Kada se kaže “Čelić”, to većinu asocira na jagode. Ova je mala općina u Tuzlanskom kantonu nadaleko poznata i prepoznatljiva po uzgoju jagoda, čija je berba ovih dana u toku. Proizvođači su zadovoljni uprkos nepovoljnim vremenskim uvjetima proteklih sedmica i poskupljenjima “svega i svačega”.

U Čelić iz Tuzle stižemo brdovitom i vijugavom cestom preko Stare Majevice. Nižu se pejzaži zelenih i šumovitih predjela. Zrak je izuzetno čist.

Polovina stanovništva Čelića uključena je i posredno ili neposredno živi od proizvodnje jagoda. Evidentirano je 480 proizvođača, koji su jagode posadili na oko sedamdeset hektara, od čega se najveći dio proizvodi u plastenicima.

Zaustavljamo se u naselju Šipovača, gdje su nepregledni redovi plastenika tzv. visokih tunela, u kojima smo zatekli dobro raspoložene i raspjevane beračice. Ovdje su dunumi čelićke zemlje prekriveni desetinama tona slatkih, krupnih plodova, koji se crvene iznad najlona i proviruju između zelenog lišća, kao da pozivaju da se što prije fotografiraju, gledaju, uberu ili konzumiraju.

Hajrudin Kahrimanović jedan je od zadovoljnih radnika, a primjećujemo i da je stekao povjerenje poslodavaca.

“Jagode su najvažnije za Čelić i tako je unazad četrdesetak godina. Ja se ovim poslom bavim dvadeset godina i posao nije lagan, ali da mi nije dobro, ne bih ovo radio. Radnik ima dnevnicu od šezdeset KM i hranu, a najbolje je, radi najlona i toplote u plastenicima, početi rano ujutru, dok sunce nije jako. Berba traje mjesec do mjesec i po dana jer imamo ranije i kasnije sorte”, navodi Kahrimanović, dodajući da se na oko četiri hektara uzgajaju pretežno sorte “kleri”, “alegro”, “roksana” i “alba”.

“Sarajlije jedu alegro. U Sarajevu najviše kupuju ovu sortu. Jagoda je inače prema omjeru kiselina i šećera 'sila' za organizam”, dodaje Mustafa Mešković, po profesiji inženjer agronomije i jedan od vlasnika plantaža u Šipovači.

“Cijeli život ovo radim. Od 1960-ih godina čitav se Čelić bavi jagodama pa smo tako i mi kao djeca počeli. Radili smo s roditeljima do Agresije, a intenzivno ovo radim od 1997. godine, kada smo nas trojica osnovali rasadničku firmu koja je registrirana za certificirani sadni materijal i ujedno proizvodimo plodove. Išli smo na usavršavanja po Evropi, a u proteklih nekoliko godina tržište nam nije bilo problem, dok je ove godine malo teže. Proda se sve i to nije sporno, jer jagoda nikada nije ostala kao kultura, međutim, cijene su mnogo varirale ove godine i vrijeme je bilo nepovoljno jer smo imali oscilaciju u temperaturama, imali smo proljetne mrazeve, zatim jako UV zračenje, pa je dio zasada stradao. Bilo je turbulentno, ali naše je da se borimo i da radimo, da proizvodimo i prodajemo. Nekada zaradimo više, nekada manje, ali uvijek idemo dalje”, kaže Mešković.

Upitan o problemima u poljoprivredi, naš sagovornik navodi da su to, uobičajeno, slabi podsticaji i enorman uvoz.

˝Što se tiče podsticaja, kantonalni nivo je tu malo bolji u smislu podsticaja za plastenike. Drugi problem jeste ogroman uvoz. Ako zavisimo od nekog drugog, a poljoprivreda se baca na koljena, to nije dobro za nas, za naše stanovništvo, našu državu i budućnost. Kod nas su pretežno zaposlene osobe između četrdeset i sedamdeset godina i, ako nemamo mladog čovjeka u poljoprivredi, dolazimo do zaključka da će nas nestati ovdje. Od mojih troje i bratovih troje djece niko neće ovo da radi. Dajmo stimulans mladima, hajde da pronađemo najbolje rješenje. Trebamo se uozbiljiti i okrenuti se samima sebi. Malo nas je korona prodrmala, ali hajde da se malo više zapitamo i kažemo sami sebi da poljoprivredu moramo gurati. Vidjeli ste u koroni kako su se bile zatvorile sve granice. Niko ne garantira da se nešto tako danas-sutra neće desiti, bilo gdje, ne samo nama. Zar mi s ovoliko poljoprivrednih resursa smijemo dozvoliti da dođe vrijeme kada nećemo moći prehraniti sami sebe”, pita Mešković.

Inače, jagoda je ove godine jeftinija u odnosu na prošlogodišnju cijenu. S druge strane, sve potrebno za uzgoj poskupjelo je od sedamdeset do tristo procenata.

Berba će trajati još desetak dana, nakon čega posao ne staje, nego počinju pripreme za iduću sezonu. Ovdje se proizvode i sadni materijali, a Mešković nam kaže da se posao radi cijelu godinu.

“Kod nas nema odmora i čitavu godinu radimo. Nemamo ni nedjelje, ni petka, pogotovo ljeti, jer poljoprivreda je specifična i radi se kada je lijepo vrijeme. Što se tiče mene, mi ne radimo svega desetak-petnaest dana godišnje, izuzev kada su kiše ili snijeg, jer je to nešto drugo. Osim jagoda, imat ćemo i berbu šljive mjesec i po do dva. Poslije toga imamo vađenje sadnica krošnjastog voća do sredine ili kraja desetog mjeseca, a zatim se pripremamo i vadimo frigo sadnice, na čemu dva mjeseca radi oko dvadeset ljudi.

Kada se to završi, sredinom februara odmorimo nekoliko dana pa poslije toga moramo iskrčiti sve njive, za što treba otprilike mjesec dana. Poslije na red dolaze plastenici, šišanje, stavljanje lukova i plastenika, prehrane, plijevljenje i, kada se to sve završi, dolazi berba plodova i sve tako ukrug. Čitav život je to tako. Ovim se poslom ne možete baviti ako ga ne volite. Možete nešto sitno, da dopunite kućni budžet, da malo izađete iz kuće poslije posla, ali da biste se ovim bavili profesionalno i živjeli od toga kao ja, morate voljeti ovaj posao”, pojašnjava Mešković.

Berbu je najbolje vršiti u ranim jutarnjim satima, dok sunce nije jako, a kako su u vrijeme posjete naše ekipe Čeliću temperature sve više rasle, pozdravili smo se s ljubaznim domaćinima i nastavili dalje, ka plastenicima u centralnom dijelu općine. Usput smo vidjeli i spomenik koji su u čast jagodi podigli vrijedni i nasmijani mještani kako bi iskazali svoju zahvalnost na svemu što im decenijama unazad pruža ovo voće.

Prošavši spomenik, ubrzo smo skrenuli lijevo s ceste i tamo smo upoznali također gostoljubive ljude, koji s neizmjernim uvažavanjem, znanjem i ljubavlju pričaju o jagodi.

Mevludin Kahrimanović poznatiji pod nadimkom Pevko 1996. godine počeo se baviti proizvodnjom sadnog materijala i jagodastog voća.

“Ovo je sve naš sadni materijal ovdje, naše sadnice”, objašnjava Kahrimanović, pokazujući na plantaže pored kojih se nalazimo.

“Imamo izuzetno veliku proizvodnju jagode i, što je još važnije, imamo kvalitet. Ovo područje, kao i drugi dijelovi obronaka Majevice, Posavine i Semberije, mikroklimatski su pogodni za uzgoj jagodastog voća, šljiva, jabuka i krušaka. Riječ je o zavidnoj proizvodnji. Uvjeti su idealni i imamo proizvodnju i po četiri tone po dunumu, odnosno možemo ostvariti berbu jagode od četrdeset tona po hektaru. Koristimo vrlo malo pesticida, zaštitna sredstva smo sveli na minimum i sva su ona organiko, a to znači sa što manje upotrebe štetnih materija. To doprinosi i većem kvalitetu jagode”, kaže Kahrimanović.

Trenutno se jagode iz Čelića pretežno konzumiraju na domaćem tržištu. Dostavljaju se na tržnice i pijace širom Bosne i Hercegovine, dio njih se i izvozi, a Kahrimanović navodi da nema dovoljno otkupljivača, svega jedan za potrebe firme iz Bijeljine koja se bavi proizvodnjom sokova.

“Mi smo prirodnim resursima izuzetno bogata zemlja, ali kupujemo sokove iz uvoza. Pitanje je kako su oni napravljeni i kakvog su kvaliteta. Dok je radio 'Frigos', uzete su dvije zlatne medalje za kvalitet soka. Proizvodimo najzdravije i najkvalitetnije sokove. Neko mi iz nekog drugog dijela domovine kaže: 'Proizvodimo domaći sok', a ja ih pitam odakle su im jagode pa mi kažu da su one iz npr. Poljske. Pa nije ti to domaći sok, to je poljski sok”, “uvrijeđen” je Kahrimanović.

On i ljudi iz njegovog okruženja, navodi uz osmijeh, ovim poslom bave se iz čiste ljubavi, a za dobit se ne sekiraju.

“Bog daje i ono što je On odredio toliko ćete dobiti. Mi smo prezadovoljni”, zaključuje Kahrimanović.

Porodica Kovačević bavi se domaćom proizvodnjom sokova u manjim količinama i za potrebe lokalnih domaćinstava.

“Od petnaeste godine sam radio u bivšem 'Frigosu', tako da imam znanja u proizvodnji sokova od svih vrsta voća i povrća, od jagode, jabuke, cvekle, mrkve, aronije i borovnice, a sve voće i povrće kupujemo od komšija i sve se radi ručno. Težimo ka tome da hrana bude lijek. Trenutno to radimo supruga, sin i ja, a povremeno nam pomaže i kćerka, kada dođe iz Hercegovine, gdje živi”, navodi Nedžad Kovačević.

Tuzlak Omer Nurkić, koji je od Olimpijade 1984. do nekoliko godina nakon Agresije na Bosnu i Hercegovinu živio u Sarajevu, preselio se u Čelić. Odluku o preseljenju on i supruga su, kaže, donijeli iz praktičnih, egzistencijalnih razloga. To mu je, kaže, dosta poboljšalo zdravlje, jer obilazeći plantaže, svakodnevno prepješači najmanje petnaest kilometara.

“Ovo imanje je familijarno naslijeđe. Nakon što je umrla suprugina majka, nismo ga imali kome izdati da održava, a kako mi nismo bili zaposleni, preuzeli smo sve i počeli ovdje raditi. Educirao sam se o stvarima koje su mi ranije bile apsolutno nepoznate, ali vremenom se kod nas razvila ljubav prema jagodi. Da se razumijemo, s jagodama je veoma teško raditi i zato je važno da se zaljubite u njih”, kaže Nurkić i nastavlja: “Tako je sa mnom. Svake godine kažem: 'E neću više, još ovu sezonu i kraj, pogotovo onih godina kada smo bivali u minusu, ali onda se predomislim. Osim jagoda, prema Koraju, u Gajevima, kupio sam velike voćnjake...”

Amela Ibrahimbašić, devetnaestogodišnja Brčanka, u berbu jagoda došla je zajedno s majkom. Po zanimanju je poljoprivredna tehničarka i ovim se poslom bavi od kada je upisala Poljoprivredno-medicinsku školu u Brčkom.

“Posao je vrlo zanimljiv. Počinjemo s radom u šest ujutru i radimo do 14-15 sati. Za sat vremena može se nabrati pet-šest gajbi, zavisi od toga koliko brzo ko bere. Rad je dobro plaćen. Iskreno, kada sam se upisala u školu, ništa oko zemlje i poljoprivrede mi nije bilo zabavno, međutim, kada sam počela zarađivati, sve se promijenilo. I moj momak se bavi jagodama, tako da ne mrdamo iz Čelića”, poručuje Ibrahimbašić, kojoj osmijeh sve vrijeme ne silazi s lica.

Inače, mještani su zadovoljni jer se i nakon dvanaest godina prekida ponovo održao sajam “Dani jagodastog voća”, popularno nazvano “Jagodarevo”, tokom kojeg se, uz brojne edukativne i ekonomske aktivnosti, između ostalog, održala i izložba najljepših i najukusnijih jagoda.

“Da nam ovako uspješna bude svaka godina, bilo bi odlično”, poručuju mještani Čelića.