Ka-tzetnik 135633: Auschwitz ili kako pisati o „drugoj planeti“

Jedan od najpotresnijih prizora sa suđenja Adolfu Eichmannu, obersturmbannführeru paravojne organizacije nacističke Njemačke Schutzstaffel i kreatoru nacističke politike za rješavanje tzv. „židovskog pitanja“, bilo je svakako svjedočenje jednog od zatvorenika iz koncentracionog logora Auschwitz Yehiela De-Nura 7. juna 1961. godine. Njemu je pozlilo u trenutku dok je govorio o Auschwitzu kao o „drugoj planeti“, nakon čega se i onesvijestio. Tog 7. juna 1961. godine prvi put je javnosti otkriven njegov pravi identitet, do tada je široj javnosti bio poznat kao pisac Ka-tzetnik 135633 koji je pisao isključivo o strahotama onoga što će biti okarakterizirano kao holokaust.

„Ne vidim sebe kao pisca koji piše književnost. Ovo je hronika s planete Auschwitz. Bio sam tamo oko dvije godine. Vrijeme tamo nije isto kao ovdje, na Zemlji. (...) A stanovnici te planete nisu imali imena, nisu imali roditelje ni djecu, nisu nosili odjeću kakva se ovdje nosi, nisu se tu rodili i nisu rađali, nisu živjeli po zakonima svijeta ovdje... Zvali su se ka-tzetnik“, rekao je neposredno prije gubitka svijesti, što je dovelo i do privremene obustave suđenja.

Nešto više od dvije decenije kasnije, on je u jednom televizijskom intervjuu ispričao šta mu se zapravo desilo 7. juna 1961. godine. Kazao je da ga tog dana u Izraelu nije savladala mržnja, nije ga bilo strah niti su mu navirala užasna sjećanja, već mu je pozlilo kada se suočio lice u lice s Adolfom Eichmannom i kada je shvatio da on nije nikakvo božansko biće koje upravlja rađanjem i umiranjem, već običan čovjek baš kao što je i on. Činjenica da su obojica ljudi, da su, barem izgledom, isti, da i on baš kao i Adolf Eichmann ima predispozicije da nekoga muči ili oduzme mu život, dovela je do disbalansa u njegovom organizmu za koji mu je bila potrebna hitna medicinska pomoć.

Adolfa Eichmanna zvali su „motor holokausta“ iz razloga što je bio vođa Organizacije za protjerivanje i deportaciju Židova tokom vladavine Nacionalsocijalističke radničke partije u Njemačkoj. Smatra se odgovornim za smrt oko šest miliona Židova. Osuđen je na smrt 1962. godine u procesu na Okružnom sudu u Jerusalemu i obješen je u zatvoru Ramla u Izraelu. Interesantno je i to da je američki socijalni psiholog Stanley Milgram 1961. godine, godine svjedočenja Yehiela De-Nura, pokrenuo jedan od najkontroverznijih socijalnih eksperimenata u historiji kojim je pokušao doći do odgovora na pitanje gdje su granice ljudske poslušnosti i šta su sve ljudi spremni napraviti kada dobiju naredbu od autoriteta. Na jedan ovakav pokus podstaklo ga je upravo suđenje Adolfu Eichmannu, koje je počelo 1960. godine, i čitavom nizu drugih nacista koji su se uglavnom na sudu branili riječima kako su samo slušali naređenja. Htio je saznati i to kako je moguće da su u progonu Jevreja učestvovali i milioni drugih Nijemaca koji nisu nužno bili nacisti.

Adolf Eichmann uhapšen je u Južnoj Americi, tačnije u Argentini, gdje su mnogi nacisti nakon Drugog svjetskog rata potražili utočište. Primjerice, u Argentini je dobar dio života proveo i Ante Pavelić. „Motor holokausta“ priveo je licu pravde, i to gdje drugo nego u Izrael, omaleni obavještajac Rafael Rafi Eitan. Jedan period svog života služio je kao šef koordinacije između Shin Beta i Mossada i upravo mu je ova pozicija omogućila najveći sudski trijumf u Izraelu nakon holokausta – hvatanje Adolfa Eichmanna. Nakon što je izraelska obavještajna služba locirala ovog nacistu i njegovu porodicu u Argentini, Rafi i njegov tim odletjeli su u Južnu Ameriku da ga uhapse i vrate u Izrael, gdje mu je suđeno i gdje je proglašen krivim za zločine nad jevrejskim narodom tokom Drugog svjetskog rata. Dok je radio na njegovom hvatanju, Rafi je lično stavio veto na hapšenje Josefa Mengelea, koji je također bio pod nadzorom Mossada, tvrdeći da bi gubitak fokusa mogao ugroziti misiju hapšenja Adolfa Eichmanna.

Yehiel De-Nur preminuo je 17. jula 2001. godine. Živio je 92 godine, a više od pola stoljeća progonila su ga sjećanja na dane provedene na „drugoj planeti“ ili „planeti pepela“. O svojim traumama iz Auschwitza ovaj poljski Jevrej marljivo je pisao i tokom svog dugog života objavio je nekoliko desetaka knjiga i radova, od kojih je većina pomalo nezgrapno svrstana u žanr nacističke eksploatacijske literature. Posljednje godine Drugog svjetskog rata, dok se oporavljao od tortura u nacističkim koncentracionim logorima u bolnici i dok je čekao prelazak u Palestinu, preživjeli, koji je sebe nazivao Karl Tzetinski, koji će postati poznat pod pseudonimom Ka-tzetnik 135633, napisao je na jidišu svoj prvi roman zasnovan na njegovom ličnom iskustvu. Naslov tog romana bio je „Salamandra“, što je bio ujedno i naslov pjesme koju je komponirao u istom periodu. Na engleskom govornom području ovaj roman se pojavio pod naslovom „Izlazak sunca iznad pakla“ 1977. godine. „Salamandru“ je Ka-tzetnik 135633 koristio i kao opći naslov svoje serije od šest romana o holokaustu – „Salamandra: Hronika jevrejske porodice u dvadesetom vijeku“, koja će postati prva i najvažnija serija knjiga koje su bazirane na ličnim iskustvima preživjelih u koncentracionim logorima.

Djelo koje će ostaviti neizbrisiv trag te ujedno postati i obavezna literatura svima koji se žele upoznati s iskustvima onih koji su bili u najmračnijoj tamnici 20. stoljeća jeste roman „Kuća lutaka“. U originalu „Beit habubot“, ovo djelo kritičari svrstavaju u onaj red knjiga koje je šteta za života ne pročitati, a kada ih pročitate bude vam krivo što jeste. Knjiga dobrim dijelom prati život Daniele Preleśnik, koja je kao maloljetnica završila u nacističkom koncentracionom logoru Auschwitz. Iako pošteđena smrti u gasnoj komori, prebačena je u zloglasni „veseli odred“, na engleskom jeziku „Joy Division“, gdje je služila najnižim pohotama nacističkih vojnika i povlaštenih zatvorenika. Kao što se može i zaključiti, „veseli odred“ bio je nacistički sistem koji je služio za držanje žena židovskog porijekla kao seksualnog roblja. Naime, kada bi nacisti odlučili da određena grupa žena neće biti ugušena u gasnim komorama, one bi bile odvođene na mjesto na kojem bi se vršila njihova selekcija, tj. bilo bi vijećano koje će od njih ići u radni logor, a koje će biti odvojene za seksualno robovanje.

Iako do danas nije potvrđena vjerodostojnost ove teze, smatra se da je u romanu „Kuća lutaka“ Ka-tzetnik 135633 opisao dešavanja u kojima je centralna ličnost bila njegova sestra, na osnovu koje je i formiran lik Daniele Preleśnik, koja nije uspjela preživjeti Auschwitz. Da su ove tvrdnje potencijalno tačne ukazuje i jedan segment iz biografije Yehiela De-Nura. Njegova supruga bila je Nina De-Nur i s njom je imao dvoje djece – sina Liora i kćerku Daniellu. Iako je i to teško dokazivo, mnogi su uvjereni da je svojoj kćerki dao ime upravo po liku iz knjige originalnog naslova „Beit habubot“, a kroz to ime ujedno odao počast svojoj tragično stradaloj sestri. Isto tako, jedna od njegovih kasnijih knjiga bit će nazvana „Daniella“. Literatura Yehiela De-Nura već duži niz godina izučava se na univerzitetima širom svijeta i mnogi relevantni stručnjaci smatraju je fakcijom, dok s druge strane postoji i suprotstavljeno mišljenje po kojem je kompletan opus ovog poljskog Jevreja ništa drugo doli „Stalag“ fikcija, što je bio naziv za pornografski podžanr nacističke eksploatacijske literature u Izraelu koji je procvjetao 1950-ih i ranih 1960-ih, a nestao je za vrijeme suđenja Adolfu Eichmannu zbog zabrane izraelskih vlasti.

Također, djelo „Kuća lutaka“ bilo je inspirativno i za mnoge umjetnike koji su se kasnije pojavili. Naprimjer, britanski rock sastav Joy Division, formiran u Salfordu 1976. godine, inspiraciju za svoj naziv upravo je pronašao u ovom romanu. Tačnije, na 123. stranici engleskog izdanja knjige „The House of Dolls“ nalazi se sintagma „Joy Division“, što je frontmenu Ianu Curtisu bilo dovoljno zanimljivo za novo ime njegove grupe, a uklapalo se i u ideju koju su promicali. Motivi pjesama na jedina dva studijska albuma Joy Divisiona – „Unknown Pleasures“ i „Closer“ – gotovo se u potpunosti vežu za patnju i stradanja ljudskog roda od praiskona do danas, kojima je holokaust centralna tačka. Da nisu iz drugog izvora preuzeli sintagmu „Joy Division“ Ian Curtis je najbolje dokazao u pjesmi „No Love Lost“, u kojoj se direktno referira na književni tekst Ka-Tzetnika 135633 citirajući kratki odlomak.

„Through the wire screen
The eyes of those standing outside looked in at her
As into the cage of some rare creature in a zoo
In the hand of one of the assistants she saw the same instrument
Which they had that morning inserted deep into her body
She shuddered instinctively
No life at all in the house of dolls
No love lost
No love lost“

Osim „Salamandre“ i „Kuće lutaka“, Ka-tzetnik 135633 napisao je i „Sat iznad glave“, „Zvali su ga Piepel“, „Zvijezda od pepela“, „Feniks iz pepela“, „Prosudba života“, „Konfrontacija“, „Ljubav u plamenu“, „Suza“, „Daniella“, „Osveta“, „Boriti se s ljubavlju“ i „Vizija“. Mnoga od ovih djela prevedena su na engleski jezik, a uglavnom ih je prevodila piščeva supruga Nina. Posljednje izdanje romana „Beit habubot“ prevedeno na jezike ovih prostora štampano je već sada davne 1965. godine, koje potpisuje „Epoha – Zagreb“, i moguće ga je naći samo u antikvarnicama.

Na samom kraju valja riješiti misteriju pseudonima Yehiela De-Nura – Ka-tzetnik 135633. Ka-tzetnik je abrevijacija njemačke složenice konzentrationslager, što prevedeno na bosanski jezik znači „koncentracioni logor“. Ako se nakratko vratimo na izjavu Yehiela De-Nura sa suđenja Adolfu Eichmannu u kojoj je spomenuo kako zatočenici u Auschwitzu „nisu imali imena“, samo će nam se okriti šta znači šifra 135633. On je, kao Židov, nosio samo brojku po kojoj je razlikovan od mase drugih sunarodnjaka u „drugoj planeti“, dok je ka-tzetnik bila etiketa koju su nosili oni predodređeni od nacista za patnju i, na kraju, smrt.