Doktor Besmir Fidahić s Univerziteta u Maastrichtu usmeni je i pismeni prevodilac, lektor i stenograf. Njegove su radne kombinacije bosanski i engleski kao maternji jezici i francuski, arapski i holandski kao jezici s kojih prevodi. Fidahić je dugo radio kao profesionalni prevodilac na Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu. Kako sam kaže, zanat je ispekao u Tužilaštvu Suda za ratne zločine Ujedinjenih nacija, gdje je radio na slučajevima Srebrenica, Gotovina i Karadžić.

Usmeno je preveo i prepisao mnoštvo razgovora sa svjedocima, žrtvama i osumnjičenima i pismeno preveo veliki broj pratećih dokumenata. Nedavno je publicirana njegova knjiga Jezička pravda na Sudu za ratne zločine u Hagu, koja je i povod za razgovor.

STAV: Po zanimanju ste pravni prevodilac u kombinacijama bosanski, engleski, arapski i francuski jezik. Pritom govorite i holandski, na kojem predajete na Univerzitetu u Maastrichtu. Šta danas, u vremenu globalizacije, znači biti poliglota?

FIDAHIĆ: Danas biti poliglota u vremenu globalizacije znači stalno preispitivati dobre i loše strane globalizacije i raditi na postizanju najbolje verzije čovječanstva uopće.

STAV: Dugo ste radili kao prevodilac na Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu. Kako je izgledalo u svojstvu prevodioca pratiti suđenja za zločine počinjene nad Vašim narodom?

FIDAHIĆ: Ja sam bio s MKSJ od 1996. godine prvo kao terenski prevodilac u Bosni i Hercegovini, a zatim i kao prevodilac u sjedištu i uglavnom sam radio na slučajevima u kojima su Srbi bili počinioci ili žrtve. Posla je bilo strašno puno da bih rijetko stigao da se sjetim svog iskustva rata. Nije dobro prošlo nijednom kada sam dopustio da me neki dokument ili nešto što je svjedok rekao podsjeti na moje iskustvo rata. MKSJ nije pružao adekvatnu psihološku pomoć i potporu svojim radnicima.

S druge strane, moje najbliže kolege su bivši Jugoslaveni, a mi se, po pravilu, ne znamo nositi s našim osjećanjima, tako da nismo ni pričali o tom bolu koji smo dijelili. Rad na MKSJ bio je najljepše i najužasnije iskustvo u mom životu. Jedva sam čekao da se završi, užasnut sam kad vidim da slabo ko zna išta o tome. Moje kolege i ja se osjećamo kao dio narodne poslovice: Gdje ste bili – nigdje, šta ste radili – ništa.

STAV: Kako gledate na recepciju haških presuda u Bosni i Hercegovini? Jesmo li dovoljno svjesni njihovog značaja, ne samo za historijsku istinu već i za političku borbu danas?

FIDAHIĆ: MKSJ je bila i jeste najvažnija institucija za prošlost, sadašnjost i budućnost Bosne i Hercegovine i zemalja u regiji. Sudije MKSJ jesu uspostavile neosporne činjenice o ratovima u bivšoj Jugoslaviji na kojima treba insistirati u svim raspravama o uzrocima i posljedicama ratova u bivšoj Jugoslaviji. Istina, MKSJ je ušao u 29. godinu svog postojanja i nije mogao realno da očekuje da će iko da drži pažnju 29 godina: gvožđe se kuje dok je vruće, a za 29 godina postojanja puno je toga što je MKSJ utvrdio ishlapilo kao kisela. To je greška Sekretarijata MKSJ, koji nije znao da upakuje poruke sudija na vrijeme ni na način na koji su bivši Jugoslaveni naučili.

Osim što se Srbi više ne sele s jednog kraja zemlje na drugi i što se više ne puca i ne zatvara u obične i logore za silovanja, malo se toga promijenilo u bivšoj Jugoslaviji. Kada govorimo o ratovima, uopće nema raspravljanja o činjenicama, kritičkog razmišljanja, kritičkog analiziranja i samim tim kritičkog zaključivanja. Koncept rada na sebi u cilju postizanja najbolje verzije sebe ne postoji. Od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana propuštamo posljednju priliku da ozdravimo.

STAV: Početkom ove godine publicirana je Vaša autorska knjiga Jezička pravda na Sudu za ratne zločine u Hagu (Linguistic Justice at the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia, Cambridge Scholars). Šta je njena centralna tema?

FIDAHIĆ: Ja sam prvi naučni radnik koji je istraživao koncept jezičke pravde u međunarodnom krivičnom pravu, i to konkretnije u radu MKSJ nakon mojih kolega koji su istraživali koncept jezičke pravde globalno (Van Parijs) i u sklopu međunarodnog prava uopće (Mowbray). Definirao sam jezičku pravdu kao pitanje da li se stranama u postupku obraćalo na njihovom jeziku i onda sam raspravljao u uvjetima za postizanje jezičke pravde u kontekstu bivše Jugoslavije, gdje je jezik igrao ključnu ulogu u sukobima.

Nakon što sam predstavio vrlo kratku historiju svađa oko jezika i identiteta u bivšoj Jugoslaviji i ukazao na niz primjera gdje je očito da su jezik i etnički i nacionalni identiteti korišteni kao oruđe u sukobima, pregledao sam MKSJ zakone u vezi s jezikom, jezičku sudsku praksu MKSJ i proceduralnu jezičku jednakost strana MKSJ-a kako bih postavio osnovu za jezički rad koji je morala obaviti jezička služba, da bih na kraju utvrdio da li su pravne istine utvrđene od strane MKSJ-a pravilno saopštene publici u bivšoj Jugoslaviji. Nadam se da će knjiga biti prevedena na naš jezik.

STAV: U kojim oblicima prepoznajete jezički imperijalizam u Bosni i Hercegovini?

FIDAHIĆ: Bosna i Hercegovina i dalje je poligon obračunavanja između dvije bivše jugoslavenske elite: Srbije i Hrvatske.

STAV: O jezičkom se imperijalizmu u pravilu govori kada je riječ o manjinskim jezicima. Međutim, u Bosni i Hercegovini imamo šizofrenu situaciju u kojoj je jedan od ustavnih državnih jezika – isti onaj jezik koji govori 52,86 posto njenih stanovnika – predmetom diskriminacije. Kako to objašnjavate?

FIDAHIĆ: Bošnjaci su jedina većina na svijetu koja se ponaša kao manjina. Kad oni budu sebi došli, doći će i jezik kojim govore.