U Tuzli je u 78. godini preminuo Arif Ahmetašević, humanista, mirotvorac i interpretator sevdalinki. Ahmetašević je bio otac Edine Ahmetašević, studentice ubijene s još sedamdeset osoba u masakru na tuzlanskoj Kapiji 25. maja 1995. godine koji su počinili pripadnici Vojske Republike srpske (VRs).

Ahmetašević je jedan od roditelja koji su preselili na bolji svijet a da nisu dočekali da iza rešetaka vide Novaka Đukića, bivšeg generala VRs i jedinog osuđenog za masakr nad tuzlanskom mladošću.

U ljeto 1995. godine, nedugo poslije ubistva dvadesetogodišnje kćerke, koju je od diplomiranja na Pedagoškoj akademiji dijelilo polaganje samo jednog ispita, Ahmetašević se kao pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine na Ozrenu sukobio sa zločincima koji su s planine granatirali Tuzlu i okolna mjesta. Zajedno sa saborcima diverzantske jedinice kojom je komandovao, zarobio je grupu neprijateljskih vojnika i imao je mogućnost da im se osveti za kćerkinu smrt. Naprotiv, iako shrvan bolom, postupio je prema pravilima Ženevske konvencije.

„Kada smo zarobili tu petoricu, pitao sam ih samo jedno, znaju li ko je 25. maja ispalio granatu na Kapiju? Nisu znali. Jedan kaže: ‘Ubijte me, ali ne znam.’ Vidio sam da ne znaju. Bilo je teško sačuvati ih. Nagovarali su me da ih pobijem, ali sam ja o tome odlučivao. Jedan mi moj kaže: 'Arife, nemamo ni kanafe da ih vežemo, a kamoli šta drugo. Daj da ih poklepamo.' Nisam dao. Ne mogu i gotovo. Da sam uzeo pušku i pucao u nekog ko je nezaštićen, pojela bi me savjest. Poslao sam ih na razmjenu“, ispričao je jednom prilikom.

Iako je bilo onih, među kojima i neki od roditelja ubijenih na Kapiji, koji nisu shvatali zašto ih je poštedio, govorio je da se nije želio izjednačiti s neljudima i u znak osvete iživljavati se nad zarobljenim vojnicima. Ahmetašević je ponosno isticao da su mu savjest i obraz čisti i da mu je to najvažnije, važnije od bilo kakvih priznanja, odlikovanja i nagrada.

Godine 2005. uoči obilježavanja desete godišnjice masakra na Kapiji Ahmetašević je gostovao u programu jedne lokalne televizije. Bivši vojnici koje je zarobio gledali su emisiju i prepoznali su ga. Kontaktirali su Srpsko građansko vijeće iz Tuzle i predložili ga za povelju “Linus Pauling” za mir Internacionalne lige humanista, koju je i dobio, ne znajući čak ni da je nominiran.  Također, nosilac je i priznanja Tuzlanska lenta.

Godinama poslije, dok je trajalo suđenje ratnom zločincu Đukiću i kasnije dok se odlučivalo o visini kazne, otac ubijene Edine zajedno je s ostalim roditeljima i srodnicima ubijenih na Kapiji apelirao da se Đukiću odredi mjera pritvora i da mu se oduzmu putne isprave. U međuvremenu, Đukić je osuđen na dvadeset i pet godina dugu zatvorsku kaznu, ali je, koristeći slabosti i sporosti državnog pravosuđa, uradio ono od čega su porodice ubijenih na Kapiji najviše strahovale -  pobjegao je iz Bosne i Hercegovine i gotovo deceniju, umjesto u zatvoru, nalazi se na slobodi.

Ahmetašević je nakon velikog gubitka nastavio s pjevanjem sevdalinki. Bio je počasni član Instituta sevdaha Omera Pobrića i Udruženja građana „Sevdalije“ iz Tuzle, kao i dugogodišnji saradnik Radio-televizije Tuzlanskog kantona.