Te godine, 1191. po Hidžri, godine koja se po skali vremenskoj od rođenja Isusa nalazi na potezu od 9. februara 1777. do 29. januara 1778, čizmedžije napraviše takav teferič da se o njemu još godinama pričaše po sarajevskim kahvama i sijelima. Ali ne samo o raskoši i mnoštvu ljudi koji se sjatiše oko njih, već, i više, o pasjaluku koji izazvaše neki smutljivci i prznice među njima. Oduvijek se govori da je među čizmedžijama najviše, ako se baš mora reći, glupih i zadrtih ljudi, bandoglavih, njina tvrdoglavost ide dotle da im ništa na svijetu ne možeš razjasniti. Oni ti se zavuku nekud u sebe, zašute i zainate se, i kipte tako unutra, poput kvasca koji radi potajice, a onda odjednom bukne iz njih neki čudnovat bijes, bukne silovito i na sve strane i preplavi sav razum u njihovim stjenovitim glavama, potpuno i bez zadrške, pa se to prenese i na ostale i svi se zavade. Čaršijlije starosjedioci pripisivaše ove osobine njihovom seljačkom porijeklu i gledaše na njih kao na nerazumnu djecu.

A stalo im je, tim čizmedžijama, uvijek im je stalo, da se pokažu i uspješniji i bogatiji nad svim majstorima u čaršiji. Zato kod njih pripreme za teferič traju mjesecima. Dugo se i strastveno namišlja šta bi se to načinilo pa da se sve Sarajevo ostavi bez daha i da se o njihovom teferiču priča barem do naredne godine. Čovjek koji bi ih, onakve zanesene, gledao sa strane a da o njima prije toga nije čuo ništa, rekao bi da nema prijaznijih i ugodnijih ljudi i većih prijatelja u jednom esnafu. A ustvari, kada se teferič raziđe, obavezno ostane samo priča o njihovoj bedastoći, uzgujnstvu i bandoglavosti kojoj se cijeli šeher ne može načuditi.

Tad u Čizmežiluku zavlada takva tišina da iz njega i psi bježe. Ondje više niko ni s kim ne govori i to traje tako danima i mjesecima, zna i zima doći, a oni jedan od drugog glave okreću. Ako je baš nužno i ako se ne može drugačije, onda potplaćuju čaršijsku djecu pa preko njih šalju poruke jedan drugom. Reklo bi se, ovi će ljudi do kraja svijeta ostati u zavadi. I taman kada se čovjek sasvim uvjeri u ovu tvrdnju, oni ti se odjednom pomire, kao da nikada posvađani nisu bili. Tad sasvim zaborave na prošlogodišnji teferič, kao da ni njega nije bilo, i svim svojim bićem urone u maštarije o teferiču narednom. Usplahireni i poneseni nekim unutrašnjim zadovoljstvom, kojeg im može dati samo priča o teferiču, oni se tad i po stotinu puta zakunu da se nikada više, dok je svijeta i vijeka, neće posvađati. Obilaze tad jedni druge kao da su rod najrođeniji i zasipaju se poklonima i čašćavaju se kahvama i šerbetima i bozama, ali, već na narednom teferiču sve te njihove prijaznosti i ljubavi sasvim će nestati i opet će se posvađati, na nož, što se ono kaže.

Eto, u ponedjeljak, dvanaestog dana po Aliđunu prirediše halači kušnama-teferič peštemalja i razapeše čadore u Sarač Alijinoj mahali u bašči defterdara Osman-age Đuguma. I sve se svrši kako treba i po redu, bez zavade i prepucavanja. Svijet se zabavi i naveseli i svi ih pohvališe, njihovu skromnost i osjećaj za mjeru. Bez ikakve pompe i zajedljivosti, bez osornosti i bilo kakve ljubomore, podijeliše oni tkanine i peštemalje novim kalfama i majstorima i vratiše se svom poslu, da pucaju vunu i pamuk i da uživaju u čaršijskom mirnom životu sve dok se ne ukaže potreba za novim teferičom. A svaki teferič, govoriše oni mudro, znak je da esnaf njihov postaje jači, a njihov zanat sve značajniji, i kakav bi se to svijet mogao zamisliti bez njih, halača.

Dvanaest dana nakon halača prirediše teferič mutabdžije, čini se sa još više ukusa i stila i bez ikakvog pretjerivanja. Njih petnaest do dvadeset, nikako više, dođoše u Tabački mesdžid u Halačima, kojeg, pripovijeda se, ima tome i dvjesta godina, sagradi neki hadži-Osman. Tu oni učiniše dovu da pokažu svoju skrušenost i poniznost pred Bogom, a komotno su mogli otići u Gazi Husrev-begovu džamiju ili u Carevu i niko im ne bi zamjerio. Ali, jok, oni izabraše Tabački mesdžid, skroman, nevisok, gotovo sirotinjski, kojeg većina Sarajlija najradije zaobiđe, jer se tabaci čuju po smradu štavljene kože kojeg ni pet Miljacki s njih saprati ne može. Oni, mutabdžije, oduvijek su tabake zvali svojim pobratimima po zanatu i bili im zahvalni za njihovu požrtvovanost oko pretvaranja smrdljive kože u ugodnu haljinku od koje će se načiniti gunj, sedlo, torba, šta god ti srce zaište.

Kad obaviše molitve u Tabačkom mesdžidu zaputiše se oni na teferič u Šejh-Alijinu tekiju, tiho i bez ikakve pompe. Narod poslije pričaše kako su ovim činom htjeli odati počast i zahvalnost dervišima ove tekije jer su prije pet godina u nju sakrili bašeskiju 97. džemata, zvanog Uzun-Mahmut, čovjeka mirnog, tevećeliju, koji je svoj skromni život trošio kao i oni, sjedeći najčešće za stanom i tkalčkim razbojem i tkajući tkaninu od kostrijeti da svijet ne bi hodao go i da se ne bi smrzavao preko zime. Taj Uzun-Mahmut se jednom prilikom, jer ga nije htio slušati, zamjeri poganom Alikadiću, pa ga ovaj potvori kod vlasti, te ga tražiše da ga zadave u tabiji. Kako ga ne nađoše, zatočiše gore njegovog zeta, a njegovog roba staviše na muke ne bi li im odao gdje se to Uzun-Mahmut krije. Jedne noći Uzun-Mahmut pobježe iz tekije na konju, pa u onoj pometnji, udari u nekakav oluk u tijesnim čaršijskim sokacima te mu spade kauk.

Ali ne samo da su mutabdžije htjele odati počast svome Uzun-Mahmutu, već i svima koji te godina bijahu podavljeni na pravdi Boga: i Ibrahim-baši Čelengiru, kovaču; i Čartozan Mustafa-agi, sinu Alijaginom, baš-agi serdengečdijskih aga iz 97. džemata, puncu onog pisara Mula Mustafe, koji drži dućan pod Sahat-kulom pored javnih nužnika; i ostarjelom Hasan-begu, bivšem bašeskiji 10. buluka; i onom nepoznatom čovjeku kojeg potvoriše da je ubio svoju ženu; i imamu iz Župče, kojeg optužiše da je nagovarao seljake u svom džematu da ne plaćaju ratnu pomoć; i onom Ćeširepu, koji se dugo krio pa ga uhvatiše; i onom nesretnom poturčeniku, kazazu, kojem nikako imena da se dosjete; i kahvedžiji Salihu, Fazlaginu unuku; i još ih zadaviše, a Alikadić i onaj Čaluk dokopaše se njihove imovine i zasijaše sjeme nepravde po cijelom šeheru.

I vratiše se mutapdžije s teferiča u četvrtak. O njihovom teferiču, izuzev toga da podijeliše po čohu šesnaestorici novih majstora, ne ostade ni riječ. S njima čaršija nije izapirala usta niti je imala razloga. Tek se, prijateljima i mušterijama, još nekoliko dana hvalio pisar Mula Mustafa kako su i njemu, siromahu, kako se volio zvati, za pisarske poslove poklonili četiri i po aršina čohe. Ali, nakon nekoliko dana i on prestade s tom pričom i prepusti se priči koja se pričaše na svakom čaršijskom ćošku, o čizmedžijama i njihovim razmiricama i budalaštinama.

Čizmedžije odoše na teferič istog dana kada i mutabdžije, ali bez ikave skromnosti i mjere. Povorka im bijaše dugačka od čaršije do Ali-pašine džamije, a na čelu im čauš Ibrahim Čajo, iz 10. buluka, naočit starac, blizu devedesetima. Sav se ulaštio, sija da u njega ne možeš gledati. Ufitiljio brkove i tako ih uzejtinio da kapa s njih, a sijedu kosu, biće, nagaravio ugljenom. Uspravio se kao da je zajahao sultanskog konja, ne liči na čovjeka, već kao da je iz kakve narodne pjesme pobjegao, otuda gdje se pretjeruje bez mjere i zazora.

Dvije sablje, s obje strane pojasa, zadjenuo, a preko njih dvije kubure, a toke posvud po njemu sijaju kao da su od zlata. Svako malo taj bi zadigao kuburu i kresnuo u nebo, pa podvrisni i doturi ispraženjenu kuburu šegrtu da je ponovo napuni, kao da mu je ovaj posilni, a on sam general ili paša ili vezir, tobejarebi-tobeestagufirlah. Pa mu malo toga asiluka i bezmjere te galami na one iza sebe, na konjima, da mu se ne približuju, već da rastegnu kolonu da se čini što veća, i prijeti im svim i svačim, a ovi mamuzaju konje i tjeraju ih da se propinju i njište i svako malo nahrnu ih na okupljenu svjetinu. Pravi cirkus. Među njima, najgrlatiji, isprsio se, a konj kleca pod njegovom težinom, Husejin zvani Div, taj je imao najjedriji glas u čaršiji, kao kad vrije varivo, pa kada bi on podvrisnuo, ljudi bi bacali pogled na pendžere, bojeći se srča će se pod njegovim glasom skrunuti s njih.

Kazuje se da je s majstorima i kalfama bilo možda i hiljadu duša, a kako vele, samih konjanika u povorci bilo je 219. Sunce se tada nalazilo u zviježđu Sumbul, na četvrtom stepenu i džaba su ih neki oprezni ljudi upozoravali da sve to sluti na kugu. Jok, oni se ne obaziraše ni na kakva upozorenja, a u defter upisaše trideset trojicu kalfi.

Dovikivahu se čizmedžije s kraja na kraj kolone, zavodiše pjesme, podvriskivaše kao da su u seoskim svatovima. Mnogi se mašahu kubura pa prangijaše tako bezumno da se cijela čaršija ovi barutnim dimom i smradom na pucnjavu, a psi se u strahu razbježaše i sakriše pod mostove pa cviljahu kao da i oni najavljuju kugu. I to im je džaba bilo govoriti, a pametnom je već tada bilo jasno da nakon onolikog veselja i smijeha i vriske i udara talambasa i zurli može nastupiti samo neviđena nesreća.

Neki spominjahu kako im je Mehmed-aga Muminbašić, čaršijski aščija na glasu, koji je inače svim esnafima za teferiče pripremao hranu, odbio svoje usluge. To se još nije desilo, a Mehmed-aga se pravdaše time da su mu mutabdžije zakazale teferič prije čizmedžija. Govorio im je, kako je poslije pričao, da on nije aždaha i da nema trinaest ruku pa da stigne na sve strane. I još je govorio da im je preporučio da uzmu koga drugog, mlađeg, a oni, tvrdoglavi kakvi jesu, zainatili se poput magaraca, pa njega i samo njega i baš Mehmed-agu. A, ustvari, cijela čaršija znala je da su to samo izgovori i da nije htio da učestvuje u tom cirkusu i šaradi jer znalo je i dijete u kolijevci da je bezbroj puta do sada Mehmed-aga znao istovremeno opsluživati i tri teferiča.

Kazivalo se poslije da je Mehmed-agino odbijanje načinilo prve pukotine među njima i da su već tada počeli jedan drugom prebacivati krivicu i jedan drugog optuživati. Ozbiljno se pričalo da je čizmedžija Karo, poznati prznica, optužio onog Pašića s Vratnika, kako je na njemu bilo da osigura narudžbe kod Mehmed-age. Ovaj, Pašić, branio se da je morao pod hitno na put u Neretvu pa da je svoju obavezu prebacio na čizmedžiju Kolu, a ovaj mu govoraše da se ne sjeća da je tako bilo, pa u priču uvlačiše onog mladog Mehmeta, što je pravio čizme za djecu, a dućan mu bijaše uz sami prolaz ka kazaskom sokaku, kojeg čizmedžije ostaviše da im je bliže iz Čizmedžiluka do Husrev-begove džamije.

Njega, Mehmeta, čovjeka o sebi pri sebi, braniše mnogi, i Crni Hasan, čovjek smrknut, od kojeg je cijela čaršija pomalo zazirala iako bijaše već star, ali i Sulejman Čakaruš, sin Omerov, hafaf, koji je u Čizmedžiluku imao dućan i magazu, a stanovaše u Carskoj mahali. Kako je Sulejman Čakaruš bio najbogatiji među čizmedžijama i kako su čizmedžijski poslovi u velikoj mjeri zavisili od njega, jer on bijaše hahaf i trgovaše njihovom obućom po cijeloj Bosni i Rumeliji, tako je on imao i najveći ugled u Čizmedžiluku. Mnogi su mišljenja da bi se čizmedžije posvađale i prije nego bi krenule na teferič da on nije donekle smirio bijes u njima. Ali im i on džaba govoraše da ih aščija Mehmed-baša Muminbašić ne odbija zbog zauzetosti već zbog toga što niko neće da učestvuje u njihovom pasjaluku. Naravno, oni to nikako nisu mogli prihvatiti pa nastaviše da optužuju jedan drugog, ali za sada, kako se Čakaruš postavljaše ispred svakog na kojeg bi pružili prst svoje osude, njihov bijes i tvrdoglavost još bijahu podnošljivi.

Na kraju, usred teferiča, zavadiše se oni oko čoha i čitav im teferič bijaše paski. Tako rekoše ljudi, čudeći se i pucketajući jezikom, i da toliki primitivizam odavno nisu vidjeli. Mula Mustafa, pisar, u svoj dnevnik zapisa i u dvije rečenice izrazi sve ono što je narod osjećao prema ovom događaju: “Teferič čizmedžija bio je paski. Čitav esnaf se zavadi oko čoha i od toga napraviše veliko pitanje, jer među njihovim prvacima nema pametnih ljudi.”

Ni Bog nije mogao biti zadovoljan sarajevskim čizmedžijama. Usred njihovog teferiča pade snijeg i prekri im čadore na Soukbunaru, a bijaše 22. dan po Aliđunu. Svijet se skameni i svima bi jasno da je to jasan znak kuge i da je samo pitanje otkud će i preko koga doći. Mnogi se odbiše od čizmedžija i njihovog teferiča, narod im okrenu leđa, a i među njima zavlada strah pa se izli u otimačinu za čohama i u svađu kakvu odavno niko nije vidio. Stariji ljudi, i oni preko stotinu godina, kazuju da ne pamte da je u augustu pao snijeg, a neki od njih se sjetiše priča kako je još davno, kada su u ovim područjima vladali Grci, pao snijeg usred augusta, do koljena, i da su ti Grci jedva iz Bosne otišli, a sve zbog toga što se uzjoguniše i zaboraviše se skromnosti i u njima se azgiluk pope do neviđenih razmjera; znali su, vele, pogaču umjesto mete postaviti pa u nju odapinjati strijele, ko će bliže, ili u samu sredinu pogoditi.

Od Soukbunara se po cijelu noć samo svađa mogla čuti, sreća što mrtva glava ne pade. Svi se ibretiše i govorahu za čizmedžije da se ti nikada nisu naučili šeherskim pravilima, da ne znaju ugostiti ni dočekati čovjeka kako treba, pa upoređivaše druge esnafe i njihove teferiče. Kako se, bolan, te čizmedžije ne ugledaju na kujundžije, govorio je svijet, koje odoše na teferič-kušname u nedjelju na Koševo, kada se podignu snijeg i vrati ljeto. Povorka im bijaše sasvim uredna i kićena i svi hvališe Salih-agu, serdengečdiju. Mlad, a tako pametan i znavan, njegovim naređenjima svi se u povorci pokoravahu i niko nije vrištao i činio ništa što ne bi bilo dosljedno jednog kujundžije. Njemu se nije imalo šta prigovoriti, tako to rade prave zanatlije s čaršije, jer oduvijek je bilo tako da se u zanatskim radnjama ne kuje samo proizvod već i čovjek. U četvrtak na teferič odoše sarači. Oni odoše na Koriju i lijepo se proveseliše, a narod obnoć iđaše sve do tamo da gledaju nekog stranca koji je izvodio vatromet i sva svjetleća čuda na nebu. Ali, uprkos tome ne prestadoše pričati o čizmedžijama i njihovom paskom teferiču i posvađanosti i iščuđavati se njihovoj neodgojenosti i rovariti im po porijeklu i dokazivati kako su sve to, svaki od čizmedžija, porijekla seljačkog i da među njima jedva dvojicu rođenih Sarajlija možeš naći.

Priča o čizmedžijskom teferiču prekinu se tek sljedeće godine. Tad među njima pade i opće pomirenje. Prvi jedan kod drugog u dućan pređoše Salih-baša Drina, sin Alijin, hafaf, koji i trgovaše obućom i koji je među čizmedžijama slovio kao čovjek razborit, i ostarjeli Ahmed-baša, papudžija, čizmedžijski ćehaja, oni prvi naručiše kahvu iz Kolobara hana. I kao nikad oni se osramotiše kad sinove kahvedžije Ahmeda s Alifakovca, od kojeg su uvijek naručivali kahve, upitaše za oca, gdje je i šta je s njim, a ovi ih gledaše blijedo i na kraju ih upitaše zar oni ne znaju, pa njihov je babo preselio još prošle godine, i to baš nekako u vrijeme njihovog teferiča na Soukbunaru. Eto, tolika posvađanost bijaše među njima da jedan drugom ni takve vijesti ne prenosiše. I tada, nakon ovih riječi jednog od sinova kahveždije Ahmeda iz Kolobare, oni kao da se otrijezniše i postadoše svjesni sebe i svijeta oko sebe, te ti se svi u jednom danu izmiriše, pa su Ahmetovi sinovi cijeli dan trčali od Kolobare u Kazandžiluk noseći kahve na tacnama.

Na kraju čaršija prestade ispirati usta njima i njihovom poganom teferiču, a direktni razlog bijahu kovači. Oni učiniše teferič-kušname na Kovačićima. Već prvog dana uhvati ih strašna kiša, tako da cijeli dan presjediše pod čadorima. Sljedećeg dana obradova ih sunce, a onda opet gruhnu kiša, da bi predzadnjeg dana teferiča gruhunula takva oluja da im je poskidala sve čadore i nosala ih uokolo a oni trčali za njima i hvatali ih dovikujući se i psujući sve čega bi se dosjetili. Mnogima ovo bi milo, pa se ljudi naslađivaše ovom prizoru sa svojih pendžera, a neki ne mogaše odoljeti svojoj zavisti pa otvarahu pendžer i vikaše: “Na, ovamo, drž’ ga dolje, okuj ga u stranu“”, smijući se i uživajući u nespretnim pokretima kojima kovači ganjahu svoje šatore i platna i sav im teferič razbi ta oluja.

Ljudima bijaše drago što im viša sila razbuca teferič, jer ti kovači ne znadoše nikako ugostiti svoje goste i po tome su možda gori i od čizmedžija. Za ona dva dana što im bijaše lijepo vrijeme njihovi uzvanici lutahu okolo čadora kao obezglavljeni jer ih kovači ne znadoše lijepo dočekati, ni ukonačiti. Eto, zato mnogima bi milo što im oluja razbuca teferič, jer i oni, kovači, bijahu uglavnom porijekla seoskog i prema tome neodgojeni. Ko ne vjeruje da je tako neka otvori zapise Mula Mustafine pa će tamo naći potvrdu ovih riječi. Piše Mula Mustafa ovako: “Neka se zna još i ovo: među kovačima su većinom ljudi koji su došli sa sela i tu naučili kovački zanat, a među njima nema gospode, pametnih i odgojenih ljudi, pa oni ni ne umiju gosta dočekati kako treba niti ga znaju pozvati na ‘veliki pilav’.”

Eto, to bijaše utjeha čizmedžijama. Možda oni i nisu baš najgori među sarajevskim esnafima.