Johannu Straussu (1825.-1899.) bilo je teško pasti u milost bečke aristokratije. Bio je ekscentrični violinista jevrejskih i ciganskih korijena koji je komponovao frenetičnim tempom kako bi definitivno promovisao revolucionarni ples zvan valcer koji je u očima elite bio lascivan, erotičan i neprikladan za dobrostojeće jer je, između ostalog, zadizao suknje mladim damama gotovo do koljena, što je bio nepojmljivi apsurd za branitelje morala i puritance naviknute na menuet.

Jedna engleska publikacija definisala je valcer kao "zloćudno biće lišeno elegancije, finoće i pristojnosti, odvratnu praksu" i, prema Madame de Genlis, "opasnost za neudate žene". Đavolji ples, folklorni izraz koji je anticipirao bunu, stoji na početku priče o Straussu koju je objavio El Pais.

Razmišljanje o Straussu u godinama nakon buržoaske revolucije 1848. i koliko je njegova muzika bila dostupna svim ušima je kao razmišljanje o današnjim pop zvijezdama poput Taylor Swift. Njegova je muzika prešla granice. Kopije partitura njegovih valcera putovale su brodovima i vozovima da bi bile izvožene u različitim dijelovima svijeta. Godine 1872. Strauss je održao niz koncerata u Bostonu uz pratnju cijelog svog orkestra u zamjenu za 100.000 dolara (što je ekvivalent današnjih 2,5 miliona eura).

U Pavlovsku ga je angažirala ruska željeznička kompanija Tsarkoye Selo na 11 sezona, što je znatno podiglo vrijednost željezničke pruge koja povezuje Sankt Peterburg i Pavlovsk. U Beču su djevojke čeznule za pramenom njegove bujne kose, a poznato je da im je, kako je imao tri psa, jednom odrezao pramenove i poklonio ih fanovima kao svoje da ih zadovolji. Danas amblem razlikovanja, elegancije i klase, valcer je izvorno bio ples i muzika koja je privlačila mlade ljude, imigrante i slobodne pučane.

Otkako se 1844. godine, u dobi od 18 godina, prvi put pojavio u kasinu Dommayer, prvi put izvodeći vlastite kompozicije, čime je ozbiljno konkurisao svome ocu, njegova popularnost u Beču ne prestaje rasti. Pod njegovom dirigentskom palicom oplemenjuju se valcer i urbanizam, koji se na neki način razvijaju paralelno u drugoj polovici 19. stoljeća. Za njega je svaka ulica, trg ili plesna dvorana koja je svečano otvorena bila dostojna da bude uglazbljena.

Kada je izbila revolucija 1848. godine, dok je njegov otac ostao vjeran monarhiji i komponovao svoj poznati Radetzky marš posvećen feldmaršalu Josephu Radetzkom, podržao je ustanike i komponovao valcere Pjesme slobode i Pjesme mladih, koračnicu Marš revolucije i živahni Marš studenata. Vlasti su ga uhapsile zbog javnog izvođenja Marseljeze i raspirivanja revolucionarne savjesti. Nakon oslobađajuće presude komponovao je polku kao odgovor na svoje hapšenje.

Carski dvor nije mogao odoljeti divljenju koje je izazivala njegova muzika, pa mu je od 1851. dopušteno da nastupa u palači. Kad su Franz Joseph i Sisi priredili veliki dvorski bal u Redoutensälenu nakon vjenčanja 1854., on je bio taj koji ga je vodio. Kada je saznao da princeza Pauline Metternich-Winneburg voli bečke slatkiše, komponovao je valcer Bečke čokolade. Kad su se Bečani osjećali potišteno nakon poraza od Pruske u bitci kod Königgrätza, komponovao je valcer Plavi Dunav i Priče iz Bečke šume (što se smatra njegovom najvećom izjavom ljubavi prema Beču i bečkom načinu života).

Kada je otvorena željeznička pruga koja vodi iz Beča, komponovao je brzu polku Voz zadovoljstva. Kad je studentima mašinstva trebao valcer za njihov bal, komponovao ga im je. Kad je 1870. otvorena Zlatna dvorana Musikvereina, dirigovao je koncertom.

Strauss je toliko važan da Beč svakog 31. decembra izvodi operu Šišmiš, najpoznatiju od petnaest opereta. Naravno, kao i svake godine, ulaznica za ovaj nastup, kao ni za novogodišnji koncert, nema. Tradicija izvođenja Šišmiša posljednje večeri u godini traje otkad je Gustav Mahler, koji je bio direktorj Bečke opere, dopustio Straussu da dirigira uvertirom.

Cijeli Beč prožet je referencama na Straussa – od legendarne skulpture u Stadtparku pored koje se neizostavno prolazi do dućana proizvođača klavira Bösendorfer, same katedrale Sv. Stjepana, Volksgartena ili Kuće muzike, gdje je uz bok velikih kompozitora koji su ovo mjesto učinili svjetskom prijestonicom muzike, Haydna, Mozarta, Beethovena...

Strauss je bio sveprisutan, njegova plesna muzika predstavljala je zvučni zapis društvu posvećenom zabavi. Mnogo je putovao Evropom i često je koristio željeznicu. Njegovi su valceri bili glavna atrakcija u plesnom ludilu koje je zahvatilo Evropu nakon 1848.

Na Svjetskoj izložbi u Parizu 1867. najveći kulturni događaj bio je uspjeh “Plavog Dunava”. Bila je to takva senzacija da su slijedećih sedmica novine bile pune hvalospjeva o Straussu. Francuski intelektualac Hippolyte de Villemessant, koji je prisustvovao balu, priredio je večeru u čast kompozicije s gostima kao što su Turgenjev, Alexandre Dumas, Flaubert i slikar James Tissot. Plavi Dunav je bio i ostao hit, toliki da ga neki smatraju i neslužbenom himnom Austrije.

Svojom komercijalnom intuicijom i muzičkim porivom, Johan Strauss je kompoziciju ogolio od apsurdnih tekstova originalne verzije u kojoj je hor pjevao i prepisao melodiju kao čisto orkestralnu verziju kako bi sve pomeo. Izdavač je dobio toliko zahtjeva za klavirskim aranžmanom da su se bakrene ploče istrošile. Bio je to najveći tiraž partiture za klavir: više od milion primjeraka.

Na naslovnicama francuskih satiričnih časopisa Strauss je karikiran kao ekscentrični plesač, visceralan, harizmatičan, vulkanski, što nam jasno pokazuje da nije spadao u intelektualnu elitu. Sa svojom prvom ženom, Jetty, vjenčao se u tajnosti, on s 37, a ona s 44, i živjeli su bez predrasuda dok nisu stekli odobravanje društva, što nije bilo lako jer, kad su se zaljubili, ona je bila majka sedmero djece iz različitih krajeva svijeta i bila udata za barona Moritza Rittera Von Tedesca.

Bio je to skandal preglasan za konzervativno društvo Carskog dvora. Tajni policijski izvještaj iz 1856. godine proglasio je Straussa "bezobzirnim i raskalašenim" i to ga je spriječilo da bude izabran za muzičkog direktora balova na carskom dvoru, što je titula koju će dobiti 1863. Jetty je bila ključna figura u Straussovom usponu kao kompozitora, izvođača, dirigenta i poduzetnika. Historičari je smatraju odgovornom za zaokret koji je Johann napravio od 1870. nadalje, kada je odlučio komponovati operete s jednim okom na Offenbachov Pariz, a drugim na Beč. Nisu pogriješili.

Straussov život ne bi bio isti bez podrške njegove majke Anne i njegovih supruga Jetty i Adele, njegove posljednje supruge, 31 godinu mlađe od njega, vjerne druge zbog koje je promijenio katoličku vjeru i postao protestant kako bi se njome mogao oženiti. EL PAIS