Ležali smo u travi. Uprkos svježim ljetnim noćima, još nije bila prekrivena rosom. Nedaleko od mene, Hamza je u polumraku namještao redenik pored svog mitraljeza. Imamo još vremena do polaska.

Samir je pogureno između grmova šiblja došao do nas da pita treba li nam šta. Tiho je rekao da će Miralem donijeti još nekoliko granata za ručni bacač: “Nek’ ima, nek’ se nađe.”

Sjeo je pored nas i pokazao glavom naprijed: “Šta mislite, hoćemo li moći ovo obaviti?” Hamza podiže glavu i ponovo je spusti namještajući nešto oko svog mitraljeza. “Vidi”, rekoh mu, “vidjeli ste na izviđanju da su dobro utvrđeni i da su im rovovi i zemunice maksimalno zgusnuti. Mi ćemo udariti, pa šta bude.”

S malom dozom nervoze, Samir je često gledao u sat. Malo-malo pa bi opet pogledao. “Šta je bilo”, rekoh, “je l’ se to nekog čeka.” – “Ma ne znam”, veli mi on, “trebala je još jedna posada s četiri minobacača šezdesetke doći dolje, al’ još ih niko nije dovezao. Odoh ja da vidim jesu li stigli”, užurbano reče i pogureno ode niz brdo.

Tek su bila prošla tri sata. Polahko smo krenuli na polazni položaj. Išli smo u malim grupama, samo po nekoliko ljudi. Izviđači su čekali pored puta. Sa svakom grupom išao je po jedan od njih.

Kretali smo se smireno. Nije se čulo zveckanje opreme i oružja niti bilo kakav glas. Disciplinirano smo stigli do polaznih položaja. Razmjestili smo se u liniju ispod međe koja nas je i fizički i vizualno skrivala od pogleda agresorskih vojnika.

Osjećao sam neku vrstu umora. Nije ni čudo, koliko se samo pregazilo pješice u ovoj sedmici uz vrlo malo odmora. Oči su mi se sklapale u ovoj tišini i čekanju. Hamza, koji je do mene ležao, upitao me je šta se događa. “Ma”, šapnem mu, “umoran sam.” “Zakunjaj malo, imamo još više od sat i po. Još nema ni Samira ni Suada. Nigdje nećeš okasniti”, reče cerekajući se i zgulujući mi šakom beretku s glave.

Okrenem se potrbuške, stavim pušku ispred sebe i zažmirim, tek da malo oči odmorim.

Čim sam ih sklopio, više nisam bio tu. Zaplovio sam nekim nestvarnim prostranstvima. Šetam poljanom koja miriše na ljiljane, pokošenom travom, a vedro nebo uranja u moj pogled. Osjećam mirisno poljsko cvijeće kako mi golica gole tabane i krijepi dušu. Izdaleka dopire eho razgovora nevidljivih insana koji se prolama okolinom. Gledam u tom smjeru. Oči postaju ogledalo. Na njemu šaroliki cvjetovi lelujaju nošeni blagim povjetarcem, koji širi opojne mirise do neba, do svemira, do beskraja... Duša mi treperi. Lica ozarenog sunčevim zrakama, s blaženim pogledom, koji se zaustavlja u daljini, hodam u smjeru iz kojeg dolaze žamor i smijeh. Vidim pod velikom krošnjom drveta grupu ljudi u bijelom. Približavam se i osjećam neku lahkoću, kao da me nešto nosi. Iznenađen tim prizorom, htjedoh im doviknuti, al’ nisam mogao ni riječi preko jezika prevaliti. Šehidi su sjedili u hladu krošnje drveta i grohotom se smijali, a iznad njihovih glava letjele su ptice nevjerovatno jarkih boja perja.

Pokušao sam im mahnuti i u tom se momentu probudio. Skočio sam i dočekao se na ruke, nekako zadihan. “Eeeeeejjjjjj, đe si, ba, ti krenuo”, vidjeh Hamzin lik kao kroz maglu. Bio sam zadihan kao da sam trčao. Protrljao sam oči rukama i pogledao u nebo – budan sam, ne sanjam. Hamza je i dalje gledao u mene svojim razrogačenim krupnim crnim očima. “Ma ništa”, odgovorih mu, “nešto sam sanjao.” – “Sigurno nešto lijepo? Vidim, brate, da si u snu sve vrijeme bio nasmijan pa podižeš ruku i nekom mašeš.” Ja sam samo šutio. “Vidiš, ja ti, moj Amiraga, slabo sanjam. A ako i sanjam, nemam pojma šta sam sanjao. Valjda je to sve, brate, od umora. Ko će ga znati.”

Uskoro se pojavio i Samir s još trojicom momaka. Nešto su šapućući pričali, a onda on dođe do nas. Pokaza na sat i reče: “Krećemo za desetak minuta, spremite sve što imate.”

Tako je i bilo. Ubrzo smo se našli u liniji na samom kraju šume. Ispred nas je bio proplanak na kojem je bila četnička linija.

Zora je najavljivala svoj skori dolazak. Svi naši momci bili su na položajima, a i drugi ešalon dolazio je na svoje položaje. Lijevo od nas stajali su momci s nosilima, spremni za iznošenje ranjenika. Ja sam još bio pod dojmom onog sna, nikako nisam mogao odagnati misli. Ma koliko pokušavao, i dalje su mi slike iz sna dolazila pred oči.

Polahko smo puzili držeći liniju. Noć nije bila mnogo vedra, pa smo još bili pod zaštitom tame koja se prelamala između noći i zore. Dijelilo nas je još dvadesetak metara od položaja za napad na četničke zemunice.

Daleko gore, prema staroj Majevici, začuše se rafali, a onda sve ponovo utihnu.

Nastavili smo se kretati polahko i oprezno. U potpunoj tišini. Nije se čuo ničiji pokret, niti zveckanje oružja.

Došli smo na desetak metara od agresorskih zemunica. Sada s to moglo i uočiti po jarko žutoj friško iskopanoj zemlji na grudobranima.

Rasporedili smo se. Hamza je zauzeo položaj desno, bio je zaklonjen drvetom. Rasklopio je nogare svog mitraljeza i stisnuo kundak uz rame. Dolje su bili spremni momci s ručnim bacačima. Privukli su se na idealnu poziciju, odakle su mogli djelovati po zemunicama. Samir je ležao do nas držeći Motorolu i gledajući na sat. Polahko je otpuzao naprijed još nekoliko metara.

Tišina, grobna tišina, a zatim je Samir podigao ruku i dao znak momcima s ručnim bacačima. Srce mi je lupalo tako jako da se zvuk odbijao od zemlju pa sam ga ležeći ponovo mogao osjetiti na prsima. Bljesak, a onda detonacija, pa još dvije povezane detonacije. Sve se stopilo s jaukom i krikom iz agresorskih tranšeja.

A onda je zatreštalo, zaravan je proključala. Eho pucnjave odjeknuo je Majevicom. Samir je pokazivao na lijevu stranu, da se krene u probijanje. Četnici su uzvraćali snažno, neprestanom pucnjavom. Pogođene zemunice zahvatio je plamen; stapao se na nebu s prvim jutarnjim plavetnilom. Meci su zviždali na sve strane. Pucnjava je bila zaglušujuća.

Bacili smo nekoliko ručnih bombi koje su pale u njihove tranšeje. Ponovo odjeknuše detonacije, ali rafali iz četničkih tranšeja ispred nas nisu se smanjivali.

Samir je neprestano nekoga zvao Motorolom. U jednom trenutku viknuo je ljudima i s lijeve i s desne strane da se povuku u liniju. Uskoro se kiša minobacačkih granata sručila na četničke rovove ispred nas. Detonacije su nas protresale na zemlji.

Ponovo smo navalili. I lijevo i desno od nas tutnjalo je od detonacija bombi i pucnjave. Osjetili smo da je to taj moment. Popustit će, neće još dugo izdržati. Još dva projektila iz ručnih bacača pogodiše četničke rovove. Novi veliki stub dima izvio se u zrak.

Ustali smo i krenuli naprijed. Vidio sam kad je metak udario u drvo pored mene. Ostali su kao pčele zujali na sve strane. Još nekoliko koraka do grudobrana. Desno od nas vidio se blijesak rafala iz tranšeje. Momak do mene pade pokošen. Tren poslije smo na grudobranima. Strahovita pucnjava i detonacija ručne bombe tik do nas. Bacio sam se ustranu, a Miralem do mene. Dva četnika, u pokušaju da iskoče iz tranšeje, kao da udariše u neki nevidljivi zid. Obojica, uhvaćeni nečijim rafalom, padoše preko grudobrana.

Linija je probijena, sad je trebalo ići lijevo.

Tek što smo krenuli naprijed, udarili smo na nekoliko četnika, koji su najvjerovatnije krenuli kao pojačanje. Ponovo jaka pucnjava. Potiskujemo ih.

Ispred mene i Hamze, na najviše dva metra udaljenosti, Samir se podignu na koljena i zapuca iz puškomitraljeza. Iz šumarka nas zasipaju salvom metaka. Nekoliko ih pogađa Samira i on pada na leđa.

U prvom smo momentu stali, a onda je Hamza skočio i sasuo iz osamdesetčetvorke po njima. Uhvatio sam Samira ispod ruku i povukao ga ka sebi. Grcao je iskašljavajući krv. Podigao sam mu glavu. Udahnuo je. Meci su zviždali oko nas. Stisnuo mi je ruku i pokušao nešto reći, a onda sam vrlo dobro razumio riječi: “Ešhedu en lā ilāhe illa-llāh, ve ešhadu enne Muhammeden ʿabduhu ve resūluhu.” I onda je zastao, uperio pogled negdje prema nebu.

Mehmed ga je povukao prema sebi i stavio njegovu glavu u krilo. Sve se odvijalo veoma brzo. Podigli smo se i Hamza prvi sasu iz svog mitraljeza ka šikari. Krenuli smo pucajući prema njoj. Dva četnika pala su pokošena na putiću, a trojica su bježeći krenula preko potoka. Hamza je istrčao ispod šikare i preskočio preko potoka.

Ponovo zatreštaše rafali i još jedan od njih pade u travu. Ja sam se, nekako kao u snu, okrenuo i potrčao natrag. Gore na putiću Mehmedalija i nekoliko momaka držali su Samira. Mehmed ga je zvao: “Vrabac, Vrabac, Vrabac...” Samirova glava bila je klonula na njegovim nogama.

Stao sam pored njih i čučnuo. Momak, koji je krvavim rukama držao razmotan zavoj, pogleda u mene i samo odmahnu glavom. Utom se i Hamza vratio sa Safetom i još nekoliko momaka.

Dolje su odjekivali pucnji i rafali. Naš drugi ešalon ulazio je u liniju. Vojnici su prolazili pored nas.

Donesena su nosile na koja smo položili Samira. Meša ga je prekrio jaknom po licu. Išao sam za njima gledajući u sat na njegovoj ruci koja je virila ispod jakne. Išao sam vukući olovne noge. Nadao sam se i molio Allaha da Vrapca stavi pod ono drvo iz mog sna. Da ga odnese u onu hladovinu, u ono društvo odabranih.

Majevicu je kupalo prelijepo jutarnje sunce dok smo u tužnoj koloni silazili niz njene padine... Svi su šutjeli. Svaka riječ bila je višak.