Sedam sati. Jutro. Selo Kalesija. Konjuh. Zvijezda. Krivaja. Ljeto na pragu. Dani su sada najduži. Noći najkraće. Na pola sam puta između dvanaeste i trinaeste godine. Vrijeme rata. Vrijeme ljubavi. Komšinica Kira, dvije kuće od mog izbjegličkog doma, reći će mi da sam se zamomčio. Nije mi bilo krivo. Naprotiv! Polagano odbacujem dječiji okvir, dječiju perspektivu, mijenjajući je novim spoznajama. Onim koji liče razmišljanju odraslih ljudi. Rat i pubertet samo su dodatni “agensi” koji tu činjenicu ubrzavaju. Previše je smrti oko mene da bih bio dijete. Dovoljno sam visok, ako ustreba, mogu i pušku nositi. Ipak, nama treba ovo drugo: Oružje. Mladića, volje i želje da se odbrani Bosna ne manjka. Embargo na uvoz oružja – to je omča oko vrata napadnutom! Kakve su to politike, kakvi su to interesi, kakve su to predrasude o nama, autohtonom evropskom narodu koji se odaziva i na imena Hamza, Muhamed, Ibrahim... Da li bi bilo drugačije da se zovemo nekim drugim imenima?
Miloševićeva propagandna mašinerija, Tanjug, dopisništva, televizije, diplomatska predstavništva vješto koriste tu činjenicu, pokušavaju predstaviti rat kao vjerski sukob, dodijeliti nam ulogu barbara, zločinaca, prijetnje, nekog historijskog atavizma ostavljenog na ovim prostorima, “korova” kojem treba posjeći korijen na tlu Evrope. U isto vrijeme podvaljuju nam tezu o građanskom ratu. Miloševićeva Srbija ih je naoružala, opremila, uvježbala, daje logističku i svaku drugu potporu Srbima u Bosni i Hrvatskoj, koji su proglasili svoje države i teže ka ujedinjenju sa Srbijom!
I ovdje, u Bosni i Hercegovini, kao i u Hrvatskoj, vodi se borba između dobra i zla. Ovo je rat civilizacije i barbarstva, a ne sukob civilizacija. Ovo je rat protiv velikosrpstva, a ne protiv srpstva! U Bosni ima mjesta za sve. Bosna je kolorit, a ne monolit! Bosna je i ezan i crkveno zvono u isto vrijeme, u podne... Nasuprot Bosne kao ideje, kao države, kao teritorije, koncept je velikodržavnih projekata. Velika Srbija! Država samo za Srbe, gdje nema mjesta za drugo i drugačije... A i da pobijedi to zlo, hoće li se na granicama te i takve monstruozne državotvorevine pojaviti neki novi, veći i jači, u potrebi za teritorijom i resursima? Šta onda? Vraćamo li se u Evropu na pragu 20. stoljeća ili idemo ka Evropi 21. stoljeća?!?
ČINI SE DA ĆE “RASPUST” ZAVRŠITI
Izašao sam na plato, do “Arana”, čekajući da vidim Aneru. Pojavio se njen mlađi brat mašući da dođem u njihovo dvorište. Nisam bio siguran šta je dječak naumio, kada se pojavio i Muharem, Anerin otac, pozvavši me da dođem.
“Kako ste?”, upitah se s njenim roditeljima, koji su sjedili u dvorištu, u cvjetnjaku ispred kuće u kojoj su živjeli. Muharem je imao nožić u ruci, dok je Merima, Anerina mama, sjedila prelistavajući neku prilično debelu knjigu. Nisam uspio pročitati naslov. Vidjevši moju zainteresiranost, preklopi je, potom podiže knjigu uvis, da bi zatim rekla: “To je metodika nastave. Stručna literatura. Al’ ima nešto što će obradovat’ i tebe i Aneru... Vjerujem i svu djecu što vrijeme provodite u dangubu”, reče pomalo sarkastično i zagonetno. “A šta to?”, upitah. “Dragi moji” – u tom se pojavila i Anera, blago mi se osmjehujući – “uskoro počinje škola”, reče Merima. “Mama je sva u tome. Znaš, direktorica je Osnovne škole 'Hasan Kikić'.”
Govorila je prilično tiho, okrenuta prema meni, tako da ne čuju njeni roditelji; objašnjavala mi je kako bih bio upućen i to što radi njena mama. Merima je nastavljala objašnjavati: “Godinu dana ste van školskih klupa, valja to nadoknaditi. Školska godina trajat će šest mjeseci, tako da ćete u jednoj godini završiti dvije, kako bi nadoknadili propušteni razred. Čas je pola sata, samo osnovni predmeti...”
Prekinuh je pitanjem: “A koji su to osnovni predmeti?” “Sve osim fizičkog, muzičkog i likovnog”, reče “direktorica” Merima.
Stisnuh pesnicu i podigoh je uvis, u znak radosti. Muharem me čudno pogleda i upita čemu se to radujem. Odgovorih mu da nisam odveć talentiran ni za pjevanje, ni za note, ni za likovno, da sam morao raditi zadaću iz matematike onima kojima je matematika slabije išla, a bili su dobri u likovnom, kao kompenzaciju za crtanje... Muharem odmahnu rukom, u kojoj je još uvijek držao nožić, i reče: “U moje vrijeme to se nije ocjenjivalo. Nije ulazilo u prosjek. Bilo je nešto opisno, kao izvanredan, zadovoljava, ne zadovoljava. To je dar. To se ne bi trebalo ocjenjivati. Ili znaš ili ne znaš crtati. Ne može se naučiti crtati!”
“Naravno da može, ne dovodi djecu u zabludu. Sve se da naučiti”, uključi se ponovo Merima. Otvorila se rasprava... Bio sam na Muharemovom stanovištu.
“Nego, ti si isti razred ko i Anera. Isto ste godište?”, upita me Merima. “Završio sam peti. Sada bih trebao u šesti”, odgovorih. “Ja ću u peti”, javi se Anera. “Pretpostavljam da si, onda, rođen na početku godine”, konstatira Muharem. “Da, u januaru, zimsko dijete”, odgovorih. “Anera je u septembru”, reče Merima. “Nego, da nemaš slučajno udžbenike za peti”, upita. “Imam negdje kući, u Olovu, među knjigama. Donijet ću”, rekoh im. “Ne dolazi u obzir, ondje je preopasno”, rekoše skoro u isti mah Anerini roditelji. Okrenuh se prema Aneri i namignuh joj. Već sam bio donio felgu. Ni knjige neće biti problem. Ako treba i na kraj svijeta, pomislih!
ŠTA JE RUJEVINA I ZA ŠTA SLUŽI
Muharem je sada već sjedio i djelao nekakav čudan prutić. Iznutra je bio smeđe boje. Vidjevši da ga promatram, reče: “Rujevina. Od ovoga pravim muštikle. Naruči, tu i tamo, neko od društva na liniji. A ovo me i smiruje. Nego, ideš li s nama?“ “Gdje?”, upitah. “Nedaleko odavde. Moram nasjeći rujevine. Dobro bi mi došao, da poneseš koji prutić.” “Moram javiti mami”, odgovorih mu. “Reci joj da dođe s Merimom piti kafu. Lijep je dan. Može se sjediti napolju”, poruči Muharem.
Dan je uistinu bio lijep, sunčan, bez vjetra, nije bilo suviše toplo. Vrapci su pjevušili najavljujući skori početak ljeta. Dječaci su igrali fudbal na obližnjoj livadi, prolazi su čobani s kravama, ovcama, djevojčice su igrale gume tu u blizini, poneko bi prošao s peškirom na jedno od kupališta na Krivaji, jedna mještanka vukla je civare s đubrivom, u bašču... Selo je bilo u pokretu, nakrcano, živo, desetine glasova kao da je u isti čas govorilo.
Radnici na “Aranu” prosijecali su stablo. Prolamao se zvuk metalne ploče dok “zabija” svoje zube, dok usijeca deblo, s jedne, potom s druge strane, praveći daske od po dva, tri, pet, deset centimetara debljine. Građe uvijek treba. Negdje se gradi. Bosna je bogata šumama. Ja idem sjeći rujevinu, kako li uopće izgleda to drvo?
Bilo je oko devet sati kada smo Muharem, Anera i ja, nakon malo više od pola sata hodnje, došli do mosta u Crnom potoku na rijeci Krivaji. Preko tog mosta vode putevi u Milankoviće, zatim na planinski prijevoj Mladoševac i dalje ka Kladnju, Živinicama, Tuzli. Sada smo Drugi korpus. Tuzlanski, odatle dolazi sva pomoć... Sarajevo je u okruženju. Sve je između Sarajevo i Olova pod okupacijom. Prve slobodne tačke jesu Bakići s naše i Hotonj sa sarajevske strane. Pedeset kilometara ceste, naselja Krivajeviće, Srednje, Semizovac i Vogošću kontroliraju četnici.
Anerini su iz Sarajeva. Amidža joj je poginuo prilikom pada Otesa. Pričala mi je da Muharem nije danima govorio. Anera mašta da će jednog dana živjeti u Sarajevo (jer je kuća u Olovskim Lukama spaljena i pod četničkom čizmom), a ja o povratku u Olovo. U tom slučaju, putevi će nam se razdvojiti. Nije mi drago. Odagnah tu misao. Ko zna šta vrijeme nosi? Prešli smo most, zatim uzanom stazom, nekih desetak minuta hoda, stigli na strmi dio planine Konjuh gdje raste rujevina.
“Povij tu granu tamo?”, zapovjedi mi Muharem. Isjekli smo dovoljno grančica – taman koliko mogu ponijeti tri osobe a da ne bude preveliko opterećenje – i zaputili se natrag. Na povratku u selo primijetili smo da je transporter UN-a prošao pored nas. Na sljedećoj se okuci zaustavio. Izašla su dva vojnika. Zadivljeno su gledali ka kanjonu Krivaje. Išli smo im u susret. Primijetili su nas. “Speak English?”, upita jedan od njih. “A little”, odgovorih. U školi sam bio eksperimentalno odjeljenje, u petom smo uz ruski počeli učiti i engleski jezik. Malo gestikulacijom, malo objašnjavajući na engleskom, shvatio sam da me upitao da ih fotografiram kako bi se u pozadini vidjeli kanjon i lipu u cvatu...
Spustio sam rujevinu i prihvatio se fotoaparata. Vojnici su bili zadovoljni. Pokazujući mi na džep na mišici, upita: “Can you recognise this flag (Možeš li prepoznati ovu zastavu)?” “Belgium”, odgovorih mu. UN vojnik najprije reče “Right”, zatim ode do transportera i donese dva lanč-paketa za Aneru i mene.
Radovao sam se poklonu, znao sam da u njemu ima kikiriki puter, moj omiljeni ratni namaz.
“Just a perfect day”, reče UN vojnik pri odlasku. Bio je u pravu, iz njegove perspektive! Kanjon, rijeka, šuma...
A nama je bio rat. Desetak kilometara od te ljepote vodile su se borbe. Za opstanak. Za život. Za te evropske i univerzalne, proklamirane vrijednosti slobode, jednakosti, bratstva. “Liberté, égalité, fraternité”, glasno dobacih vojniku. “Živjela Republika Bosna i Hercegovina!”
Anera me u tom trenutku teško mogla razumjeti. Pogledala me s čuđenjem, kao da buncam... A opet, u tom pogledu bilo je topline, brižnosti, nježnosti.... Bio je to pogled koji opija, učinivši sve smislenim, sve savršenim u ovom trenu, bez obzira na okolnosti, na vrijeme i prostor... Pomislih: “Just a perfect day...”
