Zoran Milanović žboravio je u posjeti Bosni i Hercegovini, tačnije određenim općinama u dijelu Bosne i Hercegovine, ali razlog njegova dolaska nije bilo prisustvovanje u Potočarima tokom obilježavanja sjećanja na 26. godišnjicu počinjenog Genocida u Srebrenici. Baš suprotno, Milanović je 11. juli izabrao kao datum za slanje političkih poruka i guranje prsta u oko Bošnjacima, prsta na koji su se Bošnjaci već toliko naviknuli da ga postaje zamorno i spominjati. Zoran Milanović snimio je videoporuku koja je puštena u Memorijalnom centru u Potočarima i, iako je uputio snažne riječi i osudio Genocid i negatore Genocida u Srebrenici, ostaje veliki upitnik zašto je svoju prvu posjetu BiH tempirao baš za 11. juli.

Već 26 godina cijeli svijet zna što se obilježava na taj datum ne samo u Bosni i Hercegovini već diljem civiliziranog svijeta. Dakle, možemo reći da je za slanje svojih poruka na tlu Bosne i Hercegovine Milanović odabrao apsolutno najpogrešniji mogući datum. Teško je procijeniti je li to njegova greška ili greška njegovih saradnika. Kako god bilo, Milanović je u 3 dana proizveo dovoljno materijala o kojem će se pričati danima i sedmicama, ne u pozitivnom duhu naravno. S obzirom na to da je nemoguće pobrojati svu Milanovićevu prekomjernu artiljeriju ispaljenu proteklih dana, zabilježit ćemo one najvažnije izjave.

Prije nego je uopće stupio na tlo Bosne i Hercegovine, Milanović je dan prije dolaska u intervjuu Večernjem listu BiH poručio: “Hrvati su brojčano danas najmalobrojniji narod u BiH, ali to što su brojčano u manjini ne znači da su nacionalna manjina u BiH, niti će to ikada postati.” Ovakva Milanovićeva izjava postavlja pitanje: A ko je ustvrdio da su Hrvati u BiH nacionalna manjina, ili da će to tek postati? Milanović pomalo liči na dijete koje je upravo pojelo čokoladu i bez upita roditelja ustvrdilo: Nisam ja pojeo čokoladu, očigledno se odavši da jeste. Međutim, ovdje se nameće i pitanje postoji li u visokim diplomatskim krugovima Evropske unije ideja da se Hrvate u BiH proglasi nacionalnom manjinom? Da postoje takve indicije, pokazuje i nastavak Milanovićevih izjava na tu temu prilikom boravka u BiH.

Prvo je uspoređivao status Hrvata u BiH s pravima nacionalnih manjina u Hrvatskoj hvaleći hrvatski model uz ključni argument da pripadnici nacionalnih manjina sami biraju svoje predstavnike. Na taj način upravo je sam pokrenuo pitanje: Ako Hrvati traže da samo Hrvati glasaju za člana Predsjedništva, traže li oni na taj način status nacionalne manjine? Naime, fiksna i zagarantirana prava političkog predstavništva imaju samo nacionalne manjine. Konstitutivni narodi s razlogom su konstitutivni i, kada ih se takvima proglašava, smatra se da ih ima dovoljan broj da biraju svoje predstavništvo te se ne ostavlja mogućnost stvaranja posebnih izbornih jedinica samo za njih jer na taj način oni gube svoju konstitutivnost.

Upravo je te činjenice prepoznao profesor s Fakulteta političkih znanosti Dejan Jović, koji je gostujući na N1 televiziji ustvrdio da se predsjednik Milanović zavezao u čvor govoreći o nacionalnim manjinama u kontekstu prava Hrvata u BiH. Jović je još rekao sljedeće: “Meni se, naime, čini da mi imamo jednu vrstu dogmatizma kad se govori o tome. Kao da status manjine nužno znači gubitak prava. U BiH izgleda predsjednik Milanović smatra da to što su Hrvati konstitutivni svejedno ništa ne znači, tj. da im, osim simbolički, ne omogućuje razinu zaštite i slobode i prava, čak ni onu koju imaju manjine.”

Nakon toga, nije trebalo dugo čekati da predsjednik Milanović napadne. Čini se da trenutno ne posjeduje bh. SIM karticu ili mu je loš internet u hotelu pošto nije odabrao Facebook kao sredstvo napada. Već sutradan nakon Jovićevog gostovanja i iznesenih tvrdnji, Milanović ničim izazvan niti pitan na tu temu okreće artiljeriju prema Joviću pa kaže: “Profesori politologije u Zagrebu koji primaju plaću iz državnog proračuna i pričaju gluposti neka objasne svojim susjedima. Moraju objasniti kako to da Hrvatima predlažu da u BiH prihvate status manjine. To im je kul, to je baš seksi. Manjine u Hrvatskoj imaju prava o kojima manjine u susjednim državama mogu sanjati, osim u Sloveniji, od zastupljenosti do drugih statusnih pitanja.”

Naravno da Milanović na ovome nije stao pa je ustvrdio da je Dejan Jović “eskort dama” Milorada Pupovca. Primjećujemo i to da je koristio vrlo opasnu retoriku, koju inače koriste jedino radikalni desničari kada Jovića optužuje da prima plaću iz državnog proračuna. Dakle, svi koji primaju plaćaju iz državnog proračuna moraju se slagati s hrvatskom vanjskom politikom i ne smiju je kritički preispitivati pa makar im to bio posao, kao profesoru Joviću. Međutim, i ovdje se pokazalo da se Milanović zapalio na spomen nacionalnih manjina u kontekstu Hrvata u BiH, čime se potvrđuje: gdje ima dima, ima i vatre. Iako, Milanović je sam krenuo s tom pričom očigledno imajući određene spoznaje iz političkih krugova u Evropskoj uniji koje idu u tom smjeru.

Zanimljivo je i koliko Milanović želi ostaviti dojam da će Hrvatska presudno utjecati na izmjene Izbornog zakona u BiH pa stalno ponavlja da će Hrvatska stajati iza Hrvata u BiH i da “to tako više neće ići”. Doista je upravu, jer neće više ići da Zoran Milanović drži govore na skupovima Željka Komšića kao 2006. jer to mu danas ne može donijeti glasove. “Ići će drugačije” pa će Milanović udarati po Komšiću ne bi li proširio biračku bazu na Hercegovinu. Jer realno, sve što je bilo u moći hrvatske politike da učini po ovom pitanju već je učinjeno, a u suštini se ništa nije promijenilo. 

Zabrinjavajuća je i Milanovićeva izjava da ne zna što će “političko vodstvo hrvatskog naroda u BiH (misli na HDZ BiH) napraviti, ali da će imati njegovu podršku za sve”. Upravo ova izjava potvrda je kako se hrvatska vanjska politika prema Bosni i Hercegovini vodi iz Mostara i okolice, a ne iz Zagreba. Breme je to koje Hrvatska trpi i nosi u međunarodnim institucijama riskirajući na taj način svoje interese.

Jasno je da su Hrvati u BiH i njihov položaj od strateške i nacionalne važnosti i interesa za Hrvatsku, ali je potpuno neshvatljiva strategija i taktika koju su hrvatski kreatori i sukreatori vanjske politike zauzeli. Prema Milanoviću, Hrvati imaju problem s Bošnjacima, ali neće s njima razgovarati o tome jer ipak su oni “nositelji europskih vrijednosti” već će umjesto toga lobirati protiv Bošnjaka na svim adresama i putem svih kanala. I studenti prve godine politologije znaju da se međunarodni odnosi grade počevši od bilateralnih, međutim Hrvatska svoj bilateralni odnos s BiH pokušava promijeniti multilateralnim putem.

Unatoč svemu, Milanović svoju prvu posjetu Bosni i Hercegovini nije iskoristio za dijalog i pokušaj rješavanja problema. Baš suprotno, naglašeno je nastojao isprovocirati reakcije bošnjačkih političara ne bi li priskrbio sebi poene bosanskohercegovačkih Hrvata koji će mu trebati na idućim predsjedničkim izborima. Žalosno je jedino što među bošnjačkim političarima postoje oni koji idu niz dlaku Milanoviću, pa ih on javno i hvali, poput Konakovića i Radončića. Kako bi narodna mudra izreka rekla, pametnom je i išaret dovoljan, ma da je ovo i više od išareta.