Rat je. Svaki dan neka loša vijest. Dovoljno je uključiti radio. Smrt je postala konstanta. Toliko česta! Toliko rasprostranjena! Granatiranja, prodori neprijateljske vojske, zbjegovi, logori, sve je to postalo dio onog što živimo, što slušamo, što gledamo... Gori domovina. Plamte kuće, naselja, sela, gradovi, saobraćajnice... Nestaju ljudske sudbine u njima, kao da ih nikada nije ni bilo. Nasuprot toj mržnji, oružju, sili, agresiji, u plamu su, u žaru, ujedinjena naša srca, u patriotskom naboju za jednu i jedinu domovinu, za Bosnu i Hercegovinu. U “strašnom” smo boju da budemo svoji na svome, a ne nekakav geto, kolonija, marionetski režim. Ipak, mi smo ponosni Bošnjani – onako kako nas Krleža prepoznaje.

NAŠE MIHOLJE

U tom metežu, haosu, nepredvidivostima, u traumatičnim događajima koji se utisnu za cijeli život, u brzom slijedu događanja, nekako življe, dublje, jače, doživljaju se i ljubavi i prijateljstva. Sasvim sam siguran da su stremljenja nas starijih osnovaca u ratnim područjima, da su naši izazovi, pomaknuti barem pet godina unaprijed u odnosu na vršnjake koji žive u mirnim područjima, u Evropi i svijetu.

Oktobarsko je jutro. Onaj period godine koji se u narodu zove bablje ili miholjsko ljeto. Sunčano. Bez ijednog oblačka. Bez magle. Hodamo svakodnevnu rutu na padinama Zvijezde, na putu u školu, u selo Kišiće. Kroz koji minut ću odgovarati. Već me nastavnik fizike Avdo H. “utefterio” u “teku za naredni put”. Odgovarat ću “mjerne jedinice”. Tako mi je najavio prošli put. Taman sam počeo odgovarati, kada je došla nastavnica matematike.

“Još se nisam navikao na ovaj režim od pola sata. A i zvona nema. Kulo, nastavljamo naredni čas. Ovo ti je prilika!”, zastao je na trenutak nastavnik Avdo, nakašljao se i dao mi sasvim jasne instrukcije: “Da naučiš mjerne jedinice k'o hafiz!” Zvučao je vrlo ozbiljno.

Ipak, u mojoj glavi nisu bili ni litre, ni metri, niti kubici... Svu je moja maštu zaokupila djevojčica s plavim čupercima. Fizika mi je “išla”. Matematika također. Barem onaj dio koji se odnosi na algebru, račun... Ipak, bio sam iz familije trgovaca, računovođa, ćata... Uvijek se zbrajalo i oduzimalo u našoj kući. Sjećam se, dobio sam na poklon štednu knjižicu Privredne banke Sarajevo za sedmi rođendan.

Naučio sam mjerne jedinice, što znače grčki nazivi deci, centi, mili, mikro... Na bijelom prostoru, u udžbeniku fizike za VI razred, između slika, između brojeva, formula, počeo sam pisati pjesmu Za Aneru. Danas ću joj izrecitirati!

Izdvojili smo se, Anera i ja, na putu ka školi. Namjerno smo zaostali iza ostale djece: Emira, Mirze, Edina, Fahrudina, Edise... Miholjsko ljeto doista može biti lijepo. Prolazimo dijelom puta gdje su listopadne šume. Zapuhao je vjetar. Kao da se poigravao sa žutim i smećkastim lišćem. Podizao ga je, iznad glave, u visini očiju, ispred, iza nas. Posipani smo nevidljivom rukom, zlatkastim, žućkastim listićima na šumskoj stazi. Čuo se žubor planinskog potoka. Dolom su se razlijevali pjevovi ptičica koje će ostati tu i tokom zime. Ispred nas pukao je horizont, tamo daleko, prema Konjuhu i Milankovićima, dokle pogled dopire.

POTOK NA NEMJESTU

Imao sam savršenu pozornicu. “A sad imam nešto za tebe”, rekoh konačno skupivši dovoljno hrabrosti za recitaciju. Izvadio sam bijeli papir na kojem sam prepisao pjesmu. Bilo je nečeg magičnog. Da li od treme, blagog povjetarca, sunca ili tek tako, gorjeli su mi obrazi... Skoro da se mogla opipati ta povezanost, to nešto što dvoje zajedno sanjare i dok su prividno budni. Bili smo poput dva goluba. Cijela je planina bila naša! I šuma! I pjev vrabaca! Ništa mi nije bilo bitno, osim tog blago zakrivljenog pokreta usana dok sam joj čitao pjesmu.

Na trenutak sam zatvorio oči. Sve je bilo savršeno. Dovoljno su bili daleko drugovi. Osjetio sam blizinu njenog lica. Sve je pucketalo u glavi. A onda iz te “opijenosti”, u kojoj bih vječno ostao, vratio me vrisak. Anerin vrisak!

Otvorio sam oči. Izgubila je ravnotežu i pala u plitki potok ispred nas. Vidio sam grč na njenom licu. Bila je blatnjava. Čizme i pantalone i dobar dio jakne. Dodao sam joj ruku. “Možeš li hodati?”, upitah je. Otresla je blato s jakne, isprala čizme. Bila je nekako ljuta. Kao kad dođete na dugo očekivanu projekciju filma i nestane struje. Dotrčali su i Mirza i Fahrudin. Ništa nije rekla. Nastavili smo put. Razmišljao sam. Kakva katastrofa! Kakav peh! Savršen trenutak. I onda potok! Nije bilo “skliske trave” u onim romantičnim filmovima. A kad bolje razmislim, doživjeli smo “komediju”! Na trenutak mi je bilo i smiješno. Nisam se smio smijati! Anera je i dalje djelovala nekako rezignirano. Žalila se da je pecka noga. “A da se vidimo poslije škole”, upitah je na ulazu u Kišiće. Samo me kratko pogledala, blago se nasmiješivši. Potom je rekla: “Tvoja će mi družba glave doći!” i otišla u podrum. U učionicu za peti razred. U kuću od sivih blokova. Neomaltanu. Neuseljenu. Naizgled hladnu. Meni najtopliju!

Nastavio sam ka svom razredu. “Deci, centi, mili, mikro, nano, piko...”, davao sam odgovore u stihu. Smijali su drugovi. I nastavnik Avdo. Inače, uglavnom ozbiljan i strog na predavanjima. “Vidim da te ovo sunce nosi. Ili je neki ‘vrbopuc’ u pitanju?”, reče nastavnik.

Brojao sam minute, sekunde. Isti smo broj školskih časova imali. Vidjet ću je na velikom odmoru. U petnaest do jedanaest istrčao sam iz učionice na plato, ondje gdje su se okupljala djeca. Nije je bilo. Prelazio sam pogledom. Mirza mi je mahao rukom. Dotrčao sam do njega.

“U Pasku je otišla”, reče mi Mirza. “Molim? Gdje? Kada? Kako?”, upitah u jednom dahu. “Zglob je natekao. Njena mama je došla. Našli su neka zaprežna kola. Zbrinut će je u bolnici. Bit će dobro”, hrabrio me Mirza. Istog trenutka htio sam otići u Pasku. Osjećao sam neku vrstu krivnje. Tuge. Koliko radosti, koliko razočarenja, samo u jednom danu. Krenuo sam nazad u učionicu. Po povratku u selo, saznao sam da je Anera dobro. Skočni zglob nije pukao, nije ni veliko istegnuće. Dobila je elastični zavoj. Mora nekoliko dana mirovati. Nećemo se viđati. Pih!

DOMAĆA ZADAĆA

Vikend je došao okupan suncem. Ovaj produžetak ljeta nikako se nije predavao. Još koji dan da mještani obave što više pripremnih radova za zimu. Gotovo da nema benzina za “civilne svrhe”. Moraju se rezati drva ručno, žagama.

I sam sam dobio zadaću. Otišao sam do improviziranog autostajališta. Oko devet prolazit će jedan od rijetkih kamiona iz Olova prema Carevoj Ćupriji. Djed će poslati iscijepana drva.

Kamion je kasnio više od četrdeset minuta. Prebacio sam drva sa stajališta u dvorište Nijaza Č., tek toliko da nije na cesti. Desetak rupičastih vreća zelene i crvenkaste boje u koje se pakuju kukuruz ili krompir. Bit će dovoljno, ako bi ostale ovakve temperature, i više od pola mjeseca.

Svratio sam i do Anere. Otok se povlačio. Bit će sve u redu. U ponedjeljak će u školu. Možda joj ponovo budem recitirao pjesmicu. Ovaj put ću zastati kad dođemo do potoka, do kliskog terena. Neke lekcije se nauče na teži način. Polahko, s puno uspona i padova, razočarenja i nade prolazila je još jedna oktobarska sedmica ratne 1993. godine. Kako god, ovo ludilo mora stati. Kako god, jednu sedmicu bili smo bliže miru.