Kada su kineski predsjednik Xi Jinping i njegov peruanski kolega Dina Boluarte 14. novembra svečano otvorili novu luku Chancay, nekih 70 kilometara sjeverno od peruanskog glavnog grada Lime, ta je ceremonija viđena kao još jedan primjer nezaustavljivog vala ulaganja azijskog diva u Latinskoj Americi što je razlog za zabrinutost u Sjedinjenim Državama već gotovo desetljeće.
Manje od dvije sedmice kasnije, Chancay bi mogao postati front i simbol trgovinskih i geopolitičkih napetosti između buduće vlade Donalda Trumpa i Xi Jinpinga. Razlog: Washington bi mogao nametnuti carine od 60% na bilo koju robu - bez obzira na to je li kineska ili nije - koja preko te luke stigne do američke carine. To je prijedlog savjetnika tranzicijskog tima Donalda Trumpa Mauricija Claver-Caronea, koji je bio direktor za zapadnu hemisferu (tj. Ameriku) Vijeća za nacionalnu sigurnost SAD-a u prvom Trumpovom mandatu i predsjednik Međuameričke razvojne banke (IDB).
Carine bi išle izvan Chancaya, utječući na svu robu koja ulazi u SAD preko latinoameričkih luka koje kontroliraju kineske kompanije. To uključuje kontejnerska područja, ona u Veracruzu i Lázaro Cárdenasu u Meksiku i terminal br. 5 u luci Buenos Aires, Argentina. Svima njima upravlja hongkonška firma Hutchinson, koja takođe kontrolira plovidbu Panamskim kanalom od 1996. i održavat će je najmanje do 2046.
Sveukupno, Kina kontroliše oko 40 luka u Latinskoj Americi, plus 11 dodatnih kopnenih pomoćnih objekata ('suhe luke'). Kina obično zahtijeva upravljanje infrastrukturom koju gradi i finansira - pri čemu zemlje domaćini daju kolateral kako bi osigurali da Peking ne izgubi novac - tako da projekti koje Kina izvodi (često s kineskim radnicima) završe u njezinim rukama desetljećima.
Mnoge latinoameričke zemlje, počevši od samog Perua, priznaju da je njihova ovisnost o kineskim ulaganjima potencijalni problem, ali takođe podsjećaju da Sjedinjene Države neće s njima potpisati nikakav sporazum o slobodnoj trgovini, te da je saradnja s Evropskom unijom takođe vrlo ograničena, tako da nemaju drugih alternativa da zadovolje svoje ogromne potrebe za javnim radovima. Prema podacima Globalnog istraživačkog instituta na Univerzitetu William & Mary u Virginiji, Kina je između 2000. i 2021. izgradila najmanje 78 luka u 46 zemalja diljem svijeta.
Na prvi pogled, Claver-Caroneov prijedlog je iznenađujući, jer je Chancay već izgrađen, čime se Peru, čini se, kažnjava. Ali bivši Trumpov savjetnik tvrdi da je Peking planirao luku kao sporednu rutu za pristup američkom tržištu. "Izgovor za gradnju bio je da nema nikakve veze sa Sjedinjenim Državama, već samo s trgovinom između Latinske Amerike i Kine. Ali sada Kinezi govore da će luka biti centar za online trgovinu", objašnjava bivši predsjednik IDB-a za El Mundo. Daleko najveće tržište e-trgovine su Sjedinjene Američke Države.
Postoji još jedna strana argumenta, koja se temelji, prema riječima Claver-Caronea, na činjenici da je "u teoriji, ova luka izgrađena tako da nije potrebno koristiti onu u Santosu," koja je glavna luka u Brazilu. "To je šala", naglašava. Razlog je taj što bi za izvoz poljoprivrednih i mineralnih sirovina iz Brazila u Chancay morali prijeći cijelu amazonsku prašumu i planinski lanac Anda. A, jednostavno, tamo nema cestovne infrastrukture – autoceste ili autoceste – koja bi to omogućila. "Sve je ovo šala. Brazilu je jeftinije izvoziti iz Santosa nego slati svoju robu u Chancay i otpremiti je tamo u Kinu", zaključuje Claver-Carone, kojoj se pripisuje znatna bliskost s budućim Trumpovim državnim sekretarom, Marcom Rubiom, koji je već ranije donio mjere protiv Kine dok je bio direktor IDB-a.
Chancay je klasičan primjer kineskih ulaganja u tržišta u razvoju općenito, a posebno u Latinskoj Americi, koja su dio 'hladnog rata' za kontrolu nad svjetskim pomorskim putovima i lukama. Možda nije tako glamurozan aspekt geopolitike kao mikročipovi umjetne inteligencije (AI), ali, prema novinskoj agenciji Bloomberg, 80% svjetske robe prolazi kroz luke. To znači 19 milijardi eura svake godine. Tehnološka revolucija utječe na ove infrastrukture, koje će trebati ulaganja od 1,9 milijardi eura u sljedećem desetljeću za prilagodbu svojih sistema umjetnoj inteligenciji.
Ovo je također problematično pitanje. U februaru je administracija Joea Bidena odlučila da, nakon 30 godina bez proizvodnje lučkih dizalica, Sjedinjene Države moraju ponovno početi proizvoditi dizalice te je dodijelila subvenciju američkoj podružnici japanske kompanije Mitsui da izvrši taj zadatak i zamijeni opremu kineske firme ZPMC, koja kontroliše 75% svjetskog tržišta kontejnerskih dizalica.
Odluku Washingtona Kina je opisala kao "paranoičnu", no odgovorila je na istragu koja je utvrdila da dizalice ZPMC-a - koji je u vlasništvu kineske države - imaju senzore koji šalju informacije Pekingu o robi koju utovaruju i istovaruju te da povezani su s Kinom, pa ako ta država tako odluči, prestaju s radom. Stoga Sjedinjene Države više vole imati kontrolu nad dizalicama koje je izgradila privatna firma iz savezničke zemlje - Japana - čak i ako su skuplje od kineskih. Ukupno će Sjedinjene Države potrošiti 19 milijardi eura na kibernetičku sigurnost za pomorsku infrastrukturu između 2024. i 2028. godine.
Chancay je primjer svih ovih sukoba. Ceremonija otvaranja koju su vodili Xi i Boluarte završila je ukrcajem i iskrcajem dvaju brodova s kineskom zastavom čiju su robu iz dokova izvezli autonomni kamioni, odnosno kamioni bez vozača. Izgradnja luke stajala je više od 1,2 milijarde eura, a novac je gotovo u cijelosti osiguran od strane kineskog državnog konglomerata COSCO, koji je drugi najveći operater kontejnerskih luka u svijetu (tri od šest najvećih kompanija u sektoru su kineske). Svo finansiranje projekta osiguralo je pet kineskih banaka, uključujući dvije pod kontrolom države, Bank of China i Shanghai Rural Commercial Bank.
COSCO posjeduje 80% kompanije koja upravlja lukom, a ostatak peruanska državna firma Volcán Compañía Minera SAA, u junu je peruanski kongres izmijenio zakon kako bi COSCO-u omogućio da upravlja lukom bez ikakvih prepreka. Odnos između kineskih kompanija i peruanskih rudarskih kompanija traje više od dva desetljeća, do te mjere da je zabrinuo SAD, koje su u augustu potpisale memorandum o razumijevanju (MoU) sa Peruom za zajednički razvoj rudarstva.
Čini se da sve ukazuje na to da napori Washingtona dolaze prekasno, s obzirom na to da je Peking u posljednjih petnaest godina uložio više od 15 milijardi eura u razvoj peruanskog rudarstva, uključujući gotovo devet milijardi u kreditima za rudnik Las Bambas, koji je u potpunosti pod kontrolom kineske države koja sama proizvodi 2% ukupnog bakra izvađenog u svijetu. Kineska firma Jinzhao Peru gradi treću najveću luku u zemlji, u San Juan de Marcona, pored rudnika željeza Pompo de Panga, kojim upravlja ista kompanija.
Sva ta ulaganja često imaju neizgovorene društvene i ekološke troškove. Jedan od faktora koja najviše privlači vlade u zemljama u razvoju projektima koje provode kineske firme jeste to što ne uključuju procjene utjecaja na okoliš ili društvo, niti uključuju nervozne aktiviste investitore koji zahtijevaju detalje o mogućoj korupciji u zemljama domaćinima.
Prema lokalnim zajednicama koje je citirala američka novinska agencija Associated Press, luka Chancay uništila je ribarstvo u regiji, a tehnološka implementacija njenih 15 kamiona bez vozača nigdje se ne može vidjeti u okolnim selima, gdje su ulice neasfaltirane. Ali, prema peruanskim vlastima, luka će stvoriti 8.000 radnih mjesta. EL MUNDO
