Odlazak Christiana Schmidta s pozicije visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini opisan je kao svojevrsni "diplomatski zemljotres", ali za upućene analitičare ovaj potez nije bio slučajan, već rezultat dubokih geopolitičkih pomjeranja. Iako se zvanično barata sintagmom "lične odluke", u pozadini se naziru jasni obrisi pritiska Washingtona i nove strategije američke administracije koja teži normalizaciji odnosa s Banja Lukom, često na štetu dosadašnjeg međunarodnog kursa. O tome šta ovaj "diplomatski potres" zapravo znači za budućnost Bosne i Hercegovine i kakve se igre vode iza zatvorenih vrata, razgovaramo s Jasminom Mujanovićem, uglednim bosansko-američkim politologom i autorom koji godinama precizno secira odnose moći na Balkanu.

U otvorenom intervjuu za Stav, Mujanović upozorava na poražavajuću pasivnost domaće političke elite naspram sistematičnog i višemilionskog lobiranja Milorada Dodika u Washingtonu. Dok su domaći akteri uvjeravali javnost u "kontrolu situacije", surova realnost pokazuje da je Bosna i Hercegovina, zbog hroničnog nedostatka strateške vizije svojih "državotvornih" snaga, dovedena na rub geopolitičke izolacije.

Od sudbine OHR-a i profiliranja novih diplomata, do opasne marginalizacije državnih institucija, Mujanović nudi analizu trenutka u kojem se vatra već opasno proširila iz "kuhinje u dnevni boravak" naše države, dok odgovorni i dalje imaju skrštene ruke.

Odluka Christiana Schmidta da podnese ostavku na poziciju visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini odjeknula je kao diplomatski zemljotres. Iako se navodi da je riječ o "ličnoj odluci", jasno je da se iza kulisa odvijala mnogo dublja geopolitička igra. Kako analizirate ovaj Schmidtov potez i šta je, prema Vašem mišljenju, stvarni prijelomni trenutak koji je doveo do ovog epiloga? Je li Washington izgubio strpljenje sa Schmidtom i kakvu ulogu u svemu tome igra pitanje državne imovine, za koje Schmidt očigledno nije imao adekvatno rješenje?

- Mislim da su ljudi upućeni u detalje općih diplomatskih razgovora o Bosni i Hercegovini već neko vrijeme znali da se na Christiana Schmidta vrši pritisak s američke strane. Njegovi lični stavovi, naročito u vezi s pitanjem državne imovine, više nisu bili usklađeni s političkim ciljevima aktuelne američke administracije u Bosni i Hercegovini, a možda ni na području cijelog Zapadnog Balkana. S obzirom na to da su SAD velesila koja decenijama ima najveći utjecaj na političke odnose unutar Bosne i Hercegovine, barem kada je riječ o međunarodnoj zajednici, bilo je logično da će u jednom trenutku doći do kulminacije.

Ostaje da vidimo šta će tačno njegova ostavka značiti za Bosnu i Hercegovinu i kakva je cjelokupna vizija ove administracije za našu zemlju. Ipak, sasvim je očigledno, što su potvrdili i predstavnici administracije u Vijeću sigurnosti te kroz druge kanale, da je ovo dio šireg pokušaja normalizacije američkih odnosa s Banjom Lukom, odnosno s Miloradom Dodikom.

Političko lešinarenje

Balkanski game changer bez pokrića ili kako je Dino "iskontrolisao" uklanjanje Schmidta

Ovaj potez se donekle mora posmatrati i kao dio nastojanja administracije da normalizira odnose između SAD-a i Ruske Federacije, naročito u kontekstu ruske agresije na Ukrajinu. Dodatni cilj takvog pokušaja jeste ono što oni doživljavaju kao normalizaciju političkih odnosa unutar same Bosne i Hercegovine.

Smatram da je evidentan visok stepen normalizacije odnosa između Washingtona i Banja Luke, ali se bojim da to neće polučiti efekte kojima se američka administracija nada. Ako jedna od posljedica ove politike bude ojačana taktička pozicija SNSD-a i njihovih secesionističkih ambicija, naročito nakon predstojećih izbora, pod uvjetom da SNSD opet ostvari uspjeh, to će definitivno značiti još dublju političku krizu u Bosni i Hercegovini.

Odlazak Schmidta poklopio se s intenzivnim spekulacijama o lobističkim uspjesima Milorada Dodika i vlasti iz entiteta Republika Srpska u Washingtonu, posebno u kontekstu administracije Donalda Trumpa. Koliko su Dodikovi lobistički krugovi u SAD-u zaista ojačali i je li Schmidtov odlazak zapravo dio nekog šireg "paketa" u kojem su trgovale veće sile?

- Milorad Dodik je prije skoro deset godina javno izjavio da je do 2017. ili 2018. godine, prema vlastitim procjenama, na lobiranje u SAD-u utrošio između 30 i 40 miliona američkih dolara.

Riječ je o ogromnim sredstvima uloženim čak i prije nego što su mu uvedene američke sankcije. To ukazuje na to da Dodik već dugo prepoznaje važnost i ulogu lobiranja u međunarodnim odnosima. Građani Bosne i Hercegovine, kao i javnost u SAD-u, imaju različite kritike na račun tog fenomena. Često se čuju optužbe da je riječ o obliku legalne korupcije. Međutim, bez obzira na lični stav o toj praksi, ona je nezaobilazna činjenica u savremenoj međunarodnoj diplomatiji i politici.

Milorad Dodik je to shvatio, dok politička elita u Sarajevu, čini se, to ne razumije ili se svjesno distancira od takvog pristupa. Ponekad se stječe dojam da se sarajevski političari namjerno oglušuju na te mehanizme. Teško je procijeniti je li razlog tome pretjerana štedljivost ili činjenica da im trenutna politička situacija i podređen položaj Bosne i Hercegovine kao države na neki način odgovaraju.

Aktuelni događaji rezultat su Dodikovog sistematičnog i programskog pristupa koji je, nakon izbora Donalda Trumpa, dobio dodatni zamah. Zbog niza složenih unutrašnjih prilika u SAD-u, Dodik je prepoznao priliku i uložio znatna sredstva kako bi ostvario direktan kontakt s utjecajnim ljudima u Washingtonu.

Važno je naglasiti da to nisu adrese s kojima bh. zvaničnici inače komuniciraju. Dodik se nije fokusirao na niže službenike State Departmenta, već je izravno ciljao na političke krugove u bliskoj orbiti predsjednika i njegove administracije. Kroz ozbiljan dijalog nudio je određene ustupke, uključujući minimalne političke koncesije, ali i strateške prilike koje su se podudarale s interesima SAD-a na Zapadnom Balkanu.

Ključna poenta je sljedeća: vlasti u Sarajevu mogle su ponuditi iste, pa čak i povoljnije uvjete, ali su to odlučile ne učiniti. S druge strane, Milorad Dodik je imao jasan cilj - skidanje s američke crne liste - i taj je plan, uz velika finansijska ulaganja i strateški pristup, dosljedno provodio.

Dok se u Washingtonu i New Yorku krojila nova mapa međunarodnog prisustva u našoj zemlji, domaći akteri, prvenstveno Trojka, djelovali su potpuno zatečeno. Posebno su upečatljive ranije izjave lidera Naroda i pravde i ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića koji je uvjeravao javnost da su oni "iskontrolisali" situaciju i na neki način "umirili" Dodika. Kako s ove distance komentirate te, slobodno možemo reći, tragikomične izjave u svjetlu surove geopolitičke realnosti koja se odvija daleko iznad njihovih glava?

- Smatram da nema svrhe pretjerano komentirati izjavu Elmedina Konakovića, niti ga zbog nje ismijavati. Surova je realnost da su greške koje pravi sadašnja vladajuća koalicija u Bosni i Hercegovini zapravo strukturni problem.

Jesmo li birali nestanak?

Novi visoki predstavnik je - Srbin!

Prethodna vlast nije bila ništa uspješnija u međunarodnim odnosima, stoga je ovo generacijski problem čije će posljedice, nažalost, vjerovatno biti dugoročne. Ne bi bilo korektno tvrditi da je prethodna vlast imala izraženiju međunarodnu politiku ili da je više ulagala u lobiranje. Nisu to radili oni, kao što ne rade ni ovi sada. To je očigledna "slijepa tačka" u općoj koncepciji sarajevskih političkih struktura, što uključuje i trenutnu vlast i opoziciju.

Može li se reći da je politika "kompromisa" i stalnog popuštanja koju je Trojka zagovarala prema Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću zapravo poslala signal međunarodnoj zajednici da u Sarajevu nema političke snage koja se spremna ozbiljno suprotstaviti urušavanju državnih institucija, što je na kraju olakšalo i marginalizaciju samog OHR-a?

- Ne radi se samo o problemu tzv. kompromisa, kako ste ga nazvali. Rekao bih da je riječ o znatno jednostavnijoj problematici. Naime, politička klasa u Sarajevu jednostavno ne razumije ideju političkog programa. Oni nemaju stvarnu, suštinsku političku viziju niti jasna ideološka određenja.

Vi već godinama u svojim analizama i javnim istupima upozoravate na potpunu pasivnost i amaterizam probosanskih političkih faktora kada je u pitanju lobiranje u ključnim centrima moći poput Washingtona, Londona, Berlina i Brisela. Dok protivnici Bosne i Hercegovine troše milione na profesionalne lobističke agencije, kako objašnjavate činjenicu da Sarajevo i dalje nema nikakvu sistemsku i stratešku državnu politiku lobiranja?

- To predstavlja ogromnu razliku između njih i ljudi poput Dodika i Čovića. Iako možemo imati - i imamo - različite kritike na račun političkih stavova Dodika, Čovića i njihovih političkih mentora u Beogradu i Zagrebu, oni imaju jasan program na čijoj realizaciji rade veoma predano. O Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću, posebno o Čoviću, može se reći mnogo toga, ali oni su izuzetno radni ljudi. Svakog dana se pitaju šta mogu učiniti kako bi ostvarili svoje dugoročne ciljeve. Njima ništa nije teško: ni jedna konferencija, putovanje, sastanak niti čitanje izvještaja.

Zatvoreni krug

Schmidt odlazi, kolonijalni poredak ostaje, bošnjačka politika gleda i šuti

Upravo je ta činjenica moja najveća frustracija i ujedno najtragičniji dio cijele priče. Državotvorne i suverenističke snage u Bosni i Hercegovini imaju sve kapacitete da budu ključni politički akteri te da ostvare znatno veći utjecaj u regionalnoj, pa i međunarodnoj politici, ali oni očito izbjegavaju takav pristup i tu vrstu odgovornosti. Razlog tome je ili neznanje ili želja da oni sami, kao i narod i glasači koje predstavljaju, ostanu u stanju pokornosti.

Bosna i Hercegovina ima izuzetno obrazovanu, integriranu i utjecajnu dijasporu u SAD-u i Evropi. Zašto taj ogroman ljudski, akademski i politički kapital nikada nije stavljen u funkciju zvanične državne politike i zašto se na njega u Sarajevu često gleda s podozrenjem, umjesto kao na najjači strateški resurs?

- Dakle, mora se jedna stvar naglasiti kad su u pitanju ljudi u dijaspori. Oni se ne mogu, prvobitno zbog pravnih razloga, upotrebljavati kao lobisti. Niti trebaju iz moralno-etičke perspektive, ali definitivno ne zbog pravnih razloga. Zato što neko ko živi u Njemačkoj, Kanadi ili SAD-u, nije važno gdje, smatra se da je postao građanin te države. Znači, ne mogu oni lobirati u ime strane države.

Oni mogu donekle predstavljati interes te zajednice u toj drugoj ili trećoj zemlji, pogotovo ukoliko imaju poslovne ili tržišne odnose s Bosnom i Hercegovinom. I to je u redu, to je korektno, kulturološka razmjena itd. Međutim, često bh. zvaničnici očekuju od bh. dijaspore da funkcionira i da se ponaša kao neka rezervna diplomatska snaga, što je, naravno, apsurdno. I to nam opet onda ukazuje na kategoričnu neodgovornost i nesposobnost političkih lidera u Sarajevu.

Primijetite, molim Vas, u slučaju Milorada Dodika: da li on upotrebljava tzv. srpsku dijasporu u SAD-u ili Kanadi? Ne. Da li su tu neki pojedinci? Jesu. Ali ključno je da oni ljudi koje on u stvari angažirao su svi stranci i svi su, hajde da kažemo, domaće lobističke PR firme u Washingtonu, Londonu i drugim gradovima. Dakle, to je suština ovog procesa, tako se to radi na jedan, neću samo da kažem korektan, nego logičan način.

A generalno, što se tiče pozicije bh. dijaspore, činjenica je da je ona izuzetno uspješna. A izuzetno je uspješna zato što se preselila u društva u kojima ne zavisi od političke volje političkih lidera. Oni se mogu ostvariti u ekonomskom, u akademskom, u bilo kojem drugom smislu, jer jednostavno vlast, država kao takva, ne bavi se njima i dozvoljava im prostor i mir da se razvijaju na način na koji oni smatraju da je najbolje i najpametnije. Dakle, slobodna liberalna društva.

Politička klasa u Sarajevu i Bosni i Hercegovini generalno neće da se ta dijaspora previše politički aktivira. Zašto bi se neka mlada profesorica iz Salzburga ili neki mlađi doktor iz Melbournea vratili u Sarajevo, Srebrenicu, Banja Luku, nije važno gdje, kada mi, pobogu, imamo Ramu Isaka?! Zašto bi neki Ramo Isak dozvolio da se neko poput takve osobe, uspješne osobe, vrati u Bosnu i Hercegovinu i onda da se faktički takmiči s njim? Ako imate politički sistem gdje ljudi poput Rame Isaka mogu postati ministri, onda je naravna stvar da će se takvi ljudi boriti zubima i šakama da spriječe mlade, uspješne, obrazovane ljude da imaju bilo kakvog utjecaja u tom društvu.

Schmidt je najavio da će nastaviti obavljati dužnost dok se ne izabere nasljednik. Međutim, s obzirom na trenutne geopolitičke odnose i ulogu Vijeća sigurnosti UN-a, proces izbora novog visokog predstavnika otvara ogroman prostor za blokade Rusije i Kine iako program "5+2" nije ni blizu ispunjen. U diplomatskim krugovima se već priča o različitim imenima i državama iz kojih bi mogao doći novi visoki predstavnik, pri čemu se najviše spominju Italija i Velika Britanija. Kakav profil ličnosti i diplomate je u ovom trenutku potreban Bosni i Hercegovini na toj poziciji, pod uvjetom da do imenovanja uopće dođe?

- Čini se da SAD trenutno forsiraju svog kandidata. Na osnovu medijskih natpisa proteklih dana i određenih diskusija, može se zaključiti da je osoba čije je ime dospjelo u javnost glavni američki favorit, iako je riječ o Italijanu.

Uobičajena je praksa da visoki predstavnik bude Evropljanin, dok je njegov zamjenik uvijek Amerikanac. To je dio prvobitnog dogovora i ne treba očekivati promjene u tom pogledu. Ipak, značajno je istaknuti da profil Antonija Zanardija Lendija ukazuje na to da on nije ličnost visokog političkog ranga. On je relativno marginalna figura, što dodatno sugerira da SAD u ovom trenutku želi značajno umanjiti prisustvo OHR-a, kao institucije, u politici Bosne i Hercegovine.

Izmjene govora

Kako će Bećirović pred UN nakon Schmidtove ostavke: Predsjedavajući u šoku

Trenutno je nejasno da li to u konačnici znači da SAD teži potpunom gašenju OHR-a. Možemo pretpostaviti da je to krajnji cilj, ali prema onome što se nedavno moglo čuti na sjednici Vijeća sigurnosti, stav evropskih zemalja je da još nije nastupio trenutak za zatvaranje ove institucije. Zanimljivo je da je došlo do svojevrsne zamjene uloga - u bliskoj prošlosti upravo su Evropljani zagovarali smanjenje autoriteta i prisustva OHR-a u Bosni i Hercegovini, dok su Amerikanci insistirali na njegovoj izraženijoj i agresivnijoj ulozi.

Kako se ova kriza oko OHR-a uklapa u širu geopolitičku sliku na Zapadnom Balkanu? Svjedočimo nikad jačim vezama Banje Luke i Beograda s Moskvom, ali i specifičnim aranžmanima s pojedinim zapadnim administracijama. Prijeti li probosanskom faktoru potpuna geopolitička izolacija i irelevantnost ukoliko hitno ne promijeni svoj politički kurs i pristup međunarodnoj diplomatiji?

- Izolacija je prvenstveno rezultat vlastitih odluka, ali i hronične neodlučnosti. Svako ko je pratio tokove svjetske politike, pa makar i samo putem medija i javno dostupnih informacija, mogao je predvidjeti ovakav razvoj događaja, naročito nakon posljednjih američkih predsjedničkih izbora.

Još tada sam jasno ukazivao na scenarije koji su sugerirali ovakvu mogućnost, a u tome, naravno, nismo bili jedini. To su bile osnovne pretpostavke koje su se mogle očekivati nakon novembra 2024. godine. Ipak, čini se da se niko u Sarajevu, među relevantnim zvaničnicima - kako onima na vlasti, tako i onima u opoziciji - nije organizirao da to spriječi. Čak i ako se proces nije mogao zaustaviti, morao je postojati alternativni program.

Odgovorna politika bi glasila: "Mi, koji želimo predstavljati državu Bosnu i Hercegovinu, uviđamo šta aktuelna administracija namjerava uraditi s Moskvom, Beogradom ili Pekingom." Realno, naš utjecaj u svijetu je skroman. Bosna i Hercegovina se ne može nametnuti sili poput SAD-a. Međutim, mi imamo svoje interese koje smo trebali pokušati ostvariti kroz strukturirane diskusije i jasnu ponudu: "Spremni smo ponuditi ovo, u zamjenu za ono. Ako se postigne dogovor, možemo ponuditi i dodatne ustupke."

To se, nažalost, nije dogodilo. Umjesto toga, gotovo dvije godine provelo se u pasivnosti, a trenutni ishod je direktna posljedica takvog pristupa. Dok se u Sarajevu sjedilo skrštenih ruku, akteri poput Dodika i Čovića radili su veoma agresivno i predano na ostvarenju svojih ciljeva.

Ovu situaciju najbolje opisuje metafora: posmatrate kako se kuhinja zapalila, a potom gledate kako se požar širi na dnevni boravak, pa na spavaću sobu, dok i dalje samo stojite ispred kuće i pitate se kako je to moguće. Sve vrijeme ste pasivno posmatrali kako vatra guta sobu po sobu, ne poduzimajući ništa. Teško je pronaći blage riječi za takvu neodgovornost.

Ovdje govorim o cjelokupnoj političkoj klasi. Riječ je o sistematskom izostanku odgovornosti prema ideji države, prema stvarnoj politici i, na koncu, prema građanima i glasačima u Bosni i Hercegovini.

Vrhunac ove ironije, koju bih nazvao i komedijom, bit će trenutak kada ti isti ljudi za nekoliko mjeseci ponovno izađu pred glasače tražeći podršku za "nove zamhe" i "odbranu države". Postavlja se pitanje šta su radili do sada. Ponašaju se kao da je do jučer sve bilo idealno, pa intervencija nije bila potrebna. Istina je da upravo sada izlazimo iz jednog izuzetno teškog i opasnog perioda te ulazimo u još nepovoljniji geopolitički ambijent.

S kakvim kredibilitetom i obrazom aktuelna politička garnitura, i vlast i opozicija, može u oktobru ili novembru stati pred građane i tvrditi da zaslužuje njihovo povjerenje? Smatram da, s obzirom na pokazano, ne zaslužuju ni jedan procenat te podrške.