U savremenom društvu svjedočimo pojavama koje se često nazivaju "rodna ideologija" i "transhumanizam". Iako na prvi pogled djeluju kao odvojeni fenomeni, oni dijele zajedničku osnovnu tendenciju, težnju ka nadilaženju prirodnih i bioloških granica čovjeka. Ova težnja, nije samo društveni fenomen, već i filozofsko-ontološko pitanje koje duboko pogađa naše shvatanje čovjeka, prirode i Boga.

Rodna ideologija, naročito u kontekstu transrodnosti, u svom temeljnom obliku stavlja u pitanje biološke razlike između muškarca i žene. Ljudska bića se, prema toj ideologiji, ne bi trebala identificirati sa svojom prirodom, spolom koji im je dan pri rođenju, nego bi trebala biti slobodna da sebe oblikuju po volji. Transhumanizam ide još dalje, pozivajući čovjeka da nadvlada i samu smrtnost, koristeći tehnologiju da postane "bogolik" – besmrtan, superioran, oslobođen prirodnih ograničenja. U oba slučaja radi se o pokušaju eliminacije granica koje su do sada bile neosporive: bioloških, egzistencijalnih, pa i ontoloških.

Ove tendencije usko su povezane s modernom filozofijom deesencijalizacije svijeta. Prema njoj, stvari same po sebi nemaju bȋt; sve granice, osobine i kategorije smatraju se društveno ili kulturno konstruisanim. Ako stvari nemaju inherentni bȋt, onda ni spol, ni smrt, ni druge prirodne odrednice nisu apsolutne. Posljedica ovog pogleda je ideja da se čovjek može oblikovati kako god želi.

S druge strane,religija nudi jasnu i konzistentnu perspektivu. Čovjek je stvoren kao muško i žensko. Biološki spol nije slučajna odrednica, već bitna dimenzija čovjekovog postojanja. Nadalje, pad čovječanstva, kako je opisan u svetim knjigama, povezan je upravo s pokušajem dosezanja bogolikosti, s pokušajem nadilaženja ljudskih ograničenja i oponašanja Božje moći. 

Ove dvije perspektive, moderna težnja za nadilaženjem granica i tradicionalno religijsko shvaćanje čovjeka, nalaze se u napetom odnosu. Moderna paradigma postavlja čovjeka kao arbitra vlastite stvarnosti i definicije, dok religijska paradigma insistira na ograničenju čovjeka prirodom i Božjom voljom. Znanstvena i filozofska rasprava o ovim pitanjima trebala bi stoga uzeti u obzir ne samo tehničke mogućnosti nadilaženja prirodnih granica, nego i ontološke i etičke implikacije takvih pokušaja.

Ključno  je pitanje: koliko čovjek može i smije nadilaziti prirodne i biološke odrednice, a da ne izgubi vlastitu bit? Dok tehnologija i ideologija nude privid beskonačne slobode, iskustvo i tradicija nas podsjećaju na trajnu istinu: ljudska bića postoje jedino kao muškarci i žene, i čovjek nije Bog. Ove granice nisu nužno ograničenja, one su okvir u kojem se ostvaruje istinska sloboda i smisao ljudskog života.