I baš taj zaborav je nešto što čovjeka u konačnici odvodi u lutanje bespućima ništavila koje ga sputava u svakom pokušaju da se sjeti osnovnih vrijednosti kojim kao ljudsko biće i kao član zajednice treba težiti. Sputava ga da se sjeti vlastite vrijednosti u mozaiku opstojnosti jednog naroda, pa tako, zanesen iz tog mozaika, najprije počinje uklanjati sebe da bi potom za sobom počeo povlačiti i druge. Mozaik koji bi trebao opstajati na temeljima zajedničkih vrijednosti u tom slijedu urušava, jer se urušavaju i nestaju vrijednosti na kojim je u stanju opstajati.
Složit ćemo se da je iza nas izrazito teška godina koja nam je promijenila način života. Vjerovatno ćemo se složiti i da je bila ispunjena brojnim nemilim događajima, od kojih se možda i ponajcrnji dogodio u novogodišnjoj noći. Međutim, zapitajmo se koliko će nas razjedinjenost ovog naroda ubrojati među teške situacije koje su obilježile godinu iza nas. Zašto je to tako? Da li se odgovor krije u činjenici da smo na tu razjedinjenost po skoro svim osnovama, jednostavno, navikli? Da, u tolikoj mjeri smo navikli na razjedinjenost da nam više nisu strane ni pojave koje se iz te razjedinjenosti javljaju u formi mržnje, prezira, netrpeljivosti, zavidnosti, nijekanja svega dobrog i isticanje svega što je loše. Navikli smo da različiti pogledi na prošlost, sadašnjost i budućnost ove države znače i apsolutnu različitost koja jedan te isti narod dijeli na različite grupe koje više nemaju nikakvog osjećaja za ono što ih međusobno vezuje u tkivo jednog naroda, a to su zajedničke vrijednosti. Porazmislimo li detaljnije o svom trenutnom stanju, shvatit ćemo da nam sve navedene pojave, da nam svaki prezirni pogled na onoga koji glasa za neku drugu političku opciju, da nam svako ispoljavanje netrpeljivosti prema drugom i drugačijem – ma ko taj drugi i drugačiji bio – kazuje o vrlo niskom stepenu političke i kulture uopće. Zapitamo li se zašto je to tako, ponovo ćemo doći do istog odgovora: Zato što smo zanemarili zajedničke vrijednosti.
Poželimo li se odbraniti od tvrdnje o zanemarenim vrijednostima i ustvrditi da nam se razlikuju definicije tih vrijednosti, opet ćemo morati prihvatiti logički zaključak da su definicije te koje nešto opisuju i da razlike u opisu istovremeno znače i razlike u opisanom, a ako se opisi razlikuju, tada se razlikuje i opisano po svojoj suštini. Skraćeno rečeno, razjedinjenosti smo izvrgnuli i zajedničke vrijednosti, a bez tih vrijednosti ne možemo dalje. Ili, možda, možemo, ali u neželjenom smjeru. Da bismo shvatili koje su nam zajedničke vrijednosti, najprije moramo shvatiti koje vrijednosti nosimo u svojim nutrinama i koje vrijednosti baštinimo u riznicama naslijeđa ovog naroda.
Ne uspijemo li osvijestiti vlastite individualne i kolektivne vrijednosti, bit ćemo poraženi, a s tim će porazom u opasnost biti dovedeno sve ono što bismo trebali čuvati i njegovati kao zajedničku vrijednost, uključujući i državu. Poraženi ćemo biti i ako ne definiramo zajedničke vrijednosti već dozvolimo drugima da nam ih definiraju, varajući nas da to nismo u stanju učiniti sami. Ili su nam, možda, drugi već definirali ono što mi danas smatramo vrijednostima. U tom slučaju otvara se drugi niz pitanja: Da li smo poraženi onog trenutka kada smo se počeli uklapati u tuđe vizije procesa koji su iznimno bitni za naše bivanje dijelom svijeta koji nas okružuje, samoprevareni onog časa kada smo pomislili da je najbolje rješenje djelovati u okvirima definicija koje nam ne daju priliku da ispoljimo vlastite mogućnosti i kapacitete, i uspavani onog trenutka kada smo se uvjerili da nismo u stanju biti zvijezdama vodiljama svima koji nas okružuju? Ili, možda, i nismo poraženi. Možda nismo u stanju za bolje, veće, kvalitetnije i učinkovitije. Ne bi svijet propao ni da nismo. Propao bi samo kada ne bismo pokušali da i sebi i drugima pokažemo koliko, uistinu, vrijedimo i koliko smo u stanju svoja djela temeljiti na vrijednostima zajedništva koje bi nas trebale krasiti kao one koji slijede najplemenitijeg i najsavršenijeg koji je poslat kao milost svjetovima.
