U bosanskoj ali i općenito “zapadnijoj” skupini srednjojužnoslavenske jezičke zajednice uobičajen oblik imenice kojom se označava biljka mahunarka što intenzivno proizvodi fiziološke vjetrove jeste grah. Na “istočnijoj” strani spomenute grupe ova biljka naziva se i pasulj, porijeklom iz grčkog jezika, kojem je sličan npr. dijalekatski oblik koji se može čuti u Dalmaciji – fažol.

Oblik pasulj na srednjojužnoslavenskom području vjerovatno je bio potpomognut osmanskoturskim leksičkim posuđivanjem. Imenica grah slavenskog je postanja i zanimljivo je da je ovaj leksički oblik rasprostranjen u jednom dijelu južnoslavenske zajednice, s obzirom na činjenicu da se varijacije oblika – pasulj i bob – javljaju u nekim istočnim, zapadnim i drugim južnim slavenskim jezicima, kako to potvrđuje i makedonsko stanje prema kojem se sprema čuveno “gravče na tavče”, gdje je došlo do zamjene h sa v, što je svakako interesantno i sa stanovišta rime navedene sintagme odličnog gurmanskog užitka.

Od graha se izvode i druge “mohunaste“ riječi, kao što je to npr. najvjerovatnije grašak, iako semantički podrazumijeva posebnu biljnu kulturu, s kojom se srodnost uspostavlja po bobičastom obliku zrna, a kad je nešto nalik grahu, kaže se također da je grahorasto, odnoseći se na jedan segment karakteristike boje, upućujući na “sivkastost” ili “smećkastost”.

Etimologija riječi grah dovodi se i u vezu s nekim germanskim izvorima, iako se može pretpostaviti prasl. *gorsus, koje je u mlađoj fazi razvoja dalo *gorhъ i na kraju grahъ odnosno grah.

Ova jestiva bobičasta biljka, kao što je poznato, pripada porodici mahunarki odnosno mohunarki, a u bosanskoj jezičkoj praksi tipičan predstavnik ove biljne porodice jeste mohuna ili mahuna tj. buranija, negdje boranija, a u nekim govorima registriran je i oblik bunarija.

U svakom slučaju, plod zrele buranije odnosno mohune ili mahune sličan je grahu, odakle kod neukih proizlaze poistovjećivanje ploda graha i mohune, iako je riječ o dvjema biljnim kulturama i dvjema parnim sinonimima: grah odnosno pasulj i mohuna odnosno buranija. Kod Hrvata je pak češća mahuna, a kod nas vjerovatno mohuna, iako obje pripadaju mahunarkama odnosno mohunarkama, s obzirom na to da je mahuna značajno uvozi u bosanski leksički sistem.

Inače, mohuna odnosno mahuna nastala je najvjerovatnije unakrštanjem nekih riječi, pri čemu su za to poslužile oblici za mijeh i moguće mah, gdje je došlo do prijevoja vokala u korijenu riječi, a što se dovodi u vezu s opnom, nečim što opkružuje neko tijelo, neki sadržaj, a može se čak dovesti u vezu s riječju mošnje kao svojevrsne opne odnosno torbice za testise.

Zato su mahunarke ili mohunarke plodovi biljke u navedenom oblom obliku uokvirene spomenutom opnom. Navedeni primjer grananja oblika i povezanih značenja, koja na prvi pogled nemaju ništa zajedničko, govori o tome kako je jezik povezan s percepcijom i znanjem.

Kako god, grahu pripada primarno mjesto na sofri jezičkog diverziteta, dok je kod mohune odnosno buranije situacija malo kompliciranija pa se obje mogu naći u leksičkom tanjiru ili u jezičkoj bašči, iako buranija ima potpuno drukčije porijeklo od onoga što u našem leksičkom sistemu predstavlja, označavajući primarno spremljeno jelo od riže i nekih drugih sitnih biljnih kultura, vežući se čak, kako na to upućuje Škaljić, za ime supruge jednog abbasijskog halife.

Čudni li su putevi riječi!