Barem posljednjih stotinu godina različite vladajuće ideologije vlastite koncepte identiteta vide organskim i zaokruženim, a od tipa ideologije zavisi, među ostalim, i politika rodne jednakosti. Kad je riječ o južnoslavenskom kulturnom prostoru u doba socijalizma, iz svega glasa deklarativno se izricala mantra o ženi kao simboličkom nositelju modernosti. U realnosti, međutim, svjedoci smo male povijesti traume ženstva na našim prostorima.
Gotovo da nema boljeg primjera za to od književnog i građanskog patništva Vesne Parun, korifejke ne samo hrvatskog, nego i evropskog pjesništva. Usput, tek neka bude naznačeno: pokojna Parunova nam je pri relativno čestim susretima euforično isticala da je bosanskohercegovačkih korijena, iz okolice Jajca. Njezin, međutim, slučaj bjelodan je dokaz da je svaki kanon, pa i književni, i bio i dan-danas je ponajprije patrijahalna kategorija. Na nju se svojedobno Marin Pločar, s naravno režimskih visina, u tekstu koji je podnaslovljen “povodom jedne dekadentne knjige stihova”, obrušio da je radikalni glas feminističkog individualizma, da emanira nenarodni duh i time, dakako, kvari normative mutne a poželjne socijalističke estetike. Franičevićev bi pamflet današnja feministička kritika nesumnjivo smatrala uzoritim primjerom androteksta, a psihoanalitici eklatantnim dokazom falocentrične mašte.
Muškocentrični književni kanon ravnao je i bosanskohercegovačkom kulturnom i književnom zajednicom. Njegovo poimanje politike roda najočiglednije je, podsjetimo, u Larvi, pionirskoj romanesknoj kreaciji ženstva, odnosno autentičnoga ženskog doživljaja Bisere Alikadić, objavljenom početkom 70-ih prošloga stoljeća, koji je polučio „stanovitom nelagodom u dijelu javnosti“, kako se to tada govorilo.
Iza te javnosti, naravno, zakrio se ideološki moćan, moralno nepropitan, upravo kreposan patrijahalni um koji je fikcionalni lik obremenio autobiografijnošću, a Alikadićevoj zanijekao i građanski i umjetnički integritet, dovevši u pitanje pravo spisateljice da izmašta lik i da mu glas.
Knjiga Konceptualizacija žene u bosanskohercegovačkoj književnosti Vildane Pečenković i Nermine Delić, profesorica i nastavnica na bihaćkom univerzitetu, studija je o prikazivanju figura žena i njihovih stvarnosti u bosanskohercegovačkoj književnoj proizvodnji, konceptima i idejama ženskih autorica te modelima feminističke teorije i kritike, odnosno naučnim čitanjima nekolicine književnih primjera. Polazeći od ženskog identiteta u javnom diskursu uopće, preko figure žene u tradicionalnom i neotradicionalom te repatrijahaliziranom društvu naših dana, arhetipova majke, žene-domaćice i žene-ljubavnice, do tipova socio-kulturnog podčinjavanja žene u društvu i kulturi ovjerenih primjerima u reprezentativnim djelima koji konstruiraju književni kanon, ovaj je naučni dvojac ispisao kompendij ženske psihe i njezine osjećajnosti, ženskog iskustva zarobljenog između nakovnja ideala i snova i čekića društvenog ukusa i bešćutnih normi.
Prikupljanje naučnih dokaza o tome da su se tretirani ženski identiteti morali izricati u neprijateljskom, uglavnom muškom tekstu naše književnosti, zacijelo im nije predstavljalo veći problem jer je i manje upućenima jasno da je mreža narativa u književnosti i kulturi u autoritarnoj vlasti maskulinog doživljaja zbilje i pripadnih im hijerarhizacija. Na to će autorice ukazivati višekratno, referirajući se na Umihanu Čuvidinu i Habibu Stočević Rizvanbegović, prve naše pjesnikinje uopće, koje su, iako književnim djelovanjem u stoljeću koje prethodi vremenskim koordinatama ove studije, ovjeravane i procjenjivanje u uvjetima jedinog postojećeg, fundamentalnog muškog diskursa, koji, unatoč prokazanom monopolu, sve do u naše dane ne skida svoje interpretativne šape s književnoga polja – simboličkog i stvarnog prostora moći.
Da je gola moć u pitanju kada je, primjerice, riječ o vrednovanju i hijerarhiziranju tako apstraktne materije kakav je umjetnički tekst, evidentno je i iz dijela ove knjige koji zahvaća u, u nas još prilično zapostavljeno, područje sociologije književnosti. Pečenkovićeva i Delićeva, naime, poduhvatile su se i posve nespekulativne statistike, pobrojavši zastupljenost autorica u nekolicini izbora, pregleda, hrestomatija i antologija bosanskohercegovačke i bošnjačke poezije, proze i drame. I ona, statistika naime, je neumoljiva. Teško da bi autorice poslije nje i trebale aplicirati svoje teorijske uvide u naglašeno muški krajolik naše književnosti ako bi potonji držao do činjenica, ako bi imalo zazirao od toga da objavi rat očiglednostima. No budući da praksa moći ne počiva na argumentacijama, po onoj „ko jači – taj tlači“, ni polje književne moći nema interesa da se rukovodi evidentnim, da suštinski bude pluralistično i otvoreno za razliku, što zbog tradicije i iskustva vladanja, što zbog duge povijesti ratovanja za interpretaciju, što zbog vlastitih fluidnih i neprozirnih mjerača vrijednosnih uloga nečije književnosti. Uostalom, akt vrednovanja umjetničkoga teksta nikada nije apsolutna kategorija i sve povijesti književnosti, svi kanoni i sve katedre knjiženosti muče istu muku s plodovima duha. One, pak, povijesti književnosti koje ostaju u vremenu diskretno objasne da su samo moguća čitanja – i otvorena i podatna za reinterpretacije, pa i revizije. A takve su rijetke, ako se ikada i pišu.
Budući da je Pečenkovićeva koautorica (s Mirzanom Pašić Kodrić) knjige Etička kritika i književnost za djecu, studije koju smo friško pročitali, a koja ju legitimira ozbiljnom istraživačicom uloge etike i etičke kritike, estetike i ideologije u dječjoj književnosti, to je unaprijed rehabilitira od legitimnih relativiziranja jednog od podtemata ove knjige. Nismo, naime, jedini koji sumnjamo u „spolnost pisma“, u njegovu rodnu determiniranost, a pogotovo u institucionalizaciju tzv. ženskoga pisma. A naročito, u književni matrijarhat koji će svrgnuti vladavinu književnog patrijarhata, što ova knjiga, srećom, ne dotiče, niti zagovara, za razliku od nekih rabijatnih, militantnih, aktivističkih i sve učestalijih kvazinaučnih prorokovanja.
No da su književnosti i malih i velikih naroda u neobjektivnoj svevlasti mizantropa mizoginih navada, u to ne sumnjamo, naprotiv.
Pretpostavljajući moguće čitateljske zazore prema rodno-ideologijskim pristupima književnosti u dobu transhumanizacije i navodnog postčovjeka, autorice su prosijale iz obilja kulturalnih teorija, ne samo ženskih studija, koje književnosti ne odriču ulogu u građenju identiteta. One su sondirale filozofske, religijske i naučne izvore za manju vidljivost žena u kulturi i društvu, za njihovu osuđenost na privatnu sferu, na svojevrsnu kulturu intime. Dokazavši pritom da muškarci različito pišu o ženama, nego što žene pišu o sebi, što je ključno za ovu studiju. Mogli bismo do unedogled dokazivati ili osporavati da je književni tekst prostor konstrukcije identiteta, ali da su, dakle, samo politizirale mjesto žene u distribuciji društvene moći, da su nas posjetile da u našoj prošlostoljetnoj književnoj povijesti žene uglavnom nisu subjekt, nego tek objekt muških predodžbi (koji gotovo odreda ishode iz njihova tobožnjeg biološkog, religijskog i kvazimetafizičkog nedostatka), da su donijele priloge o ženi kao drugovrijednom, „nepotpunom muškarcu“ ili nepotpunoj formi ljudskoga bića, te o ženi kao narativnom odrazu muškarca – ova studija, podcrtajmo još jednom, imala bi svoje utemeljenje i razloge.
Provevši nas kroz povijest europskih ideja koji ženu vide kao slabi subjekt osuđen na privatnu sferu i društveno porobljavanje, autorice katalogiziraju i mjesta u bosanskohercegovačkoj književnosti koja obesnažuju dugovjeki monopol muškoga modela (romani Bisere Alikadić, poezija Feride Duraković i dr.) ili ga tekstovima ustanovljavaju (Na Drini ćuprija Ive Andrića, lik majke u pjesništvu Skendera Kulenovića).
Solidno uravnotežujući teorijske uvide i dodajući im književne primjere, autorice su dokraja odane temi ove studije koja je za studente i zainteresiranu javnost pregledno i sažeto markirala prikaz žene i njezinih zbilja u bosanskohercegovačkoj književnosti.
