Ako se uskoro na nekoj italijanskoj granici građaninu Bosne i Hercegovine postavi pitanje: "Imate li namjeru večeras gledati utakmicu?", možda ne bi trebalo biti previše iznenađeno. Nakon što smo Italiju pobijedili u fudbalu, a onda isto učinili i u košarci, sasvim je razumljivo što je bosanska mašta već proizvela novu diplomatsku krizu. Ne stvarnu, političku, na kakve smo navikli, nego sportsku. Na društvenim mrežama odmah su se pojavile šale da će nam Italijani zabraniti ulazak u zemlju, da je martovska pobjeda možda trebala biti shvaćena kao upozorenje i da smo, očigledno, nakon prve lekcije odlučili da ne stanemo.

I teško je bilo odoljeti takvoj šali. Jer jednom pobijediti Italiju možeš objasniti kao dobar dan, dobru utakmicu, loš dan protivnika ili onu čudnu sportsku matematiku u kojoj papirnati favorit ne znači baš ništa kada utakmica počne. Ali kada istu reprezentaciju u istoj godini savladaš u dva različita sporta, onda se već stvara materijal za bosanski humor.

U tome, zapravo, nema ničeg neobičnog. Sport na ovim prostorima nikada nije bio samo sport. Jedna utakmica zna preuzeti ulogu vijesti dana, porodičnog razgovora, sadržaja za društvene mreže i kolektivne terapije. Pobjeda se prepričava satima, traže se snimci najboljih trenutaka, analiziraju potezi, a onda se neko sjeti da je protivnik Italija i cijela stvar dobije dodatnu dozu humora. "Prvi put su mislili da je slučajno", napisat će neko. "Drugi put više nije slučajno." Drugi će dodati da je možda vrijeme da Italija uvede neki novi sistem kontrole na granici. Treći će, naravno, već praviti plan kako da se iz Bosne ode u Italiju prije nego što zabrana stupi na snagu.

I sve to zvuči još simpatičnije kada se sjetimo da BiH i Italija zapravo imaju odnos koji je mnogo topliji od ovog zamišljenog sportskog neprijateljstva. Italija nam je jedna od najbližih evropskih zemalja, i ne samo geografski. To je zemlja u koju su naši ljudi odlazili, iz koje su nam dolazili prijatelji, turisti, poslovni partneri i gosti. To je zemlja čiji je jezik mnogima poznat iz filmova, muzike i televizije, čija je kuhinja odavno pronašla svoje mjesto i u našim gradovima i čiji su gradovi među najčešćim odredištima Bosanaca i Hercegovaca. Italija je, za mnoge od nas, jedna od onih evropskih zemalja koje su dovoljno blizu da ih osjećamo poznatima, a dovoljno drugačije da im se svaki put ponovo divimo.

Zato je zanimljivo da se jedan od rijetkih razloga zbog kojih danas možemo "zamjeriti" Italijanima zapravo nalazi na sportskom terenu. Nema tu stvarne ljutnje, nema historijskog tereta koji bi stajao između dvije reprezentacije, niti potrebe da se pobjeda pretvori u nešto više nego što jeste. Upravo suprotno. Možda je ljepota ovih pobjeda i u tome što možemo biti glasni, ponosni i pomalo bezobrazni u navijanju, a da iza svega ipak ostane samo sport.

Postoji i jedan detalj koji ovoj priči daje posebnu simboliku. Italija je bila protivnik u prvoj utakmici koju je reprezentacija Bosne i Hercegovine odigrala nakon rata. Tada je sve bilo drugačije. Država je tek izlazila iz jednog od najtežih perioda svoje savremene historije, reprezentacija se tek stvarala, a sama činjenica da Bosna i Hercegovina ponovo izlazi na teren kao država nosila je težinu koju nijedan rezultat nije mogao u potpunosti objasniti. Na drugoj strani bila je Italija, velika fudbalska reprezentacija i zemlja s kojom ćemo u narednim godinama izgraditi sasvim drugačiji odnos od onog koji se može vidjeti u tih devedeset minuta na terenu.

Od te prve poslijeratne utakmice prošlo je mnogo godina. Mijenjali su se igrači, selektori, generacije i rezultati. Bosna i Hercegovina je u međuvremenu imala svojih velikih sportskih trenutaka, razočaranja, pobjeda koje su se slavile danima i poraza koji su se pamtili mnogo duže nego što bi iko želio. Italija je ostala Italija, fudbalska i sportska velesila, reprezentacija čije ime samo po sebi nosi određenu težinu. I upravo zato je možda zanimljivo posmatrati kako se odnos prema jednoj takvoj reprezentaciji mijenja iz generacije u generaciju.

Zato se nakon svega sasvim legitimno postavlja pitanje: je li martovska pobjeda u fudbalu bila samo upozorenje ili smo sinoć odlučili otići korak predaleko? Prvi put su možda mogli reći da se desilo. Drugi put već imaju pravo da budu sumnjičavi. Ako se ovako nastavi, teško da će nam na sljedećem ulasku u Italiju samo pogledati pasoš. Mogli bi nas pitati i za rezultat.