Uz punu i bezuslovnu podršku Sjedinjenih Država i zapadnoevropskih zemalja, izraelska vlada napada zemlje Bliskog istoka i provodi genocid nad Palestincima koji žive u Pojasu Gaze. Prvi korak izraelske ekspanzionističke politike na Bliskom istoku bila je pojačana okupacija palestinskih zemalja. Nakon potpunog uništenja Pojasa Gaze, izraelske snage sada ciljaju na Zapadnu obalu. Niti međunarodne organizacije poput Ujedinjenih naroda, niti bilo koje globalne ili regionalne države nisu uspjele zaustaviti izraelske zločine. Izrael nastavlja kršiti sve povezane norme i pravila međunarodnog prava i većina zapadnih zemalja, poput Njemačke, opravdava izraelske zločine i napade na nedužne Palestince.

U drugoj fazi, Izrael je počeo udarati po regionalnim zemljama, uključujući Jemen, Liban, Siriju i Iran. Izrael nastavlja kršiti nacionalni suverenitet većine zemalja Bliskog istoka svojim direktnim napadima ili korištenjem njihovih zračnih prostora. Ista proizraelska koalicija zapadnih zemalja nastavlja podržavati vladu izraelskog premijera Benjamina Netanyahua protiv svih ostalih zemalja. Na primjer, američka vlada je izjavila da Izrael ima pravo napasti Iran. Međutim, navedeno je da SAD neće ostati ravnodušan ako Iran uzvrati. Drugim riječima, za američku administraciju, u redu je da Izrael cilja bilo koju zemlju u regiji. Ipak, nije prihvatljivo da se bilo koja regionalna država brani od izraelske agresije.

Jedan od glavnih razloga bezuslovne podrške SAD-a Izraelu na Bliskom istoku je globalno rivalstvo. Kada su SAD odlučile smanjiti svoju vojnu moć u regiji, dvije izazovne globalne sile, naime Kina i Rusija, povećale su svoju ekonomsku, političku i vojnu prisutnost na Bliskom istoku. SAD i druge zapadne zemlje bile su te koje su direktno ili indirektno utrle put povećanju ruske prisutnosti u regiji, posebno u Siriji. Tako su Rusiju pokušali odvojiti od Kine u sklopu politike izolacije Pekinga.

Međutim, kada je Rusija izvršila invaziju na ukrajinske teritorije, zapadne su zemlje odlučile poduzeti mjere protiv Rusije. SAD je vodio oštru antirusku politiku i preuveličavao rusku prijetnju državama srednje i istočne Evrope kako bi učvrstio svoje transatlantsko savezništvo jer je većina zapadnoevropskih država bila voljna sarađivati ​​s Kinom u kontekstu inicijative Pojas i put. Na kraju su zapadnoevropske zemlje postale sve više ovisne o SAD-u u svojoj vanjskoj politici. Iako su zapadnoevropske zemlje zauzele umjeren stav prema Rusiji, morale su slijediti SAD u uvođenju sankcija Rusiji.

Na kraju je Rusija smanjila svoju prisutnost na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi. Moskva je povukla mnoge svoje vojne trupe iz regije MENA i poslala ih na ukrajinski front. Osim toga, dopuštajući, ako ne i ohrabrujući, Izraelu da cilja Iran i Siriju, SAD pokušava oslabiti proruske sile u regiji. Bilo je nekih tvrdnji da Iran šalje bespilotne letjelice Rusiji. Pojačavanjem regionalnih napetosti i širenjem rata po regiji, SAD će spriječiti podršku Irana Rusiji.

SAD također ne želi da Kina bude upletena u bliskoistočne poslove. Kina je sve donedavno uporno deklarirala svoju politiku nemiješanja i nemiješanja u poslove svojih ekonomskih partnera. Međutim, nedavno se Kina pokušala uključiti u bliskoistočne poslove kroz posrednički mehanizam. Kina je posredovala između Irana i Saudijske Arabije, dva arhi-regionalna rivala. Kina je uspjela deeskalirati napetosti između dviju država.

Slično tome, Kina je bila uključena u palestinsko pitanje. Kina je prošlog jula ugostila 14 različitih palestinskih frakcija, uključujući Hamas. Pod kineskim nadzorom, ove su frakcije raspravljale o mogućnosti formiranja vlade jedinstva u Palestini. Iz tog su razloga potpisali Pekinški dijalog, najinkluzivnije pregovore o pomirenju s ciljem formiranja vlade jedinstva. Dok su SAD vodile izraelsku vladu da uništi političku moć Palestinaca, Kina je pokušala konsolidirati palestinski front. Drugim riječima, SAD i Kina zauzele su suprotna stajališta o palestinsko-izraelskom pitanju.

Podržavajući izraelska zlodjela i napade na regionalne zemlje, SAD ima za cilj oslabiti glavne ekonomske partnere Kine i lišiti Kinu njenih važnih partnera na Bliskom istoku. S jedne strane, SAD pokušava oslabiti Iran, najvažnijeg kineskog partnera u regiji. Važno je zapamtiti da je Iran punopravni član Šangajske organizacije za suradnju i BRICS-a, dvije učinkovite globalne platforme predvođene Kinom.

S druge strane, destabilizirajući bliskoistočnu regiju, SAD ne dopušta regionalnim bogatim zemljama poput Saudijske Arabije da ulažu u razvojne projekte, od kojih se većina odvija s Kinom, koja je još uvijek najveći kupac saudijske nafte. S porastom političke nestabilnosti i vojnih napetosti u regiji, sve zemlje regije moraju ulagati u vojne tehnologije, od kojih većinu osiguravaju SAD i druge zapadne zemlje.

Zaključno, svojom bezuslovnom podrškom Izraelu, SAD ima za cilj pogoditi što više ptica. SAD cilja na bliskoistočnu ravnotežu snaga, s politički odsutnim arapskim svijetom, oslabljenim Iranom i izoliranom Turskom. Tako će SAD i Izrael moći slobodno dizajnirati Bliski istok.

SAD također želi eliminirati ili barem značajno smanjiti utjecaj drugih globalnih sila, odnosno Kine i Rusije, u regiji. U tom kontekstu, područje Bliskog istoka i životi nevinih Palestinaca instrumentaliziraju SAD u svom globalnom rivalstvu s Kinom i Rusijom. Na kraju, nevini Palestinci (i Ukrajinci) plaćaju najveću cijenu za ovo globalno rivalstvo. Kao što jedna afrička poslovica kaže: "Kad se slonovi svađaju, nastrada trava."

Muhittin Ataman je profesor na Odsjeku za međunarodne odnose na Univerzitetu društvenih nauka u Ankari. Takođe je glavni urednik časopisa Insight Turkey, koji izdaje Fondacija SETA; ovaj komentar je napisao za Daily Sabah.