Dejtonski mirovni sporazum krajem 1995. godine stavio je tačku na oružanu agresiju koja je vođena protiv Bosne i Hercegovine. Mirovni sporazum donio je i ustavni poredak koji je bio osnova za pomirenje, daljnju etničku integraciju, jačanje institucija Bosne i Hercegovine i razvoj države. Ipak, novi pravni okvir pokazao se kompleksnim i inertnim u pogledu omogućavanja ekonomskog napretka, ali i unapređenja ljudskih prava i sloboda. Sve poluge institucionalnih moći instalirane su u rukama političkih predstavnika dominantnih etničkih zajednica. Destruktivne snage ovim su ustavom dobile moć ucjena i blokade napretka države, pa bilo to i na štetu njihovih birača, što je bio čest slučaj u proteklih 25 godina. Politička borba patriotskih i državotvornih snaga, s jedne, te secesionističkih i retrogradnih političkih subjekata, s druge strane, u drugi je plan stavila borbu za jednakopravnost svakog pojedinca u Bosni i Hercegovini. 

Iako je Ustav Bosne i Hercegovine, kao aneks 4 Dejtonskog mirovnog sporazuma, zasnovan na principu jednakosti i nediskriminacije, taj modalitet ravnopravnosti konstitutivnih naroda najviše je išao na štetu manjinskih nacionalnih zajednica. Neprijateljima države ide naruku da koriste ovu etnopolitičku paradigmu shvatanja Bosne i Hercegovine, namećući mišljenje da je ova država spoj labavog zbroja triju konstitutivnih naroda. Bosna i Hercegovina sigurno je mnogo više od toga, a trenutni pravni okvir u kojem živimo jeste realna blokada afirmacije nacionalnih manjina u političkoj i institucionalnoj sferi. 

DRŽAVA 17 NACIONALNIH MANJINA

U sjeni triju konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini žive pripadnici 17 nacionalnih manjina: Albanci, Crnogorci, Turci, Romi, Jevreji, Česi, Mađari, Makedonci, Nijemci, Poljaci, Rumuni, Rusi, Rusini, Slovaci, Sloveni, Italijani i Ukrajinci.

Pored državnog Zakona o zaštiti prava nacionalnih manjina  jasno je da su ove zajednice grubo diskriminirane postojećim Ustavom i Izbornim zakonom BiH, što je potvrđeno i odlukom Evropskog suda za ljudska prava u slučaju  “Sejdi i Finci”.  Prema važećim ustavnim i zakonskim odredbama, kao politički subjekti u velikom omjeru mogu sudjelovati samo pripadnici konstitutivnih naroda, a predstavnici nacionalnih manjina ne mogu se kandidirati.

Dervo Sejdić i Jakob Finci, pripadnici romske i jevrejske zajednice, tužili su državu pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu. U ovom je sporu 2009. godine donesena presuda protiv Bosne i Hercegovine, a koja jasno obavezuje našu državu na izmjenu ustavno-pravnog uređenja. Sud je presudom dokazao da je Bosna i Hercegovina jedina država koja ne poštuje Protokol 12 Evropske konvencije o ljudskim pravima. Presuda nikada nije implementirana, a pored brojnih opomena i zabrinutosti predstavnika EU birokratskog aparata, značaj briselskih poruka polahko je počeo gubiti smisao.

Posljednja u nizu opomena za neimplementiranje odluke iz Bruxellesa stigla je u septembru ove godine. Rok implementacije bio je do 1. septembra, tj. naše vlasti su do ovog period imale obavezu da pripreme Nacrt prijedloga izmjena Ustava i Izbornog zakona, a EU predstavnici su samo na kraju još jednom izrazili zabrinutost.

KOME NE ODGOVARA RAVNOPRAVNOST

Isti ćemo odgovor pronaći na pitanje kojim to faktorima ne odgovara ravnopravnost manjina, kao i na pitanje kojim faktorima odgovara trenutno stanje. Secesionističke i destruktivne snage ove države, usmjerene ka etničkim podjelama, afirmiranjem manjina i manjinskih prava ugrozile bi svoje trenutne pozicije. Te pozicije zasnovane na duboko urezanim podjelama i secesionističkim ambicijama dobra su polazna tačka ka daljnjoj diobi i degradaciji svih državnih elemenata. Svaki alternativni i integrirajući element ovom će modusu djelovanja predstavljati isključivo opasnost i prepreku. Izraženije sudjelovanje nacionalnih manjina u javnom i političkom životu Bosne i Hercegovine doprinijelo bi ublažavanju podjela i gruboj vladavini isključivo konstitutivnih naroda, što u konačnici jača demokratiju, a slabi etničke podjele. Evidentno je da su pravnim reformama u pogledu postizanja većih prava nacionalnih manjina barijera upravo antidržavne politike.

Politički sistem bez ravnopravne zastupljenosti interesa svih građana u procesu odlučivanja i upravljanja državom ne može biti istinski demokratski. 

Ustavne barijere državotvornih političkih subjekata ne dozvoljavaju im da samostalno postupaju u procesima implementacije prava manjina. Ove barijere, te nepostojanje polazne tačke i spremnosti lidera dominantno hrvatskih i srpskih političkih subjekata u rješavanju ovih nedostataka stvaraju odbojnost ovih zajednica prema državi. Upravo je to ono što je jedan od ciljeva onih snaga koje se bore za podjele i etnički čiste prostore.

Manjine u Bosni i Hercegovine za početak moraju prepoznati koji su to afirmirajući, a koji opstruirajući faktori njihovih prava. Patriotske snage ove države moraju također jasno prepoznati da su problemi nacionalnih manjina problemi svih nas, te da se ugrožavanjem manjina ugrožava i opstanak naše zemlje. 

Umjesto simboličkog političkog predstavljanja manjina, potrebno je temeljno raditi na efikasnoj participaciji manjinskih predstavnika na svim nivoima koliko je to u skladu s trenutnim Ustavom. Njihova intenzivnija participacija može obećavati puno više u smislu stvarnog, a ne simboličnog učinka. 

Pored podsticanja njihove naglašenije političke participacije, moramo uzeti u obzir da će oni opet ostati nedominantne grupe društva i kao takve uvijek će biti nadglasane od većine. Ono što je naročito važno u ovom kontekstu jeste praksa konsultiranja s manjinama o nacrtima zakonskih i političkih projekata. Zbog toga se često naglašava da je čak i ondje gdje je političko predstavljanje manjinskih grupa institucionalno osigurano to samo početak njihove političke participacije, a ne njen kraj.

Predstavnici državotvornih politika moraju uže sarađivati s predstavnicima manjina, te pokušati s njima graditi zajedničku strategiju institucionalnog i političkog djelovanja. Ova praksa javnog konsultiranja političkih lidera s manjinskim predstavnicima otvorila bi novu političku kulturu u BiH i jasno im stavila do znanja čiju podršku zaista imaju.

Snažnije nacionalne manjine zaista su stub snažnije Bosne i Hercegovine.