Ne postoji mnogo globalnih primjera tako bliske geopolitičke i strateške saradnje kao što je to slučaj u odnosu Sjedinjenih Američkih Država i Izraela. Od samog osnivanja 1948. godine Izrael je bio jedan od glavnih saveznika SAD-a na Bliskom istoku, te je iz američkog ugla najvažniji garant njihovih interesa u regiji.

Izrael svake godine od SAD-a inkasira više od 3,5 milijardi dolara, a za potrebe “regionalnog mira i stabilnosti”. Ovaj novac dio je izdvajanja iz američkog budžeta, uz pomoću kojeg SAD imaju ključnu stratešku poziciju u osiguravanju svog dominantnog vojnog prisustva u regiji. Uz ekonomsku, vojnu i političku podršku, SAD je preko 50 godina ključni globalni partner Izraela, a koji je uz ovu pomoć uspio da održi značajnu vojnu i tehnološku superiornost nad regionalnim rivalima.

Na iznenađenje mnogih, u posljednje vrijeme ovo čvrsto američko-izraelsko savezništvo počelo je biti upitno. Utjecaj Kine već se godinama uveliko širi centralnom Azijom i Bliskim istokom, a zvanični Washington s glavoboljom gleda kako nova globalna supersila ruši njihovu dominaciju čak i u Izraelu.

Kina, koja kroz svoju ekonomsku i finansijsku moć vodi ambicioznu i ekspanzivnu vanjsku politiku, regiju jugoistočnog Mediterana vidi kao ključnu tačku interesa u realizaciji državnog mega projekta “Pojas i put – BRI”, popularno nazvanog “Novi put svile”, pokrenutog još 2013. godine. Cilj ovog projekta jeste razvoj transportne i infrastrukturne mreže koja bi povezala evropski, azijski i afrički kontinent, s ciljem lakšeg i neometanog transporta robe.

Kina je na putu svile provela decenije gajeći svoj ekonomski i politički utjecaj u zemljama Centralne Azije (Kazahstan, Uzbekistan, Pakistan i druge), te je geopolitička dominacija na ovom području sada već postala neupitna. S druge strane, Bliski istok je dugo predstavljao neosvojivu tvrđavu za Kinu. Ovo je regija u kojoj neke od najdominantnijih država, poput Izraela, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Saudijske Arabije, imaju izrazito i tradicionalno bliske odnose sa Sjedinjenim Američkim Državama, što Kini predstavlja prepreku u njenoj globalnoj ekspanziji. Dakle, Kina je na Bliskom istoku teoretski u veoma nepovoljnom položaju u odnosu na Washington i saveznike, te je ova prepreka za njih postala jedan od fokusa geopolitičkog i strateškog djelovanja.

Kineski vanjsko-politički stratezi su shvatili da je ekonomija jedini način da se dobije naklonost čak i najtvrđih saveznika Amerike. Nakon višegodišnjeg strateškog ekonomskog ulaganja u zemlje Bliskog istoka, Kina postaje ključni igrač u krojenju budućnosti Bliskog istoka.

Iako Kina nije priznala Izrael kao državu sve do 1992. godine, od trenutka priznanja odnosi dviju država su se naglo poboljšali. Kineske kompanije pod državnom kontrolom odigrale su veliku ulogu u razvoju infrastrukture i transportne mreže Izraela. U septembru 2021. godine u luci Haifa na sjeveru Izraela otvoren je novi terminal, kojim upravlja kineska kompanija SIPG, a koji je koštao blizu 1,5 milijardi eura. Izraelske luke od ključnog su značaja za interese novog puta svile jer predstavljaju kapiju ka evropskim i afričkim tržištima, te im je neophodna kontrola ovog transportnog čvorišta, a koji povezuje tri kontinenta.

Zvaničnom Washingtonu ovo stanje predstavlja veliki problem u održavanju statusa svjetske supersile, te je osuđen da gleda kineski prodor ka Evropi, i to preko svog, možda i globalno najbližeg saveznika.

Podaci o obimu robne razmjene između Kine i Izraela u posljednje dvije decenije u konstantnom su rastu, što je rezultiralo time da je Kina postala drugi najveći trgovinski partner Izraela, nakon SAD-a. Udio kineskog uvoza u Izrael predstavlja 13,4 posto od cjelokupnog uvoza i ovim trendom rasta mogli bi dostići udio od 16,7 posto do sada dominantnog američkog uvoza.

Kina je također odlučila da na ovom “tvrdom” području primjeni i druge metode geopolitičkog utjecaja, a izvan onih standardnih ekonomskih i komercijalnih. Tako je naprimjer razmjena između akademskih institucija dviju zemalja postala sve češća. Dva prestižna univerziteta u Izraelu redovno su domaćini Konfučijevog instituta, državnog instituta za međunarodnu promociju kineskog jezika i kulture. Kinesku diplomatiju, osim navedenog, karakterizira blagi pragmatizam i političko nemiješanje u interne stvari, što izraelskim vlastima izrazito odgovara, imajući u obzir da ne pridaju značaja njihovom ugnjetavačkom odnosu prema Palestini. Sve ovo doprinosi izrazitom rastu moći Kine u Izraelu, dok građani Izraela ocjenjuju pozitivnim njihove odnose.

U Washingtonu se po pitanju kineskog utjecaja u ovoj regiji odavno upalio crveni alarm. Donald Trump, čija je administracija bila izrazito naklonjena Izraelu, podigao je glas zbog sve većeg prisustva Kine u Izraelu. U 2020. godini pritisak Trumpa doveo je do toga da Izrael ipak dodijeli licencu za izgradnju najveće svjetske fabrike za desalinizaciju “Sorek-2” izraelskom konzorciju, a ne kineskoj kompaniji “Hutchison Water”, koja je imala bolje kvalifikacije, te povoljnije uvjete. Ovaj potez predstavljao je jasnu poruku američke administracije, a to je da će braniti svoje geopolitičke strateške položaje.

Ipak ovo nije prvi put da su stvorene tenzije između Izraela i SAD-a oko Kine. Tokom predsjedavanja Busha izraelska prodaja oružja Pekingu dovela je do kratke krize odnosa s Washingtonom, koja je riješena bez puno medijske pažnje, ali i bez američkog straha od globalnog kineskog utjecaja. Međutim, trenutna konstelacija odnosa ima drugu dimenziju, jer se u pozadini ove bliske korelacije nalazi nadmetanje svjetskih supersila, a koje sve više liči na nekadašnji hladni rat.

State Department, ukoliko do sada nije bio svjestan da se njihova hegemonistička pozicija polahko topi u korist Kine, onda će ovaj problem s distanciranjem Izraela zasigurno biti posljednja potvrda.

Izrael pak neće odustati od svojih izrazito pozitivnih i benefitnih trgovinskih odnosa s Kinom, ali također im nije u interesu dodatno hladiti odnose s Washingtonom. Stoga je za očekivati ​​da će se Izraelska vlada odlučiti za strategiju balansiranja, štiteći svoj poseban odnos s američkim saveznicima, ali i svoje interese s Kinom. Ehud Olmert, nekadašnji premijer Izraela, izjavio je nedavno u Jerusalem Postu da Kina nije neprijatelj njegove zemlje, smatrajući neopravdanim pritiske da se prekine saradnja s Pekingom.

Benyamin Netanyahu je s druge strane dobro držao balans između ova dva globalna giganta, ali ostaje da se vidi hoće li novi izraelski premijer Naftali Bennet izvući više štete ili koristi iz polariziranog svijeta. Američki pritisci na Izrael i dalje se nastavljaju, uprkos promjeni administracije u Bijeloj kući. Direktor CIA-e William Burns već je javno iznio premijeru Benetu svoju zabrinutost u vezi s bliskim odnosom Izraela i Kine, te ga podsjetio na ovaj višegodišnji problem.

Ostaje neizvjesno u kom će se pravcu razvijati odnos SAD-a i Izraela u bliskoj budućnosti, te da li će doći do neke veće eskalacije tenzija. Predsjednik Biden izraziti je zagovornik saveza s Izraelom, te su male šanse da će ovo savezništvo pod njegovom vlašću biti ugroženo, ali pitanje je da li će uspjeti povratiti nekadašnju dominaciju u Izraelu. U međuvremenu će Izrael vjerovatno nastaviti svoju strategiju balansiranja.