Elmedin Konaković i delegacija NiP-a vrele je dane ljetnih odmora iskoristila da posjeti Sandžak i tamošnju pobratimsku Stranku pravde i pomirenja Muamera Zukorlića. Konaković je prvo posjetio Mešihat u Srbiji i muftiju Dudića, koji mu je, baš kao onomad Vulinu, uručio isti primjerak Kur’ana. Nakon toga je posjetio i Zukorlića u stranačkim prostorijama. Tu su Konaković i Zukorlić zaključili “da nije moguće očekivati boljitak za bošnjačke nacionalne interese bez očekivanih političkih promjena”.
Javnost je ostala uskraćena za detalje razgovora i pojašnjenje bošnjačkih nacionalnih interesa iz ugla Zukorlića i Konakovića. Zapravo, kako spojiti Vulina, Vučića i “srpski svet” s bošnjačkim nacionalnim interesima? To je jedino moguće u Zukorlićevim i Konakovićevim retoričkim akrobacijama. U tim akrobacijama nedostaju još “očekivane političke promjene” u Bošnjaka (čitaj: poraz SDA). Ta promjena omogućila bi procvat “srpskog sveta” i bošnjačkih “cvetova” u njemu, po urneku Zukorlića i Konakovića, Bele Rade i Božura. Tada bi nam bošnjačke nacionalne interese, vjerovatno, utvrđivala SANU i BIA.
Tu se Konakovićeva posjeta Novom Pazaru završava te se naredni dan seli u susjednu Sjenicu, koja je jedina sandžačka općina nad kojom kontrolu ima Zukorlić i njegova SPP. U Sjenici se održavao “Sandžački biznis forum” na temu prekogranične saradnje. U režiji Zukorlića i SPP. Naravno da se nije tu radilo o nikakvom ozbiljnom biznis-forumu, jer nije bilo nikoga značajnog iz sandžačkog biznis-sektora. Bili su tu aktivisti SPP-a i poneki dijasporac preostao nakon pustošenja bošnjačke dijaspore kroz lažne projekte Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti, Svjetskog bošnjačkog kongresa, Bošnjačke nacionalne fondacije, Bošnjačke kulturne zajednice, Matice bošnjačke i ko bi se sjetio kakvih sve ne zvučnih imena, a fantomske djelatnosti.
Ipak, među svim tim opskurnim likovima našla se i jedna zanimljiva gošća: Marija Alonso, ministrica ekonomije u Vladi Katalonije. Odakle ministrica Katalonije baš u Sandžaku? Baš u ovom momentu kada se radikaliziraju zahtjevi iz manjeg bh. entiteta? Ko je to smislio? Ko ju je doveo? Jer, ne bi se Zukorlić mogao pohvaliti nekim diplomatskim kontaktima i aktivnostima s Katalonijom. Prije je to Dodik. Onaj koji je u intervjuu za Al Jazeeru 2013. rekao da ne isključuje mogućnost da Republika srpska održi referendum pozivajući se na primjer Katalonije. Kasnije je Dodik dodao da je proglašenje nezavisnosti Katalonije zanimljiv slučaj od kojeg se neki tresu. Ko to želi nabacivati loptu Dodiku iz podijeljenog i nejedinstvenog Sandžaka? Putem Katalonije Sandžak niti može, a niti ima kapaciteta da krene.
U nevakat, za vrijeme ljetnih odmora, kada se političke aktivnosti svode na minimum, nekome je očito bilo potrebno da u Sandžaku spoji Konakovića, Zukorlića i Kataloniju. Da pošalje poruku legitimnosti secesionizma. Da pokaže da i među Bošnjacima ima onih koji će pristati na taj princip. Princip koji bi naposljetku doveo u pitanje suverenitet i teritorijalni integritet njihove države. Želio je da pošalje poruku da Srbi i među Bošnjacima konje za trku imaju.
I dok Vučić šuti na secesiju, dotle Dodik, Konaković i Zukorlić pričaju. Neko riječima, neko skupovima i gestama.
No, nedugo nakon ovog skupa, Zukorlić je održao tek naoko dramatičnu konferenciju za medije na kojoj je rekao da neće pozvati policiju i pravosudne organe da što prije uhapse i procesuiraju osobu koja je napala Edina Hamidovića u Sjenici, već će ih “posljednji put upozoriti da raskinu veze s organizovanim kriminalom u Sandžaku”.
Prema Zukorlićevom tumačenju, napad na Hamidovića, člana njegove stranke i osnivača Facebook stranice “Sjeničke novine”, bio je “organizovani pokušaj likvidacije od strane pripadnika narkogrupe bliske Sandžačkoj demokratskoj partiji (SDP)”. On je kazao da je “sistem bezbjednosti u Sandžaku u raspadu i da se nalazimo na ivici potpunog haosa”, poslije čega je pozvao državne organe da kažu da li mogu da se izbore s organiziranim kriminalom ili da se narod sam brani i kupi oružje.
Kako rekosmo, tek naoko dramatičnu, jer oni koji su upoznati s djelovanjem Zukorlićevog stranačkog aparata znaju da njihovim članovima nije strano korištenje vatrenog oružja i čekića za meso u raznovrsnim uličnim obračunima u kojima su godinama unatrag sudjelovali. U tom kontekstu je u najmanju ruku komično kada Zukorlić jedan lokalni obračun svodi na najvišu državnu razinu obračuna s mafijaškim skupinama.
No, s obzirom na to da njegov politički saveznik i partner Elmedin Konaković javno iznosi ne samo da hoda naoružan već da ima spremne i neke stranačke odrede koji su spremni na akciju, uopće nas ne čudi da je ovdje riječ ne samo o istim političkim ciljevima, već i svjetonazorskim. Šta bi na to rekao SDP BiH, ne znamo, ali ako zagusti, ne sumnjamo da će sandžačkom SDP-u u pomoć poslati barem jednu crvenu zastavu, a možda i Dinu Mustafića da organizira koncert komunističkih internacionalnih budnica.
