Pijesak Sahare pun je lošeg sadržaja iz historije. Povremene pojave crvenog snijega ili saharskog pijeska koje se javljaju u Europi, mogu sadržavati neželjeni element: cezij 137, radioaktivni izotop. Ova opasna tvar potiče od francuskih nuklearnih ispitivanja provedenih šezdesetih godina prošlog stoljeća na jugu Alžira.

Do otkrića je šestog februara došao biolog i stručnjak za zaštitu od zračenja Pierre Barbey, profesor sa Univerzitzeta Caen i naučni savjetnik udruženja ACRO, koja nadzire kontrolu radioaktivnosti u zapadnoj Francuskoj. Barbey je bio na odmoru s prijateljima u alpskoj regiji Jura kada se dogodio fenomen koji je promijenio boju snijega.

Barbey se sjetio da su prije 30 godina, u sličnoj situaciji, neke analize već otkrile cezij 137. "Ovaj put nisam vjerovao da je to moguće zbog faktora udaljenosti i vremenskog faktora, ali rezultat je bio konačan", komentirao je Barbey.

Barbey je prikupio uzorak maramicama koje je protrljao po automobilu. Laboratorij je tada potvrdio nedvosmislenu prisutnost cezija 137. Procijenjena koncentracija bila je 80 000 bekerela po kvadratnom kilometru. Prema biologu, te su količine "preslabe" da bi se bojali štetnih učinaka na zdravlje ljudi. Barem je nemoguće dokazati uticaj.

Međutim, "to puno govori o postojanosti radioaktivnog zagađenja" i mnogo ozbiljnijim posljedicama koje su morale trpiti i još uvijek mogu od toga patiti stanovnici Sahare na kojima su provedena atomska ispitivanja.

Cezij 137 gubi polovinu radioaktivne snage svakih 30 godina. Vjeruje se da nakon sedam 30-godišnjih ciklusa ostaje samo 1% izvorne radioaktivnosti.

Nuklearna ispitivanja, usmjerena na program atomskog naoružanja, bila su dio strategije tadašnjeg francuskog predsjednika Charlesa de Gaullea da Francuskoj zagarantira status globalne sile, s geopolitičkom autonomijom, a nastavljala su se sa svakom novom francuskom administracijom.

Prvo atmosfersko atomsko ispitivanje provedeno je u Regganu, u južnom Alžiru, 13. februara 1960. Eksplozija je imala snagu od 70 kilotona, tri ili četiri puta veću od snage američkih bombi koje su uništile Hirošimu i Nagasaki u avgustu 1945.

Do 1967. - kada je Alžir već bio nezavisna zemlja - Francuska je provela dvadesetak testova, atmosferskih i podzemnih, u istoj regiji Sahare. Potom su testovi prebačeni na atol Mururoa, na Tihom okeanu, sve dok predsjednik Jacques Chirac 1996. nije najavio konačni prestanak ove vrste testova.

Barbey podsjeća da je "cijela sjeverna hemisfera pogođena zagađenjem uzrokovanim nuklearnim testovima" i da, "zajedno s Francuskom, ostatak atomskih sila ima odgovornost". Zapravo, između 1945. i 1980. Sjedinjene Države, Sovjetski Savez, Velika Britanija, Francuska i Kina provele su više od pet stotina atmosferskih nuklearnih testova.

Godine 1960. godine, kada je francuski predstavnik u Vijeću sigurnosti UN-a iznosio dokaze u odbranu svoje zemlje, kazao je da je Pariz bio pažljiviji od ostalih, čineći to u nenaseljenom i zabačenom području. Diplomata je rekao da su gradovi poput Los Angelesa ili San Francisca mnogo više pogođeni testovima Sjedinjenih Država u pustinji Nevada.

Posljedice radioaktivnosti na stanovnicima otoka još uvijek su nešto o čemu se govori u Francuskoj Polineziji. Smatra se da je vlada bila spora i nije pravilno prepoznala one koji su oboljeli od zračenja.

U složenom procesu pomirenja i historijske istine između Francuske i Alžira koji je promovirao aktuelni predsjednik Macron, usredotočen na kolonizaciju i rat za nezavisnost, pitanje posljedica nuklearnih eksplozija jedne je od nesuglasica koje su još uvijek na čekanju. Sjećanje je bolno i uvijek se vraća, poput one kiše s radioaktivnom prašinom iz pustinje.