Vadim iz OHR-a

Izabran sam prvi puta za zastupnika u Narodnoj skupštini RS-a 1998. U tom mandatu su četiri probosanske stranke (SDA, SBiH, LBiH i GDS) osnovale Koaliciju za cjelovitu i demokratsku BiH radi osnaživanja i usaglašenog djelovanja. Bilo nas je 15 od ukupno 83 člana Narodne skupštine. SDP je djelovao samostalno sa dva zastupnika, a bila su i dva zastupnika iz HDZ-a i NHI-a. Na sjednice skupštine zajednički smo putovali autobusom uz oklopnu pratnju SFOR-a i policije iz oba entiteta. Ponekad bi čuli i da su se helikopteri uzvrtili iznad nas. Sjednice Narodne skupštine su se održavale u banjalučkom Banskom dvoru, izgrađenom da bude sjedište vojvode Vrbaske banovine u Kraljevini Jugoslaviji. Atmosfera je bila napeta, negativno nabijena neprijateljskim raspoloženjima sa svih strana. Skoro niko ni sa kim nije razgovarao. Strahovali smo jedni od drugih, a neki i od svojih. Prostorija našeg kluba je bila u Crvenom salonu Banskog dvora. Kad bi se sjednice odužile noćivali smo u Hotelu Bosna u Banjoj Luci. Hotel je bio u jadnom stanju, ali mu je ime nosilo nevjerovatnu simboliku u to hudo doba. Jednom je na hotelskom meniu ispod desert pisalo "Srpska pita od oraha". Neko je upitao konobara koji je to kolač? On se kriomice nasmijao i ispotiha kazao: "Ma to je bolan baklava".

U Banskom dvoru niko od nas nije išao u bife, da izbjegnemo moguće neugodnosti. Kafu i sokove mogli smo naručiti u prostorije kluba. Prvi put smo u bife otišli Munib Jusufović, Brčak u Stranci za BiH i ja. S nama je bio Vadim Gorelov, ruski diplomata na službi u Kancelariji visokog predstavnika (OHR) u Banjoj Luci. Bio je diplomatski pristojan i nastojao da ostavi utisak političke neutralnosti. Iako "namazan" znali smo da je naklonjen bratskom narodu. Naše prisustvo u bifeu izazivalo je znatiželjne i neprijateljske poglede prisutnih. Dok smo čekali kafe naišao je mračni Vojislav Maksimović, iz radikalne struje SDS-a, skupa sa nekoliko tvrdokornih stranačkih kolega. Streljali su nas očima, ali su se uzdržali od dobacivanja. Valjda radi Gorelova. Kad su već prošli pored nas Munib ga je iznenada zovnuo: "Vojislave". Maksimović je stao i okrenuo se, a s njim i cijela svita. Bili su potpuno zatečeni. Munib je počeo vidno trljati dva kažiprsta i tu gestu bliskosti začinio riječima: "Sad smo mi s Rusima..." Išaretio je kao da smo se mi-Bošnjaci s njima zbližili. Maksimović, bijesan što nas vidi sa Rusom iz OHR-a, je onda ljutito uzvratio. "Eto vam ih, je... vas oni. Ko je od njih sreće vidio?" Huju nije mogao sakriti. Pogledao sam Vadima Gorelova. Razumio je, ali je ostao pribran tokom ovog uličarskog ispada. Nema ni "bratske" ljubavi bez bola. Diplomata mora biti stoik. Kod nas se kaže da je debelokožac. Jedva sam se suzdržao od zluradog komentara: "Da ih više nisi vadio Vadime!"

Nokaut za šamar

U Banskom dvoru gdje su se održavale sjednice Narodne skupštine desio se težak incident koji je mogao završiti sa tragičnim posljedicama. U glavnom holu razgovarali su Dževad Osmančević, zastupnik Stranke za BiH i Dodikov ministar unutrašnjih poslova RS-a Sredoje Nović. Prišao im je neki srpski ratni vojni invalid i iz čista mira opalio snažan šamar Dževadu. Kako je nasilnik ušao u objekat pored osiguranja i da li ga je neko namjerno pustio nije utvrđeno. Kada je to vidio Hasan Bećirović, zastupnik SDA iz Srebrenice, u par koraka "sletio" je sa stepeništa i šakom nokautirao nasilnika. Poplašenova radikalka Mirjana histerično je zakukala u stilu "Uuuuu, udari Turčin Srbina usred Banja Luke". Situacija se usijala. Neki momci iz osiguranja su prijeteći krenuli prema Hasanu. Mi smo se povukli u prostorije našeg kluba u Crvenom salonu, zabrinuti šta sve može uslijediti. To je vrijeme kada smo u Banju Luku dolazili uz pratnju oklopnih vozila SFOR-a i policije. Ubrzo je došao predsjednik skupštine Petar Đokić, a onda i premijer Milorad Dodik. Obojica su osudili nasilničko ponašanje napadača prema zastupniku. Obećali su da će učiniti sve što je potrebno da se osigura normalno okruženje za održavanje sjednica skupštine. Dževadu je na obrazu podugo ostao crveni otisak od žestokog šamara. Hasan je ranije znao doći na skupštinu za zelenom beretkom, vjerovatno iz nekog inata. Dragan Kalinić je diskretno, izokola poručio da je skine, jer neki njegovi jastrebovi hoće da dođu sa šubarama. U parlamentima širom svijeta dešavaju se slučajevi da se parlamentarci pošaketaju, kao dio "demokratske tradicije" ili lokalnog folklora, ali fizičko nasilje nakon upada u parlament zaista je crvena linija koja se ne smije preći.

Džamija za crkvu

Ministar Jovo Turanjanin vodio je Ministarstvo vjera u Vladi RS-a. Ministarstvo je sarađivalo sa SPC-om i drugim vjerskim zajednicama. Ministar je jednom sjeo za naš sto i poslije nekog vremena požalio se na nedostatak finansijskih sredstava, zapravo dobrovoljnih priloga za izgradnju pravoslavnog hrama Hrista Spasitelja u centru Banje Luke. Kršni Krajišnik Elvedin Rizvan iz SDA uključio se u razgovor i rekao da on zna kako se može riješiti taj problem. "Dajte nama dozvolu za obnovu (porušene) Fehadije džamije u Banjoj Luci. Jovo, kada tvoji Srbi vide kako mi gradimo džamiju neće dozvoliti da ih preteknemo. Davaće para koliko hoćeš." Svi smo se nasmijali. Jovo je rekao da je ideja zanimljiva.

Deradikalizacija

Nedžada Šašivarevića iz Banje Luke upoznao sam kao zastupnik u Narodnoj skupštini RS-a. Banjalučanin od glave do pete i dobri Bošnjo u Stranci za BiH. Doktora Marka Spaića, specijalistu za plućne bolesti, znao sam odranije. Njega je znalo cijelo Trebinje. U višestranačkom sistemu postao je član Srpske radikalne stranke. Bio je vrstan doktor, pa u poslu nije smio bio radikaliziran. Ne znam da li je istinita, ali pričala se po gradu smiješna priča da je Marko jednom došao u ordinaciju, a čekaonica je bila prepuna pacijenata. Među njima je bio njegov rođeni otac. Marko je glasno rekao pred svima da taj dan prednost prijema imaju simpatizeri četničkog pokreta. Svi su se isprepadali, jer se to desilo u "onom" sistemu. Kad su zanijemili onda je Marko rekao: "Hajde tata ulazi prvi, ti imaš prednost". U tegobnim poslijeratnim godinama između bošnjačkih i srpskih poslanika u Narodnoj skupštini skoro da nije postojala bilo kakva komunikacija, osim službene i poslovničke. Nismo se gledali "preko nišana", ali smo se "držali na oku". Nepovjerenje je bilo ogromno. Sa Markom Spaićem sam ipak razgovarao po kuloarima o nepolitičkim temama. Upoznao sam ga sa Nedžadom. Njihov odnos postao je neobičan. Podbadali su se i peckali stalno, a ponekad i "grizli", no uglavnom, nisu prelazili granice pristojnosti. Sjećam se kako je Nedžad, da bi mu pokazao da može putovati kud hoće, za razliku od njega, mađioničarski izvadio iz džepova, čak četiri pasoša. Dva su bila nevažeća, ali Marko nije skužio. Nedžad se smijao dok je Marko galamio i grdio ga na sav glas. Bio sam svjedok i jednog ružnog razgovora između njih dvojice. Nedžad je rekao nešto bolešljivom Marku: "Kakva ti je to boja lica, nećeš dugo. Gotov si za tri mjeseca." Ovaj mu je uzvratio u istom stilu, da Nedžad izgleda gore od njega i da će prije njega otići na onaj svijet. Tada mu je Nedžad obećao da će mu doći na sprovod kad umre, a ovaj njemu na dženazu ako  'ode' prije njega. Bio sam zapanjen koliko su zaglibili u morbidnom crnom humoru. S tim se stvarima zaista nije šaliti. Marko je umro za nekoliko mjeseci. Nedžad me pozvao da odemo u Trebinje na Markovu sahranu. Ispunio je obećanje. Prošlo je možda godinu dana, a Nedžad je poginuo u saobraćajnoj nesreći.

Što nam Spaha otrovaste?

U Crvenom salonu Banskog dvora u Banja Luci nekada smo čekali satima da naši "pregovarači" unutar skupštinske većine usaglase stavove o osjetljivim političkim pitanjima. Koplja su se lomila oko krupnih, ali i oko beznačajnih stvari. U pauzama bi ponekad svraćali poslanici drugih stranaka, da razmijenimo mišljenja ili da si "ispipamo puls". U Narodnoj skupštini bijaše jedna egzotična stranka koje se zvala Koalicija za kralja i otadžbinu. U koaliciji je bio samo jedan zastupnik Dubravko Prstojević. On i Dodik su bili k'o šipka i bubanj. Dubravko bi svoje diskusije uvijek počinjao ceremonijalnim kraljevskim riječima: "MI iz Koalicije za kralja i otadžbinu...", a on sam samcat. Kad bi htio da nekoga prizemno napadne onda bi počinjao ovako: "Kako saznaje kraljevska obavještajna služba..." a zatim su slijedili retorički ataci, "udri gore - udri dole". Njegove polemike sa Borislavom Paravcem iz SDS izazivale su salve smijeha. Paravac je poslije izabran za člana Predsjedništva BiH. Dubravko je bio gradski čovjek, inteligentan i nesvakidašnji lik. Ja sam ga jednom upitao da li on zaista vjeruje da je moguć povratak kralja, uspostava monarhije i sl.?  On mi je lakonski odgovorio da ne vjeruje. "Pa kako možeš...?" upitao sam. "Narod voli da to čuje, pa mu ja pričam ono što voli". Dubravko Prstojević je pravni fakultet završio u Sarajevu. Kazivao nam je bez zadrške da je sve o politici naučio od nevjerovatnog sarajevskog profesora Fuada Muhića, poznatijeg kao Fu-Mu. Na jednoj pauzi Dubravko je došao kod nas u klub. Rahmetli Nedžadu Šašivareviću i meni, koji smo bili voljni da ga slušamo, počeo je nadugačko i naširoko truniti kako je muslimanima najbolje bilo u doba Kraljevine Jugoslavije. "Imali ste slobodu vjeroispovijesti, u vojsci je bio poseban kazan za ishranu po islamskim propisima, mogli ste ići na hadž" itd. Rasplinuo se u argumentaciji kao da je pod kraljem teklo med i mlijeko. Kad je završio Nedžad ga je podrugljivo upitao: "Pa što nam onda Spaha otrovaste?" Prstojević se nije dao smesti, pa je kazao da je to učinila neka studentska organizacija "srpskih naprednjaka". Pošto je i meni dodijalo da ga slušam onda sam ga upitao: "Ako su vam takvi bili naprednjaci, kakvi su vam onda nazadnjaci?" Monarhista se nije naljutio, samo je odustao od ćoravog posla da preoblikuje republikance BiH.

Glavomet

U djetinjstvu smo igrali glavomet, igru u kojoj se lopta udarala i dodavala samo glavom. Igrali smo je na suhom, a u vodi kada bi se kupali. Pametni(ji) Trebinjci smatraju da se općenito radi o igri glavom.

Pored obaveza u zastupničkom mandatu u Narodnoj skupštini RS-a vodio sam Ured za rješavanje statusnih pitanja izbjeglica i raseljenih lica iz Trebinja. Jednog tmurnog poslijeratnog dana u sobičak na Crnom vrhu u Sarajevu, u kojem je ured bio smješten, ušli su Beba Selimović, prva dama bosanskohercegovačke sevdalinke, i njen partner maestro Dževad Šabanagić. Trebinjci Omer Ramić i Ahmo Erkočević koji su u ured došli nako, da eglenišu sa mnom o rodnoj grudi, zanijemili su od iznenađenja. Brže-bolje smo se pozbili da sjednu. Gospođa Beba je djelovala vrlo otmjeno, a maestro Dževad, duge bijele kose, vrlo umjetnički. Maestralan par. Malo su se snebivali da kažu razlog dolaska. Gospođa Beba je nekako ispotiha rekla da joj treba rodni list, radi stupanja u brak, ali da ne može otići u Trebinje. Ja sam prvo činovnički hladno rekao da nemamo matičnu knjigu rođenih, a onda sam ponudio kako da to premostimo. Moguće je uz izjavu dva svjedoka, izdati rodni list. Nabacio sam sugrađanima "loptu na glavu". Omer i Ahmo, k'o zapete puške, uglas su izgovorili: "Evo nas. Beba je naša Trebinjka, mi ćemo svjedočiti". Kad se hoće, sve se može. Trebinjski glavomet. Ovaj zapis je sjećanje na drage ljude koji su preselili na bolji svijet. Neka im je rahmet.