Kratka politička otvaranja koja su uslijedila nakon arapskih ustanaka 2010-2011. godine dovela su do toga da su neki sunitski islamistički pokreti, kao što su egipatsko Muslimansko bratstvo i tuniska Ennahda, iskoristili pad dugogodišnjih diktatora i slobodne izbore kako bi stekli političku moć nakon godina provedenih u opoziciji.

Ipak, njihovi uspjesi bili su kratkog vijeka. Egipatsko Bratstvo uklonjeno je vojnim udarom u julu 2013. Od tada je kontrarevolucija u Egiptu označila globalni pomak u kojem su na meti islamistički pokreti s ciljem njihovog iskorijenjivanja. „Islamisti“ su označeni kao nedemokratski politički subjekti, pa čak i terorističke grupe.

Više od desetljeća nakon ustanaka, islamistički pokreti diljem regije plove zemkljama u kojima je obnovljena represija, politička i društvena polarizacija i u drastično promijenjenim okolnostima. Ipak, prerano je napisati „osmrtnicu islamizma“.

Islamističke grupe historijski su se pokazale iznimno otpornima i sposobnima prilagoditi se katastrofalnim okolnostima, pa bi sadašnji sumorni kontekst mogao biti prilika za obnovu, a ne pokazatelj njihovog skorog uništenja.

Kako primjećuje politolog Marc Lynch, “trenutnu katastrofu” političkog islama karakteriziraju neki jasni trendovi. Prvo, islamistički pokreti zauzeli su politički prostor nakon ustanaka, ali je ta prilika bila kratkotrajna i često je razotkrila njihovu nespremnost za vladavinu, što je rezultiralo širokom reakcijom.

Drugo, povratak autoritarne vladavine u regiji zatvorio je značajne prilike za političko sudjelovanje, budući da je globalna kampanja protiv islamizma koju su vodili UAE ograničila načine na koje islamistički pokreti mogu dobiti legitimitet i resurse. Islamiste se ponovo naširoko demonizira, što značajno ometa njihov potencijalni povratak u politički život.

Treće, obnovljena represija i prisilno izgnanstvo zadali su težak udarac organizacijskim strukturama islamističkih pokreta. Imovina je zaplijenjena, a hijerarhije razbijene, što je dovelo do raširenih prebjega i unutarnjeg cijepanja u vezi sa ideologijom, smjerom i strategijom za odgovor na represiju. Kao rezultat toga, historijska predanost islamista nenasilju i mirnom otporu dovedena je u pitanje.

Konačno, islamistički pokreti se suočavaju s dubokim ideološkim i strateškim izazovima, jer je njihova predanost umjerenosti i mirnom političkom sudjelovanju, što im je omogućilo da napreduju desetljećima, dovelo do uništenja i progona. Sada moraju odrediti nove strategije za obnovu svojih baza i smirivanje mlađih kadrova nezadovoljnih pasivnim otporom koji prihvaćaju viši čelnici.

Muslimansko bratstvo, najstariji islamistički pokret s kojim mnoge savremene islamističke skupine i stranke dijele niz organizacijskih i ideoloških obilježja, suočava se s jednim od najžešćih obračuna u svojoj historiji od 1950-ih. U Egiptu je skupina uspjela iskoristiti kratko razdoblje političkog otvaranja koje je uslijedilo nakon smjene Hosnija Mubaraka 2011. godine, osiguravajući izborne pobjede u parlamentu i predsjedništvu.

No, pokret je spektakularno podbacio u upravljanju, a od državnog udara 2013. i dalje je pod teškom represijom. Hiljade vođa i običnih članova i pristaša uhapšene su, ubijene ili prisiljene živjeti u izbjeglištvu.

Ipak, neviđene okolnosti s kojima se Bratstvo suočava, uz vanjske i unutarnje izazove, također donose značajne šanse za preporod. Dimenzija egzila stvara prostor za uključivanje u nove oblike političkog organiziranja, ideološke revizije i dugoročnog strateškog razmišljanja.

Od svog osnivanja 1928. godine, Bratstvo se suočavalo s uzastopnim udarima egipatskih režima, koji su grupu kooptirali u politički sistem ili je potisnuli. U svim slučajevima, Bratstvo je pokazalo sposobnost da se odupre represiji i da se ponovo pojavi kao moćna društveno-politička snaga kada su se ponovo materijalizirale povoljne okolnosti za sudjelovanje.

Doista, Bratstvo je naučilo kapitalizirati represiju, pretvarajući je u izvor snage i kohezije. Režimska represija je tako pomogla skupini da dobije podršku javnosti jačanjem svog imidža legitimnog opozicionog aktera, jačajući predanost članova svojoj stvari i pošteđujući je potrebe za revizijom temeljnih ideoloških osobina ili strategija.

Bratstvo je stoga u dobroj poziciji da preživi trenutni val represije oslanjajući se na vlastitu organizacijsku snagu i sposobnost njegovanja snažnog kolektivnog identiteta među članovima.

Međutim, postoje četiri dimenzije sadašnjeg gušenja koje ga čine kvalitativno drugačijim od prošlih iskustava Bratstva, što dovodi do nesigurnosti kako bi pokret mogao ponovno izaći iz represije u budućnosti.

Prvo, brutalnost Sisijevog režima bila je neselektivna. Drugo, represija se pojavila neposredno nakon što je Bratstvo podbacilo u svom prvom iskustvu u vladi, zbog čega su mnogi članovi doveli u pitanje političku viziju i projekt grupe.

Treće, represija je otvorila značajan prostor za mlađe članove da djeluju nezavisno od organizacije i da promoviraju vlastite inicijative, političke programe i ideje, dovodeći u pitanje temeljna načela kao što su slijepo povjerenje i poslušnost vodstvu. I konačno, Bratstvo se sada suočava s neviđenim zadatkom da se mora ponovno ujediniti dok je u izgnanstvu.

Dimenzija progonstva također je pogodovala daljnjoj unutarnjoj fragmentaciji, a najvidljiviji učinak je uspostava drugog Ureda za usmjeravanje 2015. od strane male skupine članova zbog neslaganja o tome kako odgovoriti na represiju režima. To je označilo prvi ozbiljni unutarnji rascjep od 1950-ih.

Važno je da se nakon 2013. godine Bratstvo našlo fragmentirano ne samo po okomitim linijama, jer su njegove hijerarhijske strukture bile sve više osporavane, već i u geografskim kontekstima zbog nove dimenzije izgnanstva. Pripadnici turske dijaspore predvodili su put unutarnjoj obnovi svojim angažmanom u novim oblicima aktivizma i međugeneracijskim, međuideološkim savezima, koristeći prednosti društveno-političkog konteksta koji je povoljniji za njihovu prisutnost i djelovanje.

Fragmentacija Bratstva, zajedno s progonstvom i otvaranjem mogućnosti za podgrupe kao što su žene i mladi da pokažu veću sposobnost, komplicira proces pregrupiranja. To stvara nužne uslove za unutarnju promjenu, dok članovi uzimaju u obzir i nadograđuju prošla iskustva kako bi se ponovno ujedinili i obnovili Bratstvo.

Doista, mladi članovi, i oni koji su nakratko napustili pokret jer su bili razočarani ili izbačeni zbog aktivizma koji je bio u suprotnosti s politikom Bratstva, polako se vraćaju matičnoj organizaciji. Ipak, mnogi nastavljaju tražiti alternativna mjesta za aktivizam i uključeni su u proces promišljanja temeljnih ideoloških načela i ciljeva Bratstva.

Putanja kojom je Bratstvo krenulo od 2013. pokazuje da je pokret na putu obnove, potaknut unutarnjim raspravama o ključnim pitanjima kao što su organizacijske strukture, ideologija, vodstvo i vrijednosti, koje su često predvodili akteri koji su nekada zauzimali marginalnu poziciju u grupa. Ono što ostaje za vidjeti su pouke koje će pokret i njegovi članovi izvući iz svojih iskustava od ustanka.

Kako se modus operandi Bratstva preispituje i preoblikuje, pokret se nalazi u jedinstvenom položaju. Promatrači bi trebali uzeti u obzir ključne savremene snage koje oblikuju islamističke pokrete, kako bi u potpunosti uhvatili njihovu sadašnju i buduću putanju. To zahtijeva kvalitativnu promjenu u načinu na koji proučavamo i razumijemo islamističke pokrete, udaljavajući se od binarnih kategorija kao što su "radikalni" i "umjereni" koji su dugo dominirali analizama.

Islamistički pokreti nisu monolitni akteri. Veći naglasak treba dati ulogama pojedinih članova i načinu na koji oni oblikuju pitanja koja se odnose na politiku i ideologiju, kao i kako geografski konteksti pridonose pojavi ideološkog međusobnog obogaćivanja s drugim političkim akterima, što dovodi do novih saradnji i saveza.

Uloge prethodno marginaliziranih aktera također moraju biti u potpunosti obuhvaćene, uključujući i uloge žena i mladih. Iako postoje neki globalni znakovi da bi islamizam mogao “ponestati”, detaljnije ispitivanje pokazuje da pokreti kao što je Bratstvo nisu mrtvi – i postoji snažna prilika za poticanje otpornosti i unutarnjeg preporoda.

Članak za MEE potpisale su doktorice Biagini i Ardovini. Erika Biagini je docentica za sigurnosne studije na Univerzitetu Dublin City, Irska. Ona istražuje i piše o islamizmu, rodu i politici, s naglaskom na pokret egipatskog Muslimanskog bratstva. Lucia Ardovini je predavačica međunarodnih odnosa (IR teorija) na Univerzitetu Lancaster (UK). Autorica je knjige Surviving Repression: the Egyptian Muslim Brotherhood nakon puča 2013.