Na području cijelog Njemačkog carstva 4. decembra 1871. godine uveden je zakon kojim je marka postala novčana jedinica, a druge su novčane jedinice s vremenom ukinute i marka je postala jedinim zakonitim sredstvom plaćanja. Kovanice i novčanice marke nastavili su biti prihvaćeni kao važeći oblici plaćanja u Njemačkoj do 28. februara 2002. godine, kada je marku zamijenio euro.
Inače, marka je bila definirana kao deseti dio carske zlatne kovanice, sadržavajući 100 manjih jedinica, nazvanih Pfennig. Spomenuta godina 1871. bila je ujedno i godina nastanka Njemačkog carstva, koje je ostvareno nakon pobjede nad Francuzima u Francusko-pruskom ratu i ujedinjenja njemačkih zemalja.
I ranije su razne njemačke državice posjedovale vlastite novčane jedinice, a izvorno je marka na njemačkim prostorima korištena i kao jedinica za masu.
Prva oznaka, poznata kao Goldmark (Zlatna marka), uvedena je 1873, a početkom Prvog svjetskog rata, oznaka je skinuta sa zlatnog standarda. Valuta je tako postala poznata kao Papiermark (papirna), posebno je bila visoka inflacija, a zatim je nastupila hiperinflacija i valuta je postala isključivo papirnati novac. Papiermark je zamijenjen Rentenmarkom (RM) od 15. novembra 1923. i Reichsmarkom (ℛℳ) 1924. godine.
Njemačka marka je imala reputaciju jedne od najstabilnijih svjetskih valuta, što je omogućavala monetarna politika Bundesbanke, koja je bila "tvrda" u odnosu na politiku nekih drugih centralnih banaka u Evropi.
Poslije 2002. Deutsche Bundesbank je garantovala da se sve njemačke marke u gotovini mogu mijenjati u eure na neodređeno vrijeme, a to možete učiniti lično u bilo kojoj filijali Bundesbanke u Njemačkoj. Novčanice i kovanice mogu se čak slati u Bundesbank poštom. U 2012. godini procijenjeno je da je u opticaju čak 13,2 milijarde maraka, a jedna anketa iz 2011. pokazuje da se tijesna većina Nijemaca zalaže za obnovu valute (iako samo manjina vjeruje da će to donijeti bilo kakvu ekonomsku korist).
