Svi oni koji na bilo koji način promišljaju budućnost Bosne i Hercegovine morali bi se upoznati s historijskim činjenicama i suštinskim pravcima i doktrinom političkih i vojnih nasrtaja na prostor Bosne i Hercegovine, njihove obrise, ishodišta i posljedice. Naime, političko odmetništvo Milorada Dodika uveliko podsjeća na hajdučije Luke Vukalovića i njegovih sljedbenika iz druge polovine XIX stoljeća, koje su sistematski i kontinuirano nekoliko decenija provodili na prostorima Istočne Hercegovine i pograničnim dijelovima Crne Gore.
Podijeljenost bosanskohercegovačkog plemstva na pristalice Husein-kapetana Gradaščevića, s jedne, i Ali-paše Rizvanbegovića, s druge strane, velike evropske sile iskoristile su da preko hajdučkih skupina i pobunjenika iz Crne Gore, Srbije i pravoslavnih stanovnika u Bosni, malo-pomalo, počnu potiskivati vladavinu prava i primjenu zakonskih normi prema unutrašnjosti centralne vlasti. Kruto djelovanje Omer-paše Latasa samo je dodatno ohrabrilo pobunjenike da nastave s pljačkama i terorom nedužnog muslimanskog stanovništva.
Hivzija Hasandedić piše da su razni uskoci i hajduci svakog proljeća iz Crne Gore ulazili na prostore Trebinja, Bileće, Gacka, Nevesinja i vršili pljačke i pojedinačna ubistva. Zabilježio je na stotine usamljenih mezarova na tom prostoru gdje su pokopani nedužno i nasumično ubijeni ljudi. Vjerodostojan hronološki prikaz višedecenijske hajdučije na granici Bosne i Crne Gore od vremena Ali-paše Rizvanbegovića (1833) do okupacije Hercegovine od Austro-Ugarske (1878) zabilježio je u Maloj istoriji događaja u Hercegovini Husein Bračković, činovnik osmanske uprave u Trebinju i Mostaru.
Bračković svoj prikaz počinje tvrdnjom da je jedna od prioritetnih aktivnosti Ali-paše Rizvanbegovića nakon preuzimanja vezirske dužnosti bilo da umiri hrišćansko stanovništvo nahije Grahovo, nadomak Trebinja, koje se nekoliko puta uz pomoć Crnogoraca odmetalo. Ali-paša bi brzo, uz pomoć muselima hercegovačkih kaza, sakupio hercegovačke junake i sam krenuo na Grahovo. Svaki bi put Crnogorce porazio, a odmetnike kaznio i doveo u red. Isto tako, čim je čuo za pogibiju Smail-age Čengića, muselima gatačke kaze u nahiji Dobranjak, poslao je svog sina Rizvana da uništi odmetnike koji su bili umiješani u ubistvo. Za vrijeme Ali-pašine uprave nije uzimana desetina. Jedino je na ime harača i džizije uziman simboličan iznos u novcu. Dolaskom Omer-paše Latasa Istočnoj Hercegovini preuzeo je trebinjski muselim Hasan-beg. Pobunjenici su koristili svaku priliku da na prepad i iz zasjede ubijaju što više državnih činovnika, kao što je to bio slučaj s Mehmed-begom Gulenom u klancu Duga. Broj pojedinačnih ubistava na tom području stalno se i naglo povećavao.
Pošto je utvrđeno da je glavni uzrok tim pojavama bilo podsticanje i bodrenje od Crne Gore, preduzet je vojni pohod na Crnu Goru da se kazni. Pod komandom Derviš-paše upućena su četiri bataljona carske vojske na Grahovo, gdje je pobuna bila najveća. Četrdeset do pedeset najhrabrijih i najglasovitijih odmetnika među njima zatvorilo se u kule vojvode Jakova i njegovog brata Živka, odakle su otvorili vatru na carsku vojsku. Pozivi na pokornost bili su uzaludni. Carska vojska ih je uspjela prisiliti na predaju tako što je na ulazu u pećinu zapalila snopove trave. Međutim, kako je usred zime pao snijeg više nego obično, tako da je u Grahovu snijeg dopro do visine šatora, carska vojska se povukla u Trebinje. Zarobljenici su otpremljeni u Mostar i poslije izvjesnog vremena oslobođeni. U Hercegovini je oko godinu dana vladao mir.
Godine 1854. bile su primijećene obimne vojne i ratne pripreme Austrije u Dalmaciji, pa je svakoga obuzeo strah da ne napadne na Hercegovinu. Poslije izvjesnog vremena stigla je naredba da se sakuplja oružje od naroda. U vrijeme kada je počelo sakupljanje, stanovnici nahije Zupci su se usprotivili i pobunili. Na čelo tih pobunjenika stala je osoba po imenu Luka Vukalović, jedan od stanovnika te nahije. On je pobunio također i stanovnike nahija Sutorine i Kruševice, koje se nalaze u susjedstvu Zubaca, a kada su se i Crnogorci među njih umiješali, pobuna se još više povećala. Počela su da se događaju ubistva na putevima. Nakon godinu dana, Vukalović je s velikim brojem odmetnika iznenada prešao preko Poljica u nahije Šuma i Boban i s popovima manastira Duži pobunio sve tamošnje hrišćansko stanovništvo.
Njegovu hajdučiju pokušao je spriječiti Travničanin Salih-paša s dvije hiljade mobilisanih vojnika u Bosni i Mostaru 1856. Vukalovićeve hajduke više je puta pozvao na pokornost, ali oni nisu pristali. Njima se već bilo pridružilo mnoštvo odmetnika iz Crne Gore. Salih-paša je neprekidno dvadeset dana vodio bezuspješnu i bespoštednu borbu. Da bi zaštitio put prema Dubrovniku i osigurao prolaz hrane, morao se vratiti u Trebinje. Nakon njega, Husein Daim-paša s četiri bataljona carske vojske napao je ustanike u nahiji Banjani. Ustanici su brojali više od 10.000 vojnika. S golim noževima u rukama usudili su se da napadaju na topove carske vojske. Iako je izginulo veoma mnogo glasovitih kapetana i junaka, to nije umanjilo ustrajnost carske vojske, nego je ta situacija još više djelovala na njihovu žestinu. Pošto se i put za dobavljanje hrane i municije nalazio u opasnosti od napada odmetnika, Husein-paša je tek tada shvatio u kakvu je situaciju upao.
Upravnik za politiku Kemal-efendija i bosanski valija Kani-paša također su došli u Trebinje. Kemal-efendija, spoznavši položaj Husein-pašine vojske, da bi je spasio nevolje, počeo je da se dopisuje s crnogorskim knezom Danilom, koji se tada nalazio u Grahovu. Konačno, jednog dana Kemal-efendija je otišao u ordiju, obavio savjetovanje s Husein-pašom i nakon dva dana ponovo se vratio u Trebinje. U pomoć Husein-paši stigla su još dva bataljona neiskusne carske vojske, kojima je priključeno i oko stotinu Trebinjaca. Međutim, Husein-paša je iznenada sklopio usmeni dogovor s crnogorskim knezom i sutradan se digao s vojskom i vratio natrag.
Ali varalice Crnogorci su se sakrili s obje strane puta. U zasjedu je upala ona carska vojska što se vraćala s Grahovače i ona što je bila upućena iz Trebinja kao pomoć. Crnogorci su golim noževima navalili na njih i zametnula se teška bitka prsa o prsa. Carska vojska je izgubila red i pretrpjela teške gubitke. Nakon što je razbijena grahovačka vojska, muslimansko stanovništvo koje se nalazilo na granici s one strane rijeke, ostavljajući svoje kuće, golo i boso, spašavalo je život sklanjajući se u Trebinje. Njihove kuće i stvari bile su opljačkane i popaljene od odmetnika.
Centralna osmanska vlast nastojala je pobunu smiriti uvođenjem plaćene vojske na tom području, no bezuspješno, pa će uslijediti krupne akcije za osiguranje Sutorine kao važne strateške tačke na trgovačkim i logističkim putevima iz Dubrovnika. Vojne akcije koje su bile poduzete nisu dale nikakav rezultat. Carskoj vojsci je više puta postavljana zasjeda i u borbenim dejstvima likvidirani su vojnici koji su nastojali dopremiti hranu u Klobuk i Grančarevo. Pivska nahija bila je jedna od najvažnijih strateških tačaka. Imala je mudira (upravnik), hakima (sudija), pisara i druge činovnike. Kako su oni, kao i carska vojska, činovnici i stanovništvo, koji su se nalazili u nikšićkoj tvrđavi, imali velikih teškoća oko snabdijevanja hranom i drugim potrepštinama, na tom putu su duži period vođene krvave bitke s Crnogorcima i hercegovačkim odmetnicima.
Na ovim je putevima, osim vojnika, našlo smrt mnogo glasovitih oficira. Jedna od većih značajnijih bitaka desila se i kad je Derviš-paša pokušao preko klanca Duga dopremiti hranu u Nikšić. Porta je stalno nastojala da smiri situaciju u Hercegovini. Poslala je Omer-pašu kako bi na miran način doveo odmetnike u pokornost. On je otišao u Pivu dajući sve garancije vođama ustanika, savjetovao ih i pozivao ih na pokornost, ali to nije donijelo nikakve rezultate. Odmetnici, umjesto da prime savjet, otvarali su vatru na carsku vojsku. Zbog borbi koje su se dešavale svaki dan, izgubio je nadu da će se ovi pokoriti, zbog čega se digao i otišao u Skadar.
Stanovnici nahija Šuma i Boban nešto ranije su se pokorili i tamo se bio sasvim povratio mir, ali vođa odmetnika Luka Vukalović iz Zubaca s mnogo domaćih i crnogorskih odmetnika iznenada provali u spomenute nahije i u nahiju Popovo i ponovo pobuni njihove stanovnike. Carska vojska, plaćena vojska i muslimansko stanovništvo iz Trebinja u sukobu s ustanicima dva sata daleko od kasabe u selu Ljubovo vodili su tešku borbu, ali zbog lošeg plana nisu uspjeli. Odmetnici su ponovo presjekli put za Dubrovnik, zbog čega je centralna vlast poslala četiri bataljona da interveniraju.
Ponovo je objavljena opšta amnestija za stanovništvo nahija Šuma, Bobani Popovo. Amnestiran je Luka Vukalović. Dogovoreno je da on bude muhafiz (čuvar) od Sutorine do Pive, dati su mu troškovi za plaće hiljadu pandura. Izdate su mu i dvije bujruldije: jedna o amnestiji, a druga o njegovoj službi, u kojima se on obavezao da nikada neće biti nepokoran, kako navodi Bračković, uzvišenoj državi. Međutim, ni on niti ijedan stanovnik pobunjenih nahija, koje su sada bile date pod njegovu upravu, nije priznavao vlast. Odrediti njemu samom samostalnu vlast značilo je stanje gore nego što je bilo. U to vrijeme carskoj vojsci je naređeno da iz Hercegovine ide na Crnu Goru. Na putu je vodila vrlo mnogo krvavih i žestokih okršaja sve dok nisu presjekli Crnu Goru po sredini. Nakon ovog uspjeha bilo je lahko zauzeti Cetinje, koje je bilo sjedište uprave Crne Gore, ali zbog posredovanja evropskih sila, sklopljena je s vođom Crne Gore neka vrsta mirovnog ugovora.
Stišavanjem nereda u Crnoj Gori, i u Hercegovini je počeo da se vraća mir i sigurnost. Međutim, Luka Vukalović, vođa odmetnika, opet se nije pokoravao carskoj državi nego je ostao u stanju nekakve neutralnosti. Povratkom mira prestala je odredba spomenutih bujruldija koje je imao Vukalović kod sebe. Za upravnika nahije Zupci bio je određen Mihajlo Spaić, jedan od tamošnjih stanovnika koji se ranije bio sklonio kod visoke vlasti. Isto tako su, između hrišćanskog stanovništva, određeni kako za nahiju Zupci, tako i za ostale poznate nahije buljubaše pandura. Luka nije više imao tu oslonca, pa je prvo pobjegao u Grahovo, a odatle u Rusiju. Nakon toga se mir i sigurnost u Hercegovini potpuno povratio.
No ne i zadugo. Diplomatske aktivnosti prije svega Rusije, a potom i Srbije preko vlasti u Crnoj Gori stalno su podsticale ustanike da prave manje ili veće incidente, kao što je to bio slučaj s izgradnjom srpske škole u Trebinju na muslimanskoj zemlji. A kako se radilo o školi, gradske vlasti su otkupile zemljište i udovoljile njihovom zahtjevu, pa čak i dale dio troškova za izgradnju kao pomoć. Tokom nekoliko decenija uvriježilo se mišljenje da se svaki prestupnik koji se ogriješio o zakone države počne zaklanjati iza vjerske pripadnosti. Kad bi ih vlast protjerala iz mjesta stanovanja, oni bi se priključili ustanicima u Crnoj Gori. Takav slučaj bio je i s glavnim svećenikom manastira Žitomislić Serafimom, svećenikom iz Mostara Levantijem, učiteljem Jovom Perovićem, kod kojih su pronađeni neprijateljski leci pa su protjerani u Fejzan. Oni su se ubrzo priključili odmetnicima u Crnoj Gori. Bez jasnog povoda, isto su uradili i pop Žarko, koji je bio određen za mudira Pive, a malo kasnije i kapetan pandura Lazar Sočica. Mir je vladao nekoliko godina.
Prvi značajniji uznemirujući znak bilo je ubistvo trebinjskog muftije Sulejmana ef. Cvijetića 1871. Njegov ubica po imenu Gavrilo pobjegao je u Crnu Goru. Na nagovor odmetnika neki su hrišćani nevesinjske kaze, navodno zbog nasilja od zakupnika desetine, otišli 1872. u Crnu Goru da traže zaštitu. To je predstavljalo novi početak rata u historiji poznat pod nazivima “Nevesinjska puška” i “Seljačka buna”. Bračković dalje u svom rukopisu donosi zanimljive izvještaje iz tih događaja iz kojih vrijedi izdvojiti činjenice da je u nekom mjestu u Gacku, prilikom susreta službenika zaduženog za ustanak od Crne Gore Peke Pavlovića i službenika zaduženog za ustanak od Srbije Miče Balordića, zbog suparništva, došlo do žestokog sukoba, da je s 10.000 hajduka u tom ratu učestvovao i crnogorski princ Nikola, koji je jedan period opsjedao brda iznad Mostara, da su ti ustanici dolazili iz skoro svih evropskih zemalja.
Zanimljiva je i Bračkovićeva opaska na to kako je stanovništvo u Hercegovini dočekalo kraj rata. “Ovi tragični događaji posve sigurno su ukazivali da je na pomolu veliki preokret. Nakon što su Uzvišena država i Rusija, dvije zaraćene države, donijele odluku o miru, mirovni ugovor sklopljen u San-Stefanu evropske sile nisu odobrile. Na Berlinskoj konferenciji gdje su odredile svoje predstavnike, navedeni mirovni ugovor je izmijenjen. Bosnu i Hercegovinu su jednoglasnom odlukom dali na upravu Austrougarskoj. Evropske novine su tada pisale da će navedena država spomenutu zemlju vojnički pokoriti za nekoliko dana. Ali ovdje niti vlast niti vojska nije pridavala značaj ovim vijestima, nego su oni obavljali svoje poslove kao i ranije. Čak na pet dana prije nego će Austrija ući, specijalni izaslanik koji je upućen u Trebinje, susreo se sa jednom grupom koja se bavila poslovima desetine. Isto tako, narod uopće nije htio da vjeruje da će Austrija ući”, piše Bračković.
Osim Bračkovićeve Male istorije događaja u Hercegovini, za razumijevanje prilika u drugoj polovini XIX stoljeća, ne samo u Hercegovini već i cijelom prostoru Bosne, preporučujemo i knjige Vasilja Popovića Meternihova politika na Bliskom istoku, u kojoj je ilustriran međunarodni kontekst historijskih dešavanja na Balkanu.