Rat u Siriji, koji traje više od deset godina, sada je dostigao tačku "konsolidacije" i oružani konflikt je izgubio zamah. Izvještaji daju bolnu sliku prema kojoj je više od pola miliona ljudi izgubilo život, desetine hiljada su postali trajni invalidi, a gotovo polovina od ukupno 22 miliona ljudi, izbjeglice su unutar i izvan zemlje.

Znamo da je 25 odsto stanovništva Sirije pobjeglo iz zemlje, dok je još 25 posto bilo primorano da se raseli unutar zemlje. Naročito su Siriju napustile pristalice opozicije među sunitskim Arapima, koji čine većinu u zemlji, Turkmeni i dio Kurda, kao i razne vjerske manjine i sekte. Drugim riječima, režim se oslobodio opozicionih grupa i izvršio demografsko čišćenje. Ukupni troškovi dosadašnjeg razaranja procjenjuju se na najmanje 100 milijardi dolara, a najvažniji komercijalni i industrijski gradovi ostali su u ruševinama.

Dalje, Assadov režim, koji je ustvari vazal Rusije i Irana, kontroliše gradove Latakia, Tartus i Baniyas na obali Mediterana, kojima se pristupa preko auto-puta M5 iz Aleppa, kao i glavnu arteriju zemlje, auto-put M4, koji spaja velike gradove kao što su Aleppo, Hama, Homs i Dera’a. Američki podržane terorističke PKK/YPG snage dominiraju istokom rijeke Eufrat, dok turski podržane opozicione snage kontrolišu sjevernu Siriju.

Očekuje se da će pregovori u Ženevi, Astani i ustavotvorni mirovni razgovori pomoći u razvoju političkog rješenja. Ali, ne možemo, a da se ne zapitamo da li bi ova slika potencijalno mogla dovesti do dugoročnog političkog rješenja. Najjednostavniji način da se ovo pitanje riješi je analiza trenutnih stavova gorepomenutih grupa i zemalja koje imaju veze sa sirijskim problemom.

Rusija, najuticajnija i najmoćnija država umiješana u sirijsku krizu, ima za cilj da ovjekovječi slabi Assadov režim, budući da je već zavisan od Rusije, te uzme lavovski dio bilo kakvih koristi sa sirijske teritorije. Osim mogućih dobitaka, Ruska Federacija nije zabrinuta šta će biti sa ekonomijom Sirije i njenim narodom tokom ovog procesa. Iranski režim slijedi strategiju sličnu ruskoj. Iran samo želi nastavak Assadovog režima i njegovog uticaja koji se proteže do Libana nad Irakom i Sirijom. Iran, kao ni Rusija, nije nimalo zabrinut za borbu i nevolje sirijskog naroda.

Uprkos svim poniženjima, Assadov režim, koji je vazal Irana, a posebno Rusije, koji je izgubio polovinu populacije i teritorije, odlučan je da povrati kontrolu na zapadu Eufrata. Zaista, ukoliko je moguće, uz pomoć stranih pokrovitelja, režim planira da osvoji još teritorije i na sjeveru i na istoku. Sa druge strane, ne želi da se opozicija ikada vrati na sirijsko tlo. Ni Assada ne brine nevolja sirijskog naroda pod njegovom vlašću.

Pod izgovorom da se bore protiv terorističke organizacije ISIS, Sjedinjene Američke Države pokušavaju da stvore malu državu terorističkog PKK istočno od Eufrata. SAD imaju za cilj da uspostave sekularnu državu terorističkog PKK koja je u potpunosti zavisna od SAD-a, usred turskog, arapskog i persijskog etničkog bazena na Bliskom istoku, te da je spoje sa regionalnom administracijom u Iraku.

Prvobitno je bilo planirano da se do Sredozemnog mora stigne i preko takozvanih "kantona" uspostavljenih na sjeveru, ali kada je turska prekogranična operacija spriječila da se to dogodi, bili su prisiljeni da postave teroristički PKK/YPG sve južnije do Raqqe i Deir ez-Zora, gde su sunitski Arapi većina. Kao posljedica toga, 30 odsto zemlje zauzeo je teroristički PKK, koji Amerika i dalje podržava, uprkos činjenici da su Kurdi prije rata činili samo deset posto sirijskog stanovništva.

Dakle, SAD, ne samo da namjeravaju da uspostave sekularnu strukturu koja bi bila saveznik Izraelu, već i "disciplinišu" Tursku, Iran i arapske države kad god to smatraju "potrebnim". Teroristički PKK/YPG, sa druge strane, procjenjuje mogućnost uspostavljanja države u tom regionu uz podršku SAD-a, ili u najmanju ruku, autonomne oblasti u slučaju da država nije na kartama.

Turska, koja poslije Rusije igra najznačajniju ulogu u sirijskoj krizi, zauzima najidealniji stav, koji je ujedno i najteži za izvršenje. Turska želi kraj režima porodice Assad, prelazak vlasti na onoga ko pobijedi na slobodnim izborima koji će se održati u Siriji nakon povratka izbjeglica i, konačno, unitarnu Siriju. Stav opozicije je takođe vrlo sličan stavu Turske. Oni žele da Assad ode i da se održe demokratski izbori, kao i unitarnu državu.

Izrael bi bio presretan kad bi na vlasti ostao slabi Assad i kurdska država uspostavljena istočno od Eufrata. Izrael, kao i SAD, takođe podržava takvu strukturu protiv Turske, arapskih zemalja i Irana. Dok Rusija zatvara oči, Izrael povremeno bombarduje i uništava iranske ciljeve kada im predstavljaju prijetnju.

Ukratko, kao što je Sirija efektivno podijeljena na tri dijela, tako su podijeljeni i politički pregovori i zemlje koje su dio (ili strane u njima) vjerovatnog rješenja. Assadov režim, Rusija i Iran su na jednoj strani; SAD, Izrael i teroristički PKK/YPG su sa druge strane; a na trećoj su Turska i sirijska opozicija.

Ponovo, pitamo se ima li održivog rješenja koje podrazumijeva Assada, a na koje bi druge strane i države, osim Turske i opozicije, pristale.

Hoće li opozicija, kao i 11 miliona ljudi koji su prebjegli iz (ili su raseljeni unutar) Sirije, moći da se vrate dok je Assad na vlasti? Da li bi Assadov režim gonio ove ljude ako bi se ikada vratili? Da li bi im stvari i imovina (ako ih i dalje imaju) bili vraćeni? Da li bi režim mogao da nadoknadi štetu i uništenje od 100 milijardi dolara i oživi ekonomiju zemlje? Da li bi Rusija i Iran mogli da nadoknade i ove ekonomske gubitke? Da li će Rusija i Iran pristati na scenario bez Assada?

Ukoliko se na ova pitanja ne može odgovoriti potvrdno, biće vrlo teško tvrditi da bi bilo koje rješenje koje uključuje Assada bilo razumno i vjerovatno. A, sa druge strane, da li će se teroristička organizacija PKK/YPG, koja je stekla autonomiju pod pokroviteljstvom SAD-a i želi da stvori novu državu, zadovoljiti, sa svojim pokroviteljem, SAD-om, unijom koja će, čak i ako je autonomna, ponovo biti pod Assadovim režimom?

Imajući u vidu da su Turska i opozicija čvrsto protiv Assadovog režima, da li bi se političko rješenje moglo naći za pregovaračkim stolom gdje su okupljene tri grupe sukobljenih interesa, osim ako te grupe ne promijene svoje stavove? Pored toga, ako je tačno da veliki gradovi zapadno od Eufrata zavise od onih na istoku za hranu, vodu i struju, te da oni na istoku moraju da prodaju te proizvode velikim gradovima na zapadu kako bi zaradili novac (što je zapravo slučaj), može li biti da su SAD i Rusija već postigle nezvanični sporazum u smjeru "zapadna strana je vaša, a istočna naša"?

Imajući u vidu primjere Iraka i Libana; da li je moguće, kako Turska želi, stvoriti ujedinjenu Siriju sa ustavom koji se zasniva na sirijskom državljanstvu, a ne na sektaštvu i etničkoj diskriminaciji, što je idealan i zaista jedini održivi put do unitarne Sirije?

U stvari, ako ne možemo odgovoriti sa "da" na ova pitanja, moraćemo da pretpostavimo da će, ukoliko dotične grupe ne preispitaju svoje stavove, najbolji scenario biti vlada i ustav u iračkom stilu, koji, kao što svi znaju, do sada nije baš imao sjajne rezultate.

Kao i obično, završavamo članak konačnom opaskom "Slomljena vaza ne može biti popravljena".

(Autor je vršilac dužnosti predsjednika Međunarodnog tursko-kazahstanskog univerziteta "Hoca Ahmet Yesevi". Ovaj članak izvorno je objavljen na turskom jeziku pod naslovom "Savaşın 10. yılında Suriye’de siyasi çözüm mümkün mü?". Prevod sa turskog jezika: Can Atalay)