Deveti opći izbori u Bosni i Hercegovini održavaju se 2. oktobra 2022. godine. Na općim izborima biraju se članovi Predsjedništva BiH, zastupnici za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH, zastupnici za Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH, predsjednik Republike srpske, dva potpredsjednika Republike srpske i zastupnici za Narodnu skupštinu Republike srpske (NSRS), kao i zastupnici za Skupštine 10 kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine.
Centralna izborna komisija BiH (CIK) ovjerila je ukupno 127 političkih subjekata (72 političke stranke, 38 koalicija i 17 nezavisnih kandidata) za učešće na izborima. Ovjereno je 750 redovnih kandidacijskih listi s ukupno 7.257 kandidata, uključujući i nezavisne kandidate.
CIK je ovjerio i kandidacijske liste za dodjelu kompenzacijskih mandata. Ukupno 3.368.666 upisanih birača, uključujući i 69.966 birača koji su se prijavili za glasanje izvan Bosne i Hercegovine (putem pošte ili u ambasadama i konzulatima) glasat će na šest hiljada glasačkih mjesta. Oni biraju svoga kandidata među onima koji se bore za osvajanje nekog od više od 600 mandata u cijeloj državi.
Kada je riječ o izboru člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz Republike srpske, tu dileme (skoro) da i nema. Željka Cvijanović i Milorad Dodik će se zarotirati na dužnostima i Cvijanović će, sve su prilike, biti novi član Predsjedništva BiH, a Dodik (novi-stari) predsjednik entiteta. Nekoliko je razloga za to, ali najbitniji je onaj koji nalazimo u mentalitetu prosječnog glasača u tom dijelu BiH. Da se razumijemo, kada su u pitanju ključni ciljevi i pravac u kojem ide srpska politika, tu razlike nema između SNSD-a, SDS-a ili PDP-a, kao ni strančica koje skupljaju otpatke s njihovog stola.
“Srpska prije svega” skoro da im je zajednički predizborni slogan, Srbija im je iznimno draga, a ni secesija nije nikome od njih mrska, samo što su neki realniji i znaju da je do nje (na miran način) nemoguće doći. U takvoj situaciji glasači biraju svoje autentične predstavnike, a kada je riječ o većini glasačkog tijela u tom entitetu, od Dodika nema autentičnijeg.
On se svako malo slika s Putinom, pokušavajući tako odati dojam osobe relevantne u svjetskim okvirima, ulaguje se srbijanskoj političkoj eliti, Bošnjake naziva muslimanima i poturicama, ezan arlaukanjem. On pije pivo s prolaznicima na benzinskoj stanici, dovede harmonikaša u zgradu Predsjedništva BiH reve Romaniju pod šatrama na sijelima i vašarima. Dodik za sobom tako već godinama šlepa cijelu svoju stranku, brojne Radmanoviće i Špiriće koji, zahvaljujući njegovoj energiji, uživaju na državnim jaslama. U okruženju u kojem mišljenje formiraju Milomir Marić, RTRS i srbijanski tabloidi, takav Dodik u ovom trenutku siguran je pobjednik izbora i na njegovom će repu i Cvijanović ujahati u Predsjedništvo BiH.
Za preostala dva mjesta u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine četvero kandidata vodit će bespoštednu borbu do posljednjeg glasa i, dok se ne prekontrolira posljednji listić, vjerovatno neće biti izvjesno ko će u Predsjedništvo iz reda Bošnjaka, a ko iz reda Hrvata. Bakir Izetbegović ili Denis Bećirović, Željko Komšić ili Borjana Krišto. Od svih kandidata na svim nivoima vlasti Bakir Izetbegović ima najteži posao i protiv njega se ujedinilo najviše rivala, vrlo raznoliko društvo iz obaju entiteta. Već mjesecima sa stranica brojnih portala, u televizijskim emisijama, na društvenim mrežama emitira se samo jedna ideja, a to je da su Izetbegovići i SDA najveći problem ove zemlje te da je rušenje Izetbegovića i SDA rješenje svih problema ove zemlje. Ništa Dodikov i Čovićevi rušilački pohodi na državu. Oni, čini se, nisu nikakav problem.
U svrhu rušenja Izetbegovića upregnuta je ergela brojnih nadničara nagrađenih sinekurama, što u medijima, što u javnim institucijama, samozvanih analitičara, takozvanih neovisnih istraživačkih portala, armija stranačkih aktivista na forumima i društvenim mrežama. Voditelji na televizijama skaču sa stolica i guraju prst u oko sugovornicima koji izjave da je Bakir Izetbegović njihov izbor.
Respiratori, Sebija, diploma, respiratori, revizija, trezor, Sebija, revizija... Kloparaju tako iz dana u dan, pojačavši kako se bliži drugi oktobar stranački angažman najgrubljim uvredama, ismijavanjem imena i porodičnog porijekla, pa čak i pozivom da se, poput bračnog para Čaušesku, strijelja one kojih se tako boje u izbornoj utrci. To ih valjda uče na radionicama stranih ambasada. Plate se i televizijska gostovanja u kojima se ne priča o sebi, jer je taj CV prazna dvolisnica, priča se samo o Izetbegovićima, to se prezime i njihova stranka spomenu 42 puta u 25 minuta! Baš kao da je riječ o televizijskoj prodaji posuđa a ne nastupu političara koji sebe, baš onako skromno, subotom i nedjeljom zamišlja kao modernog bosanskog bana.
Ali tako zamišljena histerična i nasilna kampanja proizvela je kontraefekt. Ljudi shvataju zašto je stvorena i kako funkcionira neprirodna koalicija jedanaest stranaka koja će se raspasti odmah nakon izbora. Izetbegović je zbog takve histerije imao vjetar u leđa tokom kampanje, vjetar koji je prerastao u maestral nakon televizijskog duela kontra Denisa Bećirovića, koji je svojim nastupom asocirao na kakvog dosadnog kućepazitelja.
Tada je svima postalo jasno ko je kandidat navodne opozicije, o kakvom se bezveznjakoviću radi, da je riječ o vječnom parlamentarcu koji je postao milioner pišući otvorena pisma, štreberu nafilovanom najdosadnijim floskulama koji bi formirao istražne komisije kao odgovor na Dodikovu secesiju ili sazivao vanredne sjednice Predsjedništva BiH da spriječi odlazak mladih. Građani su već odlučili za koga su i, ako Izetbegović uspije animirati sve svoje tradicionalne glasače i ako sve one koji ga simpatiziraju izvede na birališta, pobijedit će na izborima.
Borjana Krišto će dobiti više od 90 procenata glasova Hrvata u Bosni i Hercegovini. Hoće li joj to biti dovoljno za pobjedu? Teško je procijeniti, jer njen rezultat ovisi o glasovima onih koji su do sada glasali za Željka Komšića, a koji bi se sada mogli preliti na konto nekog od triju kandidata iz reda Bošnjaka: Izetbegovića, Bećirovića ili Mirsada Hadžikadića. Koliko će, dakle, svakom od ovih kandidata biti potrebno glasova za pobjedu?
Na posljednja tri izborna ciklusa u kojima su birani članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine – 2010, 2014. i 2018. godine – u Federaciji je sa svakim izborima rastao broj glasača. Prije 12 godina bila su 962.884 važeća glasa, četiri godine poslije 997.523 glasa, a prije četiri godine 1.008.955 glasova. Uprkos iseljavanju, broj glasača porastao je za 46.000.
Na posljednjim općim izborima održanim 2018. godine bilo je šest kandidata za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda Bošnjaka i pet kandidata iz reda Hrvata. Ove godine među Bošnjacima su tri kandidata, a među Hrvatima dva. Od trojice kandidata iz bošnjačkog naroda dvojica su se kandidirala i prije četiri godine – Denis Bećirović i Mirsad Hadžikadić, jedan od dvaju kandidata iz reda Hrvata jeste prošloizborni pobjednik Željko Komšić.
Iako je broj glasova potrebnih za izbor člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda Bošnjaka stalno oscilirao, on je, u procentima gledano, uvijek bio približno jednak – bilo je potrebno osvojiti otprilike trećinu glasova od onih koje su dobivali kandidati iz bošnjačkog naroda. Bakir Izetbegović osvojio je 2010. godine 34,86 posto glasova, isti kandidat imao je 32,87 posto glasova 2014. godine, a Šefik Džaferović 36,61 posto glasova 2018. godine. Izetbegović je, s druge strane, osvojio 162.831 glas 2010. godine, 247.235 glasova 2014. godine, a Džaferović 212.581 glas 2018. godine.
Mali broj kandidata može značiti da će za izbor biti potrebno više glasova nego što je to bio slučaj ranijih godina. Ako Borjana Krišto osvoji približno jednak broj glasova koliko su prije četiri godine osvojili Dragan Čović i Diana Zelenika, dakle 180.000 glasova, i ako Komšić osvoji jednak broj glasova kao i 2018. godine, a broj važećih glasačkih listića bude približno jedan milion, tada će kandidati iz reda Bošnjaka dijeliti približno 600.000 glasova, slično kao i prije četiri godine. Ako bi Hadžikadić osvojio 60.000 glasova, koliko je približno osvojio prije četiri godine, to znači da je za izbor člana Predsjedništva BiH iz reda Bošnjaka potrebno osvojiti približno 270.000 glasova.
Kada se sve sabere, za izbor člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda Bošnjaka bit će potrebno osvojiti između 240.000 i 280.000 glasova, ponajviše u zavisnosti od raspodjele glasova za Hadžikadića i Komšića, te u zavisnosti od ukupne izlaznosti. Za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda Hrvata bit će potrebno osvojiti između 180.000 i 200.000, što će ponajviše zavisiti od izlaznosti.
Vlada Federacije BiH jedinstven je primjer u svijetu. U njoj tzv. “režimska” vladajuća SDA ima manje ministara nego opozicija (SBB i NiP), koja ipak svako malo odapne kakvu otrovnu strijelu ka premijeru Fadilu Novaliću, političaru koji je opoziciji kriv za sve loše u državi, sipa se otrov prema čovjeku kojeg su u takozvanim nezavisnim medijima često ismijavali zbog fizičkih nedostataka na tijelu (na kraju se otkrilo da su to ozljede iz rata), što je vrhunac gadosti i neukusa.
Takve napade, zanimljivo, nije ni izbliza doživljavao Nermin Nikšić, Novalićev prethodnik u fotelji federalnog premijera, koji je od Lutrije BiH posuđivao novac da isplati penzije, zaduživao se u tu svrhu kod komercijalnih banaka i nije smio proći Tuzlom jer su tada gorjele radničke vatre na kapiji “Dite” zbog neuvezanog staža.
Vlada Federacija BiH radi bez nekoliko ministara, neki su preminuli, neki su dali ostavku i nije ni formirana, a poslije ni kompletirana nakon izbora 2018. godine zbog blokade HDZ-a BiH, koji je zaustavio sve procese u državi zahtijevajući izmjenu Izbornog zakona koji bi garantirao dominaciju isključivo te političke partije, izmjenu pomoću koje bi HDZ bila doživotno na vlasti.
Takva šizofrena situacija mogla bi se nastaviti i nakon drugog oktobra. Jasno je da ni nakon ovih izbora neće biti apsolutnog pobjednika niti će biti moguće sastaviti vlast bez koaliranja. Kako će HDZ pokupiti glasove većine Hrvata, bez njega neće biti moguće formirati vlast i tada bi se morala opet sastavljati koalicija koja bi izgledala vrlo slično poput one koja čini sadašnju Vladu Federacije, ali bez SBB i NiP-a, uz ministre iz nekih drugih stranaka.
S druge strane, s obzirom na izvjestan rast broja glasača NiP-a i shodno tome i broj mandata opozicije u Parlamentu FBiH, moglo bi se dogoditi da jedanaestorka pokaže da im se ne gadi koalirati s HDZ-om, da su za njih nacionalisti samo u SDA pa da naprave federalnu vlast bez SDA. Da takav pokušaj ima smisla, podsjeća iskustvo iz Mostara, gdje je Naša stranka, obilato potpomognuta logistikom NiP-a, dala svoj glas HDZ-ovom gradonačelniku Mostara, ali i to što iz opozicije tokom kampanje niko i ne spominje HDZ i Dragana Čovića, meta su im isključivo Izetbegović i SDA.
Doda li se tome činjenica da je predsjednik NiP-a Elmedin Konaković na pregovorima o izmjenama Izbornog zakona održanim u Neumu pristao biti sve što Čović hoće, nije nemoguće da jedanaestorka krene u takvu avanturu. Ili da, što je manje vjerovatno ali puno opasnije, poput Zlatka Lagumdžije prije desetak godina, pokuša pronaći “svoje” Hrvate i instalira ih u vlast umjesto kadrova HDZ-a.
Koliko je, zapravo, jaka propagandna mašinerija koja podržava takozvanu opoziciju, najbolje se vidi na primjeru Sarajeva. Tako je u javnosti, nakon što je SDA u gradu izgubila dvije, a u kantonu tri načelničke pozicije na posljednjim lokalnim izborima, stvorena iluzija raspada te stranke. Konaković je u svojim izljevima Twittera za rezultate opozicije upotrebljavao najčešće izraz “pomeli”. Međutim, SDA je tada izgubila načelnike, ali nije izgubila glasove. Štaviše, njezin je glavni kandidat Semir Efendić tada dobio sam više glasova od opozicije koja je morala u mračnim komorama ambasada skrpiti prvo “šestorku” pa zatim “trojku” da bi se dočepala kantonalne vlasti.
Trojka će ostati zapamćena u historiji ovdašnjeg političkog života. To je, naime, jedina koalicija koja nije mogla izglasati dnevni red kantonalne skupštine jer njezini poslanici nisu došli na zasjedanje pa su organizirali konferenciju za novinare na kojoj su za neusvajanje dnevnog reda optužili opoziciju. To je jedina vlast koja je otela vakcine od onkoloških pacijenata i onda tajno, da ne znaju ni TVSA i N1, protiv kovida vakcinisala svoje ministre. To je vlast koja se, skrojena po mjeri zapadnih ambasada, umjesto infrastrukturnih projekata, bavila LGBTI pravima. To je vlast koja je prevarila Bogića Bogićevića i, umjesto njega, za gradonačelnika Sarajeva imenovala osobu koja je na Markalama četnicima oprostila Opsadu Sarajeva.
To je vlast koja je na načelničke pozicije u Centru i Novom Sarajevu imenovala potpune nesposobnjakoviće čijim su neradom toliko razočarani i u koaliciji da to više i ne kriju ni u javnim istupima. To je vlast koja je sve karte pred izbore bacila na projekat rekonstrukcije pruge, koji prate brojne kontroverze, od tajnih ugovora do nedopustivo dugog trajanja radova. Vlast koja na društvenim mrežama stvara privid napretka koji u stvarnom životu građani ne osjete. Saobraćaj je u kolapsu, javni prevoz ne postoji, ne grade se nove transverzale, grad je zatrpan smećem. Konačno, to je vlast koja funkcionira isključivo zahvaljujući energiji Elmedina Konakovića.
Sve su to razlozi zašto bi sarajevska vlast na čelu s karikaturalnim Edinom Fortom mogla uskoro biti bivša. SDA ima veoma čvrstu glasačku bazu koja je sada dodatno mobilizirana. Ukoliko se tome doda popularnost kakvu među glasačima u Sarajevu i dalje uživa Semir Efendić, koji sada nosi listu vlastite partije, izborni rezultati u Sarajevu mogli bi biti vrlo zanimljivi. Vlast, naravno, niko neće moći sam formirati i krenut će se u pregovore o mogućim koalicijama, a mjesto kantonalnog premijera bit će glavni ulog. Sve su oči uprte u Semira Efendića i Ibrahima Hadžibajrića iz NES-a, koji bi mogli biti tas koji će prevagnuti.
Korak koji bi državu pokrenuo naprijed jeste deblokada Federacije BiH, a deblokade, kako sada stvari stoje, neće biti bez izmjena Izbornog zakona BiH. Šta su to ključni problemi, napisano je nedavno u izvještaju Međunarodne krizne grupe (ICG). Dakle, dva su pitanja koja se isprepliću, a za čije je rješavanje potrebna izmjena Ustava. Prvo pitanje odnosi se na ustavnu odredbu koja zahtijeva da samo Bošnjaci, Hrvati i Srbi mogu biti birani u državno Predsjedništvo i Dom naroda državnog parlamenta. Niz slučajeva Evropskog suda za ljudska prava iz 2009. godine utvrdio je da te odredbe krše Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, jer manjine izvan ove tri skupine nisu podobne za te visoke dužnosti.
Čelnici bosanskohercegovačkih Hrvata, podsjeća ICG, insistiraju da se ove sudske presude rješavaju zajedno s drugim pitanjem: zahtjevima hrvatske manjine za “legitimnim predstavljanjem”. Ovaj se izraz odnosi na ideju da bi se bosanskim Hrvatima trebalo dopustiti da sami biraju svoje predstavnike na državnim dužnostima. Kompromisni prijedlog o izbornom sporu dobio je odobrenje krajem marta od glavne hrvatske stranke i dviju od triju stranaka s bošnjačkom većinom koje su sudjelovale u razgovorima, ali je jedna bošnjačka stranka (Stranka demokratske akcije) izdržala.
Ključ je, dakle, u rukama visokog predstavnika Cristiana Schmidta, koji, kako tvrdi Sead Numanović, najbolji ovdašnji poznavatelj dešavanja u “krugovima međunarodne zajednice”, ne zna šta da radi.
“Rado bi intervenirao i nametnuo najveće moguće promjene i Izbornog zakona BiH. Ali nema podršku svojih šefova. Ni u Evropskoj uniji, a ni u rodnoj Njemačkoj”, tvrdi nam Numanović. Schmidt, dodaje Numanović, može odblokirati Federaciju. “Ima ovlasti da to uradi i bez saglasnosti šefova. Već je jednom to i učinio, namećući tehničke izmjene Izbornog zakona. Osim ona famozna tri posto praga za izbor delegata u Domu naroda Parlamenta entiteta FBiH, sve ono ostalo koje je polovinom jula procurilo u javnost kao prijedlog odluke visokog predstavnika jako je dobro!
Taj famozni prag od tri posto protumačen je kao pomoć HDZ BiH i Draganu Čoviću da zacementira vlast. I to je potpuno tačno. Kao što je i tačno da je prag diskriminatoran i da bi pao na Sudu u Strasbourgu, što bi bio težak, ako ne i smrtni udarac za OHR. Mimo tih tri posto, dakle, ostale su mjere jako dobre i izbile bi iz ruku instrumente blokade koje je Čovićev HDZ provodio proteklih barem šest godina. A tih tri posto je bilo predviđeno i da se pomogne 'opoziciji' da ojača svoj položaj i u Klubu Bošnjaka Doma naroda Parlamenta entiteta FBiH. To mi je sasvim jasno rečeno, pred još nekoliko svjedoka.”
Šta na to kažu u Mostaru? Milan Sitarski, član stručnog tima Instituta za društveno-politička istraživanja (IDPI) iz Mostara, očekuje da Schmidt nametne izmjene Izbornog zakona, ali na način na koji može sačuvati vlastiti kredibilitet.
“Od visokog predstavnika Schmidta očekujem da ostane dosljedan najavama koje su na neslužben, ali i potpuno nedvojben način (s obzirom na to da ih nije demantirao) iz njegovog okruženja otišle u javnost – da će izmijeniti Izborni zakon BiH na način koji bi faktički, premda ne i formalno, poslije predstojećih izbora onemogućio reprizu 'Platforme' iz perioda od 2011. do 2015. godine. Podsjetit ću, to je bila vladajuća koalicija na razini FBiH u kojoj su participirale stranke za koje je glasovalo manje od 20 posto Hrvata u FBiH, a izvan nje ostale stranke za koje ih je glasovalo više od 80 posto, čime su Hrvati praktično eliminirani kao jednakopravni konstitutivni narod na entitetskoj razini”, kaže nam Sitarski nastavljajući: “Barem bi takve izmjene omogućile Schmidtu da zadrži elementarni kredibilitet, vlastiti, a i onih koji su ga imenovali na dužnost, premda ni one ne bi bile dovoljne, s obzirom na to da ne osiguravaju pun legitimitet predstavljanja sva tri konstitutivna naroda i Ostalih u Domu naroda FBiH, a pitanje Predsjedništva BiH niti ne dotiču. Bez tih izmjena bi, međutim, njegov kredibilitet bio potpuno minimiziran, a pred Federacijom pa i cijelom BiH bi ponovo stajale teške kušnje blokade političkog sustava i konfrontacija različitih razina vlasti.”
U slučaju izbornog neuspjeha HDZ-a, odnosno poraza Borjane Krišto u meču protiv Željka Komšića, realna je mogućnost da HDZ zaista krene otvoreno u projekat trećeg entiteta, odnosno teritorijalne reorganizacije. Takvo je što, uostalom, ovih dana najavio i Ivo Lučić, nekadašnji Tuđmanov visokorangirani špijun, danas navodno historičar koji otvoreno govori ono što Čović misli. “Ako bi se poslije sljedećih izbora, aktivnošću unitarista te pristankom i neaktivnošću visokog predstavnika i 'međunarodne zajednice', to i dogodilo, Federacija BiH postala bi bošnjački, muslimanski entitet. Tada bi BiH prestala u ustavnom i političkom smislu biti država dva entiteta i tri naroda i postala bi država dva entiteta i dva naroda. Hrvati bi bili izgurani na periferiju, u županije i općine koje kontroliraju. Sarajevo više ne bi bilo glavni grad nego neprijateljska čaršija (kao nekada Beograd) koja bi efektivno kontrolirala najviše trećinu BiH...”, napisao je Lučić u kolumni u zagrebačkom Globusu, nastavivši s otvorenim prijetnjama: “Svatko bi trebao znati da vlast bez Hrvata u BiH neće biti i vlast nad Hrvatima! Ako ne dođe do povrata ustavnog stanja, onda Ustav neće vrijediti ni za koga.”
Za Sitarskog je najava teritorijalne reorganizacije potpuno legitiman politički korak. “Teritorijalna reorganizacija koja bi bila ponuđena na način predviđen Ustavom BiH bila bi potpuno legitiman odgovor na sad već kronične pokušaje oduzimanja Hrvatima prava na legitimno zastupanje u za to namijenjenim tijelima, te na pokušaje pretvaranja BiH, ili barem FBiH, u unitarnu tvorevinu. Naravno, realizacija takve inicijative, ukoliko do nje dođe, ovisit će o odgovoru predstavnika druga dva naroda, ali bi njezino prihvaćanje bilo neusporedivo bolje za cijelu BiH od nastavka dosadašnjih pokušaja ostvarivanja po definiciji neostvarive i protuustavne misije – unitarizacije Federacije BiH.”
Zijad Bećirović, direktor ljubljanskog IFIMES-a, Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije, smatra da je rješenje problema isključivo ulazak u NATO i EU.
“Ne vidim, za sada, da visoki predstavnik Christian Schmidt može izaći iz začaranog kruga dva velikodržavna projekta, koja od Dejtonskog mirovnog sporazuma potkopavaju Bosnu i Hercegovinu. Bosni i Hercegovini su nametnuta dva politička pravca i narativa – otcjepljenje entiteta Republika srpska i formiranje hrvatskog entiteta (HR H-B). Ulazak u NATO i EU ruše ove koncepte. I umjesto da visoki predstavnik bude fokusiran na integraciju BiH u zapadne civilizacijske vrijednosti, on se bavi interesima Republike Hrvatske i Dragana Čovića, dok Milorad Dodik ide u Moskvu na referiranje kao i svaki vođa ruskih separatista iz Ukrajine. Kada visoki predstavnik shvati da treba i mora poštovati presude međunarodnih sudova, rezolucije UN i EU i međunarodno pravo, onda ima šanse da izađe iz začaranog kruga”, tvrdi Bećirović dodajući: “Teritorijalna reorganizacija Federacije BiH od HDZ i Čovića je vraćanje HR Herceg-Bosne, kojoj je presuđeno od Haškog suda. Ako je cilj budući rat nekome još u EU osim Republike Hrvatske, onda su velike šanse za rat. Trenutno Njemačka ne podržava ovo što pokušava nametnuti visoki predstavnik Schmidt. On treba shvatiti da u Njemačkoj više ne vlada kancelarka Angela Merkel, a da se SAD polako povlači iz prijedloga koji su pregovarači pokušali nametnuti u Neumu.”
Sead Numanović, pak, misli kako Čović baš i nije siguran u to šta napraviti te da mu najviše odgovara stanje kakvo je danas. “Ovo je teško pitanje. Čović već neko vrijeme prijeti 'teritorijalnom reorganizacijom'. Pitanje je šta će proglasiti nakon 2. oktobra. Mislim da ni on to ne zna. Zna šta želi. Želi da ovakvo stanje ostane do kraja njegovog života. I to baš ovako – da kandidat HDZ BiH nije u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine. On je već rekao da nije zainteresiran ni za poziciju državnog premijera. A sljedeći predsjedavajući Vijeća ministara BiH dolazi iz reda hrvatskog naroda. Na njih je red”, kaže Numanović, zaključivši:
“Mislim da Čoviću idealno odgovara ovakvo stanje: njega nema ni na jednoj funkciji. Dakle, nema formalne odgovornosti. Faktički, on ostaje 'predsjednik svih Hrvata u BiH'. Zato sve vrijeme pregovora o promjenama Izbornog zakona ima te maksimalističke stavove. Vrlo ih mudro mota u oblatnu 'interesa za hrvatski narod u BiH'. Djela govore sasvim suprotno. Kome nije jasno: Čović je najdugovječniji političar na ukupnoj hrvatskoj političkoj sceni. Mislim da je 'nadživio' i samog Tuđmana. Rješavanjem 'hrvatskog pitanja' i 'legitimnog predstavljanja' njemu ističe rok trajanja. Zašto bi on radio na vlastitoj političkoj eliminaciji?!”
