića, Nikolinu Todorović, Azeminu Krehić, Eminu Kovačević, Mirzu Pinjića, Vladana Šipovca – odsad ćemo s velikom pažnjom (i s dobrim razlogom!) pratiti dalji autorski razvoj i ove mlade pjesnikinje. Rođena je 1991. godine, magistra je komparativne književnosti (Filozofski fakultet Sarajevo), u uredništvu je internetskog časopisa “Fragment”, prevodi s italijanskog – i, što je posebno značajno, objavila je već značajan broj stručnih radova, filmskih i književnih kritika i eseja u raznim elektronskim i printanim medijima u nas i u regiji.

Obje recenzentkinje (Nadija Rebronja i Naida Mujkić) naglasile su duhovnopoetičku utemeljenost i izražajnostilističku profiliranost autorskog pisma – na temelju kojih nikad ne bismo mogli pretpostaviti (da s tim iz konteksta već nismo upoznati) da je ova knjiga pjesnički prvijenac:

“Podrhtavanja Amine Bulić nesvakidašnje su zreo i ujednačen rukopis za prvu knjigu mladog autora. (…) U ovoj knjizi poezije sreću se široko poznavanje svjetske književnosti, historija, mit, poslijeratno iskustvo i tegoba savremenog svijeta.” (Rebronja)

Prva recenzentica također ukazuje na postapokaliptičku vizuru iz koje je ispisana knjiga; u osam manjih ciklusa razvrstane, najveći dio od ukupno 50-tak pjesama problematizira preživljenost svijeta u čovjeku (i čovjeka u svijetu). Naravno da je ratna destrukcija ponajprije uvjetovala ovakvo pozicioniranje kreativnog pjesničkog uma – ali moramo imati u vidu (a na to nas u svojoj recenziji upozorava Naida Mujkić) da “(…) Bulić nam pokazuje kako rat zaposjeda dva prostora: jedan je vanjski, javni, i unutar njega je moguće govoriti o miru, dok je u drugom rat koji se iz vanjskog prostora preselio u unutrašnji prostor bića i koji traje mnogo duže i bolnije”.

Možda bi za to oko čega se okuplja autorica najprimjerenija riječ bila – raščinjenost humanuma u čovjeku i u društvenoj stvarnosti, bilo da se javlja iz prvog lica množine (nekog užeg ili najšireg kolektiviteta), kao što je to slučaj s pjesmama prvog ciklusa “Jalovanje”, bilo da u kontekstu rasapnosti svijeta i života daje riječ ženskom iskustvu (kao u ciklusu “Samice”), bilo da se oglašava iz nekog mističkog prekoračenja k onostranom (kao u posljednja dva ciklusa “Hram” i “Oslobođenje”), pjesnički glas Amine Bulić konstantno i dosljedno evocira i održava upitnost čovještva (i kao neprevladane boli u žrtvama zla i rata pojedinačno, ali i kao obezličenja/obezljuđenja takozvane svjetske moći, ili tog nekog duha epohe).

“Otetom domu pođeš/ s jave kad skreneš/ među lahke mrakove/ kojima od umora tijelo se hladi // Tvoja sudbina tuđa sad je/ i jezik ti se u ustima grči/ htio bi da porodi objašnjenje/ što utamničen snom/ na ruševinama svog doma stojiš // Ali tvoj jezik tuđi sad je/ pa nemaš čime posvjedočiti/ Sebe.” (“Utamničenje”)

Bez sumnje je to granica (ali i os oko koje se sve u ovoj knjizi vrti): ta tuđost vlastite sudbine, ta tuđost vlastitog jezika. Pjesnikinja sve vrijeme prekoračuje tu kobnu granicu, u oba smjera, uspijevajući u rukama zadržati sklisku ribu samog suštastva – tragajući za riječima i za sintaksom tog ne-više-mog jezika, porađajući ih u naponu oslikovljenja:

“Uranjam u drhtave odraze drveća/ na mlakoj površini rijeke/ još ne zebu me dubine/ dok se prelamam u svjetlu/ čuh sebe koja bih/ tek život u utrobi nadošao/ slijevaše se tepanja pramajke/ u žudnu školjku uha/ iskon bi žubor umriješćen u moju kosu/ spokojna se svega sjećah” (“Utočište”)

Tu tenziju upitnosti, tu atmosferu predontičku (ili postontičku) pjesnikinja održava i evocira iz teksta u tekst; i kad samo jednom slikom (u minijaturi) uprispodobljuje pustoš i prazninu već-nepostojanja (“S jutrom zalijevam/ izdanke, nejači// Istruhlo korijenje/ oplođuje zemlju// Snatrim usamljena/ u slutnji smjene/ života i smrti”) – ali i kad, odmah u narednom tekstu, kroz raskošno aliteracijsko uglazbljenje, prepliće među prstima po ko zna koji put već zahićenu nadu, s po ko zna koji put već u ruci zaleđujućom se strepnjom:

“Iz trstike sablasti i/ strahovi strše/ sršljeni srdžbe sikću/ samonikla tijela sabijenih/ srčom poškropljena/ dršću// Sasipaju snove u/ sluzave somove/ iz mulja spas/ suču” (“Strepnja”)

Izraz Bulićkin pri tome ne bih žurio jednokratno okarakterizirati ni snabdjeti nekom “izamskom” etiketom, možda to najviše sliči nekakvoj neosimbolističkoj zgusnutosti sintagmi i slika. Međutim, tekstovi poput onih “Ofelijama”, “Stid gospodina K.” ili “Košmar u Medeji” nedvojbeno upućuju na sposobnost manipuliranja razuđenim kriptonarativom i intertekstualnog sražavanja opsesivnih motiva s mogućim općekulturološkim ili literarnim predlošcima. Ono što je najbitnije, kad govorimo o izražajnosti njenog pjesničkog jezika, jeste prije svega dosljedno ustrajavanje na istini obezbićenja – koliko god ta istina grozomorna i razorna bila: toliko šutjeti to o čemu se ne može više govoriti – da iz te (najteže!) šutnje počne progovarati sama stvar! Ni u jednom tekstu pjesnikinja nije odstupila od neizrecivosti (neimenljivosti, raspršenosti, neodređenosti) razorne istine obezbićenja – a to je uspijevala postići održavanjem polja polarizacije između tog “jest” i tog “nije”: dakle, druga bitna stvar jeste uspostavljanje i održavanje u iskazu ontičke polarizacije, priređivanje samog izraza kao “rukom pod ruku koračanja” onog što jeste i onog što nije, preplitanje frekvencija živog (životnog) i neživog (samrtnog), kao u pjesmi “Lotos”:

“U kuću si dolazio kad je bila prazna/ uz najtiša njihanja svjetla/ lijegao u studene čaršave –/ velike bijele latice lotosa // Svečeri bi tonuo u mulj,/ u utrobi cvijeta tvoj san bi se odmrsio/ do početka kosmosa/ u kom nȅ bi misli/ ni riječi nȅ bi/ u početku// Jutrom si krepak izranjao/ nadvisujuć trenuća/ širio bistre zjene u kojima/ ogledao se posljednji izlazak sunca/ na planeti”.

Dakle, spajati jedno s drugim ono nespojivo: studeni čaršavi – velike bijele latice lotosa; njihanje svjetla – tonjenje u mulj; širio bistre zjene – u kojima se ogledao posljednji izlazak sunca na planeti.

Nespojivo se spaja i u znakovitoj minijaturi “Čovjek kog više nema”: “Rat je završen/ moja porodica i ja/ živi // Sjedimo za stolom/ i čekamo još samo/ da nam se vratim”.  Taj antagonizam prisutan je još od nivoa sklapanja sintagmi: svjetionici u dolinama usidreni; nebo je zgužvana grafitna škrabotina; utopljenik je isplivao u majčinim suzama; Tiresijina usta mauzolej su okopnjelih istina; odgovori će poroditi smrt; oplemenjeni strahom, jasni u tmini; beskonačan ljetni dan, posniježena mjesečina; raskrivilo se ljeto iz uboda komarca; stameno udisati mrak; majka ništavilu tvog bića, smrti željna; skrletna sjena zrelog mjeseca ušila se u podstavu očnog kapka...

Pjesnikinja razviđa to što nije i pomno pazi da se razvidnost istine na sve moguće načine ukaže ili bar osjeti (nasluti) upravo iz tog što nije, iz tog što nemoguće je: slaganje pjesničkih slika i ispisivanje stihova nužno su iskoraci preko te ontičke granice o kojoj sve vrijeme govorimo. Amina Bulić je već s prvom knjigom provjerila i ovjerila najdublju istinu – onu da pjesnik ne piše stihove, nego da ih traži, razabire ih na teksturi svijeta (palimpsesta) i reda ih tako da se iz sklopljenosti i nanizanosti njihove za one koji budu čitali otvaraju sva vrata zbilje... koje god granice da su, što unutra, u samom čovjeku, ta vrata drže zatvorenima.