Oni koji ravnodušno gledaju fašizam – stići će i pred njihova vrata.

Znao je da je svijet postao domište licemjerja (što bi, da je bio živ, Heidegger i imenovao), ali uprkos svim znanjima, odlučio se zakoračiti u svih devet krugova pakla, u što su Bosnu i Hercegovinu agresori bili pretvorili. Kako oni iz bližeg, tako i oni iz šireg okruženja.

Znao je šta se dešava po svim dijelovima Bosne od Šepka, gdje je svirepo ubijena brojna romska porodica: “Ili glave Ciganina Ibre, njegove žene i sina nanizane kao u tursko vrijeme, kako su rekli Karadžićevi ljudi, na kolje iz ograde oko njihove kuće, zato što su počinili zločin da nisu pobjegli?”

Znao je za Grapsku, selo nadomak Doboja: “Pepeo muslimanskog sela Grapska, čiji su stanovnici spaljeni nakon divljačkog rituala čerečenja, grupnih silovanja i klanja u čast boga istrebljivača i nepobjedivog Svetog Save?”

Znao je za đavolji ples u Brčkom: “Hoće li pred hotelom 'Posavina' u Brčkom udisati ostatke vina i krvi iz velike bakanalije, tokom koje su sinovi zemlje nebeske za tri dana i četiri noći istrijebili muslimansko stanovništvo iz grada i pobacali njihove leševe prevožene u kamionima-hladnjačama u Savu?”

Znao je da se to ne dešava prvi put i da je historija puna takvih iskustava. Da sada na mapi Bosne nastaje novi sloj palimpsesta u groznom historijskom slijedu: “Slike žena i djece iz Prijedora imaju isti rukopis kao onaj od pedesetak godina prije toga: Fotografirati žene i djecu nabijene u vagone za deportaciju nakon jedne operacije čišćenja, umrle od žeđi u Prijedoru, poput Jevreja u Treblinki?”

Znao je da je srpsko spaljivanje sarajevske Vijećnice, u kojoj je bila smještena Nacionalna i univerzitetska biblioteka, kao oblik memoricida, samo replika onog što se već dešavalo u njegovoj rodnoj zemlji pet stotina godina prije: “Skoro pet stoljeća nakon lomače što ju je kardinal Cisneros podigao u Grenadi, pred kapijom Bibarrambla, da bi spalio rukopise na arapskom, i u isto vrijeme u kome se obilježava petstota godišnjica Osvajanja, epizoda se ponavljala na još višoj ljestvici.”

Znao je da u osnovi srpske agresivne megalomanije leži mit. Da ga ni tako briljantni i lucidni njihovi sunarodnici Miloš Đurić ili Radomir Bogdanović nisu uspjeli razobličili. Isti onaj helenista Đurić, koji je isticao da je prije svega profesor etike i da, kao takav, ne može kroz Apel srpskom narodu (potpisalo 545 najviđenijih srpskih intelektualaca tog vremena) doprinositi da Srbija postane prva Judenfrei (očišćena od Jevreja) država u Evropi. Konstantinoviću ni danas ne oproštaju što je maestralno prepoznao palanački duh u suštini kulture vlastitog naroda. Pozicionirani desno od centra i danas mu prevrću kosti odavno položene u zemlju.

Znao je da Srbima nije teško naći učitelja za besprizornu propagandu: “Pokolj na sarajevskom groblju?” Medijska operacija bosanskog predsjedništva da bi se navodno prikrili ciljevi islamskih ekspanzionista: “To je kao kada bi dr. Goebbels objašnjavao kako su Jevreji iz Auschwitza hitali u plinske komore da bi izazvali sažaljenje i raspirivali antinacističku propagandu.”

Znao je da je sâm otac moderne srpske nacije laž prepoznao kao osnovu bića vlastitog naroda: “Masakri, pogromi, logori smrti? (lista izmišljotina mudžahedina, islamskih fundamentalista koji pokušavaju da zavladaju Evropom! Običaj da se laže, znajući da je riječ o laži, o čemu je pisao Hans Magnus Enzensberger u povodu intelektualaca i aparatčika s Istoka, usavršen je u Beogradu i na Palama zahvaljujući stvaralaštvu i pronalazačkoj mašti u prevari koju je opjevao Dobrica Ćosić, sada svrgnuti predsjednik srpsko-crnogorske federacije, u jednom od svojih romana da bi dosegao vrhunce jedne istinske umjetnosti. Biblioteka u Sarajevu? Nju su zapalili Turci Alije Izetbegovića da bi svratili pažnju na sebe, a nas optužuju za barbarstvo! Džamije probušene topovskim granatama? To je djelo mudžahedina, s ciljem da mobiliziraju svjetsko mnijenje protiv Srba! Napad, upravo u trenutku kada pišem ove redove, na parkiralište plavih kaciga na području Zetre? Naivni scenarij koji su smislili muslimani da bi sabotirali mirovne pregovore u Genevi i izazvali vojnu intervenciju.”

Znao je da na sve to svijet, ugušen u vlastitom licemjerju, na sve to neće adekvatno reagirati. Smirivat će savjest koje nema na različite načine. Putem humanitarne pomoći koja je, kako saznajemo, preko Davida Kamhija: “Humanitarna pomoć? Farsa! Mi ne dobijamo ni petinu onoga što nam treba, ponižavajuća milostinja. Bit ću slobodan i direktan: ono što nam šalju, to je otpad, zalihe neprodate odjeće i namirnica. Divljaci s druge strane pucaju ne praveći razlike: ubijaju nas zato što živimo zajedno i što hoćemo da nastavimo živjeti zajedno. Priča o islamskoj prijetnji jeste Miloševićeva izmišljotina. Pravi fanatici su on i njegova banda.”

Znao je da UNPROFOR, na razne načine, pomaže opsadu Sarajeva: “Manje obazriv, američki novinar koji se ukrcava sa mnom mora da se oštro raspravlja sa podoficirom na kontroli, koji, vidjevši dopisnika sličnog meni, tvrdi da on nema pravo da iznese više od pet pisama. Izvanredno otkriće: UNPROFOR sudjeluje u opsadi Sarajeva!”

Znao je da će da će impotentne UN i bezdušna Evropa neprestano donositi revolucije i za pregovarački sto dovoditi žrtvu i zločinca. Tretirati ih na isti način.

Znao je da Sarajevska sveska, devet eseja koji simboliziraju devet krugova pakla, nije dovoljno da se odredi prema Bosni i Hercegovini. I znao je snagu romana. Majstorstvom koji rijetki posjeduju napisao je Opsadno stanje (State of Siege), roman adresiran stanovnicima Sarajeva, ne govoreći da je riječ o gradu na kojem je ispitivao vlastiti moralni i intelektualni kredo. Uvrštavajući glavni grad Bosne i Hercegovine u red gradova koji su kroz mučni historijski hod doživjeli kosmičku muku i stradanja, podvukao je vječnu obavezu pamćenje užasa.

Znao je da ima nade za Bosnu; kada je pri svom drugom dolasku u opkoljeno Sarajevo razgovarao s Asafom Džanićem, tada pripadnikom ARBiH, rekao je: “Ohrabren sam. Ne mogu zamisliti da bih u francuskoj armiji našao nekoga s kime bih mogao da pričam o Genetu.”

Nikada nije tražio zahvalnost za učinjeno. I zato mu zahvaljujemo makar na ovaj način.