Nema sumnje da će 2022. godina biti jedna od onih koje će svojim sadržajem ispuniti buduće udžbenike historije. Ako ne bukti na Bliskom istoku, onda su se Slaveni digli k oružju uz jeku ratnih fanfara i strojevih koraka, pri čemu je bitno istaći da se historijske uloge samo nominalno mijenjaju, s obzirom na to da su sličnosti nosioca najtežih odluka uglavnom iste ili slične. Slične su i parole koje kao bojni pokliči ne znače mnogo ili su isuviše dvosmislene da bi se ozbiljno shvatile kao preludij u apokalipsu. Parola i poklič “Azija Azijatima” izrečena tridesetih godina prošlog stoljeća od japanskog cara Hirohita nije bila shvaćena na adekvatan način. Dakle, nije riječ o demagogiji već riječima iza kojih postoji volja i snaga da se pretvore u djela.
Naravno, uloga političara i jeste da se javno oglase po nekim pitanjem personificirajući pri tome državu koju predstavljaju, ali njihove neshvaćene poruke mogu biti historijski kobne. Kinezi i uopšte Azijati tih tridesetih nisu ni slutili na lucidnost i suštinu izjave cara Hirohita iz koje je trebalo shvatiti da Azija pripada jedinim Azijatima – Japancima. Izjava japanskog cara bila bi samo pro futuro ambicija da iza nje nije stajala supersnažna mornarica i armija, sposobna provesti u djelo čišćenje “japanskog svijeta” i prostora koji su vidjeli kao njihov ekskluzivitet. A armija i mornarica za ispunjavanje ekspanzionističkih pretenzija mogu biti stvorene isključivo u duboko militariziranom društvu, u kojem bi imala ulogu instrumenta politike, kako bi to rekao pruski teoretičar rata Carl von Clausewitz. Devet decenija kasnije, na Zapadnom Balkanu se predsjednik Republike Srbije počinje ponašati krajnje militaristički, pri čemu njegov modus operandi neopisivo podsjeća na japanskog cara Hirohita.
Duboko militarizirano društvo i državu nije moguće stvoriti u parlamentarnoj demokratiji ili visoko konsolidovanoj demokratiji, već isključivo u autarkijskim i diktatorskim režimima. Takvim režimima potrebni su harizmatični lideri sposobni vanjskopolitički opus sažeti u jednu rečenicu koja će biti dovoljno jasna i snažna postati bojnim pokličem, a opet dovoljno jednostavna da ju prime što šire narodne mase neovisno o akademskoj izobrazbi. “Srpski svet je svugde gdje Srbi žive”, krilatica je novog evropskog ekspanzionizma koji neodoljivo podsjeća na japanski militarizam koji je četrdesetih godina prošlog stoljeća gutao jednu po jednu južnoazijsku državu. U kontekstu komparacije predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i japanskog cara Hirohita, bitno je istaći da je komplementarno ono ključno, pri čemu treba uzeti s rezervom snagu obje matične države u vremenu svoje teritorijalne ekspanzije. Nadalje, duboko militarizirano i rata željno javno mnijenje nije moguće stvoriti bez kulta ličnosti, koji ima ulogu da suvereno glorificira kao obelisk koji treba slijediti kao putokaz u bolje sutra.
Bivši ministar odbrane (sada ministar unutrašnjih poslova) Aleksandar Vulin, 2017. godine ukazom je naredio postavljanje Vučićevih fotografija u sve prostorije Vojske Srbije. Treba li egzemplarnija demonstracija koliko se daleko otišlo s ikonografijskom idiolatrijom? Svakako, sa sociološkog aspekta povrhovnog, svako postsocijalističko društvo ima iskustvo konformisanja s idolizacijom svog velikog vođe, tako da treba razumjeti slab ili nikakav otpor podređivanju oružanih snaga propagandnom štovanju vrhovnog komandanta. Naravno, i tu se može jasno spoznati kopula između japanskog cara i predsjednika Srbije, pri čemu je posljednja utvrda A. Vučiću da postane suveren ustavne monarhije ostvarena na prošlim izborima na kojima je opozicija doslovno anhilirana.
I to je zapravo ram za fotografiju Hirohita iz našeg sokaka kojem je potrebna snažna armija kao instrument za zadovoljavanje teritorijalnih apetita i pretenzija. Suštinski, za razliku od japanske armije, trenutno najsnažnija oružana sila republika nastalih iz bivše Jugoslavije nije doživjela svoj Nagasaki i uništenje, no ne mora značiti da neće. S druge strane, za lidera s početka priče, japanskog cara, neophodni su bili saveznici koji će vjerno slijedeći zajedničke interese poduprijeti njegove teritorijalne apetite.
Refleksije rusko-srpskog prijateljstva i bratstva su na Balkanu pa čak i u Bruxellesu jedna od ne baš tako dobrodošlih okolnosti, pri čemu se stječe utisak uzajamne potrebnosti kod obje države. Upravo iz potrebnosti, uzajamno se i ulaže između zemalja, a robna razmjena bilježi samo rast, iako je najbitniji za Srbiju uvoz jeftinog ili doniranog naoružanja iz Rusije. Naravno, često polemiziramo o tome da li u trgovini oružjem ima bratstva, popusta za državne prijatelje i da li je neko voljan pokloniti ili u bescjenje prodavati sofisticirane tehnološke inovacije.
U tom kontekstu, kolumna u ruskom vojnom magazinu i portalu Zvezda koju je potpisao kolumnista Jurij Selivanov baca sjenu na bratstvo i demaskira, zapravo, suštinu tog prije svega ekonomskog odnosa i veze. U svojoj kolumni koju je slovio kao Ako se prijatelj iznenada pojavi (aludirajući na A. Vučića), Selivanov oštro protestira protiv srpske odluke da kupuje naoružanje iz EU i NATO država za novac i po mnogo skupljoj cijeni, umjesto da kao bratska zemlja kupuje od Rusije. “Srbija je veoma spremna da na poklon dobije rusku i bjelorusku vazduhoplovnu opremu. Ali iz nekog razloga oružje radije kupuje u gotovini na Zapadu”, napisao je Selivanov.
Izgleda da je Rusima zasmetala činjenica da će prema najavama A. Vučića Srbija u periodu od 2022. do 2023. godine kupiti trideset helikoptera, pri čemu će samo sedam helikoptera biti kupljeno u Ruskoj Federaciji, dok će preostalih 23 biti kupljeno u zemljama Evropske unije. “Zanimljiv izbor, zar ne? Posebno za zemlju koja na sve moguće načine ističe svoju povezanost s Rusijom i koja je upravo dobila kraljevski poklon od Rusije u vidu neodoljivo niske cijene gasa”, zaključuje Selivanov.
I zaista, temeljem dogovora Putina i Vučića u Sočiju, Srbiji je za šest zimskih mjeseci cijena plina bila 270 dolara, dok je cijena plina po evropskim berzama trenutno oko 1.200 dolara. Prema svemu sudeći, kritika iz Moskve zapravo zamjera Srbiji što je upravo taj bonus na cijenu plina potrošila uglavnom u zemljama Evropske unije kada govorimo o nabavci naoružanja, a ne u Rusiji. Neobično je neupućenoj javnosti to da Srbija nije uspjela pronaći helikoptere odgovarajućih karakteristika i sposobnosti, s obzirom na to da je Rusija jedina zemlja koja kao i Sjedinjene Američke Države ima samostalnu proizvodnju helikoptera za sve vrste zadataka, od transportnih do jurišnih. S druge strane, Rusima je izgleda posebno zasmetalo to što Srbija planira od Kipra kupiti 11 starih jurišnih helikopter Mi-35P, s preko 20 godina radnog vijeka i na kraju radnog resursa, po jedinačnoj cijeni između 15 i 30 miliona dolara, što je otprilike cijena novog aparata iste varijacije i paketa opreme u Rusiji.
Slična je situacija i s “Airbusovim” helikopterom H-145, koji je već u upotrebi Vojske Srbije, dakle, helikopter sa sličnim, gotovo istim karakteristikama jeste “Kazan Ansat”. Da stvar po bratstvo dvije zemlje bude još gora, ministar odbrane Srbije Nebojša Stefanović tokom gostovanja na Radio-televiziji Srbije je izjavio “da se Ratno zrakoplovstvo izjasnilo za nabavku francuskog 'Rafala'”. Dakle, nedavno je u Srbiji inicirana rasprava o nabavci novih višenamjenskih borbenih aviona, pri čemu se izdvaja (nigdje zvanično kao ponuda potvrđeni) ruski SU-30 i francuski “Rafal”. A izjava ministra Stefanovića mogla bi uveliko stvoriti dodatne implikacije Srbiji ukoliko na još jednom primjeru kupovine naoružanja pobjedu nad ruskim odnesu zapadne firme.
SIGURNOSNA DILEMA I GEOPOLITIKA KUPOVINE NAORUŽANJA
Srbija nabavlja i u Kini, koja dosad nije prodala nikom u Evropi niti komad naoružanja te se prema tome kod neupućene javnosti stječe utisak da se Srbija na svjetskom marketu naoružanja ponaša poput razmaženog djeteta koje želi svaku igračku. Najšarolikiju strukturu opreme Vojska Srbije ima u jedinicama protivvazdušne odbrane, gdje okosnicu čine sovjetski (ruski) sistem S-125 “Neva”, 2K12 “Kub”, “Strela” 1M; sada su tu i francuske portabl-rakete “Mistral”, ali i kineski sistem HQ-22. Ključno pitanje svih oružanih snaga prilikom razmatranja nabavke određenih borbenih sistema jeste pitanje integracije, odnosno da li se taj sistem čija se nabavka razmatra može integrirati s postojećom infrastrukturom.
Svake godine Vojsku Srbije napusti oko 1.600 profesionalaca a da se taj broj ne popuni novim vojnicima po ugovoru. Upravo se tu nalazi odgovor na najavu obaveznog služenja vojnog roka u Srbiji jer profesionalci ne žele raditi za male plate bez riješenih stambenih i ostalih pitanja. Povrh svega, nedavni skandal doajena nacionalističkog narativa Srbije, novinara Milomira Marića, koji je javno vrijeđao Vojsku Srbije, zapravo čini jasnijom sliku srpskog naroda spram njegove vojske. Javnosti je ispod radara prošla informacija da Vojska Srbije povećava kapacitete postojećih kasarni koje su uz granicu s BiH, pa će tako tokom 2022. godine s dodatnih pet bataljona biti ojačane kasarne u Pirotu, Loznici, Kuršumliji, Nišu i Priboju. Takva vrsta rasporeda trupa za nesrpsko stanovništvo ima vrlo mučnu i tegobnu reminiscenciju na doba kada su jedinice iz kasarne u Loznici vršile etničko čišćenje u sjeveroistočnoj Bosni. S druge strane, nedavna nabavka protivoklopnog sistema “Kornet” dometa osam kilometara vrlo je pompezno dočekana u Srbiji.
Ako uzmemo u obzir da Srbija u regiji ima najveći broj tenkova, nameće se pitanje protiv koga je usmjerena kupovina tako sofisticiranog protivoklopnog sistema. Takav se sistem vrlo modularno može montirati na vozila različite izvedbe, što su demonstrirali borci “Hezbollaha” kao njegovi dugogodišnji korisnici. U slučaju oružanih sukoba u BiH, paramilitarne formacije formirane za potrebe odbrane RS-a bi veoma lahko s ovim sistemom obučile svoje pripadnike za njegovo rukovanje, ali i nadomjestile snagu vatrene moći tenkovskog bataljona iz Brigade za taktičku potporu Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Nabavka ovako sofisticiranog naoružanja koje je planirano i za tekuću godinu izgleda kao provođenje veoma jasno utvrđene geostrategije u kojoj se kupuje od sve većeg broja partnera kako bi se pokušalo izbjeći da bilo ko bude nezadovoljan vojnom neutralnosti koja je zapravo samo travestija za prikriveni militarizam. Zbog toga se ne može zanemariti preko pet milijardi dolara potrošenih za nabavku naoružanja u posljednjih nekoliko godina za Vojsku Srbije. Tako militariziran budžet jedne države koje se samoproklamira kao vojno neutralna uz veoma ratoborne izjave najviših zvaničnika izaziva kod susjednih zemalja sigurnosnu dilemu. Ta sigurnosna dilema koja se javlja kao bojazan da ratoborni susjed ima teritorijalne pretenzije, koje vrlo propagandistički najavljuje u mirnodopskom periodu. Ostaje nam da vidimo da li će Srbija dočekati svoju renesansu demokratije, inklinirajući evropskim vrijednostima i mirnom suživotu sa susjedima, ili će Hirohito iz našeg sokaka doživjeti svoj Pearl Harbor i vatreno krštenje ideologije i prakse.
