Priča o tome kako je andaluski putopisac i učenjak Ibn Džubejr došao do novca za dugo priželjkivani hadž podsjeća na poučne hikaje koje čitamo u Bulbulistanu Fevzije Mostarca i sličnim djelima iz edebske literature. Jednog dana pozva almohadski upravnik grada Granade svoga sekretara Ibn Džubejra na dvor i ponudi ga peharom vina. Skanjivajući se, pobožni učenjak učtivo odbi onoga koji ga je mogao tek tako, samo ako je htio, baciti u tamnicu za takvu drskost. Ta njegove usne nisu nikada okusile ni kapi zabranjenog pića, kako sad da ispije čitav jedan pehar, pravdao se učenjak.

“E tako mi Boga, sedam pehara ćeš ispiti!”, povika namjesnik glasom koji nije dozvoljavao ikakvo suprotstavljanje. I tako, u strahu od kazne prijekog vladara, Ibn Džubejr kroz suze ispi svih sedam pehara vina. Kad je namjesnik vidio s kakvom mukom učenjak to čini, sažali se i, u želji da se iskupi za svoju naglost, naredi da se pobožnom sekretaru pokloni sedam pehara punih zlatnika. Ne gubeći ni časa, Ibn Džubejr tu odmah obznani da će iskoristiti taj novac da ispuni veliku želju, a i istovremeno time zatraži oprost za svoj nevoljki izlet u veselo Dionizijevo carstvo – otići će na hadž.

PUTNIK I NJEGOV PUTOPIS
Ebu-l-Husejn Muhammed ibn Ahmed ibn Džubejr el-Kinani (rođen 1145. u Balansiyyi, Valenciji – umro 1217. u Aleksandriji), potomak utjecajnog plemena Kinanija, znameniti je andaluski putopisac koji je vrijeme od 1183. do 1185. proveo na hodočašću u Meki. Gornja priča, iako po svemu sudeći legendarna i nezabilježena od samog Ibn Džubejra, predstavlja zgodan uvod u putešestvije koje će Andalužanin doživjeti na hadžu. O tom putovanju je ostavio značajno, književno i historijski vrijedno djelo koje će udariti čvrste temelje arapsko-islamskom putopisu, pa je tako sam njegov naslov rihla (putovanje) postalo i sinonim za čitav taj žanr. Pisao ga je, po svemu sudeći, u toku samog puta, zbog čega ono i zadržava određenu romanesknu svježinu, bez obzira na srednjovjekovne literarne manerizme. Njegovi opisi su uglavnom precizni, lijepi i puni prvorazrednih anegdota koje otkrivaju mnoge aspekte islamskog, ali i kršćanskog svijeta netom pred početak Trećeg križarskog rata. Kao uzorit musliman, nemali broj opisa i doživljaja prožima kur'anskim ajetima i dovama, koje međutim nisu formulične, već odaju utisak duboke i žive pobožnosti svoga autora, kao kada se zahvaljuje Bogu za izbavljenje iz oluje ili jedva izbjegnutog brodoloma.

Kratak itinerar njegovog puta izgleda ovako: iz rodnog Andalusa putovao je do Egipta na đenovljanskom brodu. Iz Aleksandrije se spustio do obala Crvenog mora prateći, naravno, dobro poznatu hadžijsku rutu. Tu s mnogo hvale piše o Salahuddinu Ejjubiji, koji je osigurao hadžijske rute i ukinuo određene takse. Doplovivši do Džedde, produžio je do svetih gradova, gdje je, pretpostavljamo, proveo neko vrijeme studirajući kod tamošnjih učenjaka, jer Ibn Džubejr je u Meku i Medinu stigao osam mjeseci prije početka hadža. Nakon obavljenih hadžskih obreda, produžio je na sjever s karavanom do Bagdada, još uvijek nominalnog središta hilafeta s marionetskim halifom En-Nasirom, gdje je ostao zapanjen vazovima učenjaka i hatiba koji su do suza dovodili svoje slušaoce. Iz Iraka Ibn Džubejr se prebacio do Akre, prošavši usput teritorij koji su tada držali “Franci”, evropski križari. Nakon ponovnog ukrcavanja na đenovljanski brod, Ibn Džubejr umalo doživljava brodolom nadomak obala Sicilije, gdje biva spašen zajedno s ostalim putnicima. Nakon što je proveo neko vrijeme u normanskom kraljevstvu, sretno se vratio u svoju domovinu nakon dvije godine na putu. Upravo njegov boravak u normanskoj Siciliji, gdje su još uvijek u značajnom broju živjeli muslimani, njeni bivši vladari, bit će predmet ovog kratkog pregleda.

DOBRI KRALJ WILLIAM
Decembra 1184. godine đenovljanski brod na kojem se nalazio Ibn Džubejr s ostalim hodočasnicima, muslimanima i kršćanima, nasuka se nadomak Messine, upravo u čuvenom Mesinskom prolazu, gdje bdiju Scila i Haribda. Ibn Džubejr opisuje mučnu noć koju su putnici proveli na brodu pred naletima jakog vjetra i neumoljivih struja, u očekivanju da će se utopiti. Od onih koji su bili na brodu, prvi su se uspjeli spasiti samo mornari sa svojim porodicama, koristeći čamac koji se nakon samo jedne spasonosne plovidbe do obale razbio u komade. Tako su ostali putnici proveli čitavu tu noć trećeg dana mjeseca ramazana u iščekivanju, razmišljajući da li da se bace u bijesne valove i pokušaju otplivati do obale ili da čekaju zoru. Odlučili su se na potonju opciju i, srećom, bili primijećeni od strane lokalnog stanovništva koje je organiziralo svojevrsnu akciju spašavanja. Međutim, motivi spasioca nisu bili čisto filantropske prirode, s obzirom na to da su masno naplaćivali ukrcavanje na svoje brodice i plovidbu do obale koja je bila udaljena manje od jednog kilometra. Čitavu tu scenu posmatrao je i mladi normanski kralj Sicilije William II, koji se tada nalazio u Messini sa svojom svitom. U takvoj situaciji neki putnici muslimani su ostali na oštećenom brodu, nemajući dovoljno novca kako bi se spasili. Saznavši za njihovu poziciju, kralj, kojeg će nakon smrti hroničari prozvati il Buono (Dobri), a Dante uvesti u svoj Paradiso, odredio je da se preostalim putnicima muslimanima udijeli novac kako bi se i oni spasili skoro sigurne smrti.

Sljedećeg dana bijesni valovi su razbili brod u paramparčad, a pobožni Ibn Džubejr je zabilježio kako su svi “ponovili zahvalu Uzvišenom i Milostivom Bogu za Njegovu milost i odredbu, i zato što nas je zaštitio od toga da se obremo u zemlji ili otocima gdje žive Rimljani (vjerovatno misli na Bizantijce) gdje bismo, čak i spašeni, ostali zauvijek robovi”. U nastavku teksta Ibn Džubejr napominje da bi takve sudbine vjerovatno dopali i na Siciliji da se tu nije zadesio kralj William, koji je tada nadgledao izgradnju svoje flote u svrhu priprema za invaziju na Bizant do koje će doći naredne godine.

Poglavlje o gradu Messini Ibn Džubejr je označio podnaslovom Povratio ga Allah (muslimanima), što svjedoči o svojevrsnoj solidarnosti sa sicilijanskim muslimanima, od kojih su neki, kao pjesnik Ibn Hamdis, živjeli u Andalusu nakon pada Sicilije. Messinu Ibn Džubejr opisuje kao živahan trgovački grad s velikom lukom. Nakon što smjerno pripomene da je grad “neveseo zbog nevjerstva, budući da nema muslimana koji žive tu”, zaključuje ipak da se stranac tu osjeća sigurno. Opisavši mesinsku luku i okolinu s vulkanom Etna (koji su Arapi zvali “Vatrena planina”), Ibn Džubejr nekoliko redaka posvećuje i Siciliji u cjelini, opisujući je kao “kćer Španije” u raskoši, bogatstvu njenih žetvi, raznolikosti voća i povrća, te razvijenosti agrikulture.

U Messini je Ibn Džubejr proveo devet dana, noćeći u lokalnom prenoćištu. Tu je zabilježio nekoliko zanimljivih događaja i opservacija iz društva normanske Sicilije. Tako za kralja Williama Ibn Džubejr navodi da je pravedan i da su skoro svi njegovi dvorjani, ministri, ljekari, astrolozi i tjelohranitelji muslimani. Čak, uopće ne pretjerujući, on navodi kako normanski kralj u svom ponašanju, rasporedu vazalskih titula, dvorskim ritualima, “prezentaciji kraljevskih raskoši” i uopšte svemu ostalome što čini prerogative jednog srednjovjekovnog vladara podsjeća u potpunosti na vladare muslimane. William piše i govori arapski. Ima čak i svoju 'alamu, formulu kojom muslimanski vladari otpočinju svoje povelje. Sve njegove služavke i konkubine su muslimanke, pa s tim u vezi, Ibn Džubejr navodi, citirajući kraljevog krojača Jahju ibn Futaha, kako one služavke koje dospiju na dvor kao kršćanke prelaze tajno na islam pod utjecajem onih koje su već tu. Muslimansko stanovništvo koje živi pod kraljevom upravom godišnje mora plaćati dva poreza, slično kršćanima u muslimanskim zemljama.

“NEKA SVAKO MOLI SVOGA BOGA”
Od zanimljivosti o životu muslimana kraljevog dvora koje Ibn Džubejr navodi jeste i to što se nazire iz njegovih redaka da je od njih očekivano da javno ispoljavaju kršćanstvo, dok su svoju vjeru mogli prakticirati samo u tajnosti (za razliku od običnih stanovnika, koji su, u većini slučajeva, mogli, pod određenim uvjetima, ispoljavati javno vjeru, iako im npr. nije bilo dozvoljeno masovnije okupljanje kao za vrijeme džume). Ipak, treba naglasiti da je prisustvo muslimana na kraljevom dvoru ne samo tolerirano nego i u nekim slučajevima (kraljeva garda) ohrabrivano. Zanimljiv je tako slučaj koji je Ibn Džubejr zabilježio od dvorjana. Kada je kraljev dvor i okolicu zadesio jak zemljotres, kralj William je u trku i zabuni koja je zahvatila njega i njemu podložne “uhvatio” svoje sluge i službenike kako na arapskom zazivaju Boga. Na to su oni zanijemili u nedoumici i iščekivanju, na što im je mladi William, kako prenosi Ibn Džubejr, dobacio: “Neka svako priziva Boga kojeg obožava, a oni koji vjeruju bit će spašeni.” To uopće ne odudara od prakse onih srednjovjekovnih gradova koji su imali vjerski mješovito stanovništvo; od svih denominacija je očekivano da daju svoj “molitveni doprinos” u slučaju elementarnih nepogoda i ostalih događaja od krupnog političkog i društvenog značaja.

Od kraljevih službenika i dvorjanika Ibn Džubejr imenom spominje još i izvjesnog Abdulmassiha, susret s kojim nije bez tragične note. Očito jedan od viših službenika pozvao je Ibn Džubejra da mu se pridruži u njegovom dvoru, gdje mu je “otkrio svoje najveće tajne”, ali ne prije nego je poslao vani one sluge za koje je sumnjao da su doušnici. Zatim je, piše Ibn Džubejr, ispitivao svoga gosta o ljepotama Meke, Medine i gradova Šama. Dok mu je opisivao sve pomenuto, Abdulmassih se “raznježio od čežnje” i usrdno je zamolio svoga gosta da mu pokloni nešto s hadža što će čuvati kao pravi relikt, kada već sam nije u stanju da posjeti sveta mjesta muslimana. “Mi moramo kriti našu vjeru”, citira ga Ibn Džubej, “i strahujući za vlastite živote, obavljati vjerske obrede u tajnosti”, pa im je susret s hadžijama jedna od najvećih utjeha. Inače svi kraljevi službenici, piše Ibn Džubejr, kada dođe vrijeme namaza, iskradaju se jedan po jedan na tajno mjesto i obavljaju namaz u tajnosti, neprimjetno.
Otvorenije ispoljavanje islama naš putnik iz Andalusa pronaći će u Palermu.

PUT U “VELIKI GRAD”
Do Palerma je Ibn Džubejr putovao brodom i na toj plovidbi sjevernom obalom Sicilije zastao u dva grada, imenom Šefludi (Cefalu ili Čefalu) i Tirma (Termini Imerese). Cefalu spominje kao priobalni grad s jakom utvrdom u kojem živi zajednica muslimana. Termini opisuje kao bolje pozicionirani i utvrđeniji grad s jakom citadelom i muslimanskom četvrti s džamijama. Spominje još i termalne izvore koje stanovnici koriste kao banje i koji su dali ime gradu. Dok su bili usidreni u Terminskoj luci, vjetrovi su se nepovoljno promijenili i Ibn Džubejr je odlučio sa saputnicima da pješke pređe preostalih dvadeset i pet milja do Palerma. Putovao je putem “prostranim kao kakav bazar” na kojem je, naravno, susretao grupe kršćana, koji su ih “prvi pozdravljali i odnosili se prema njima s ljubaznošću”.

Prije konačnog dolaska u Palermo Ibn Džubejr je sa saputnicima proveo noć u dvorcu Sa'd (Solanto), koji opisuje kao “visok i drevan, jer bješe izgrađen za vrijeme muslimanskog osvajanja otoka”. U njemu su, kako piše, “uvijek živjeli i žive” muslimani. Okružen je mezarjem pobožnih “koje posjećuju ljudi svih zemalja”, što ukazuje na značaj ovog mjesta kao svojevrsnog sicilijanskog “svetišta”. Na samom vrhu utvrde nalazi se džamija, “obla građevina s dugim arkadama u kojoj su rastrti savršeni ćilimi kakve nisam vidio nigdje na svijetu”. S obzirom na to da je još uvijek trajao mjesec ramazan, Ibn Džubejr je proveo noć u džamiji, slušajući zov mujezina “koji dugo nismo čuli” i klanjajući teravih-namaz.

Nakon sabaha, Ibn Džubejr se zaputio u Palermo ili, kako piše, Medinu, s obzirom na to da su muslimani “Balarm” nazivali Medinetu-l-Kebira. No, prije nego je mogao slobodno ući u “veliki grad”, sproveden je na ispitivanje kod upravnika grada, “kao i svi stranci”. To nije bila samo obična praksa, već i način da Normani saznaju od putnika što je više moguće o Bizantskom carstvu, na koji su pripremali napad. Prolazeći kroz “bašte i palače” do nadstojnikovog dvora, Ibn Džubejr je bio zadivljen njihovom ljepotom i raznovrsnošću, što ga je, uvijek pobožnog, podsjetilo na ajet “A da neće svi ljudi postati jedan narod (tj. nevjernici), Mi bismo krovove kuća onih koji ne vjeruju u Svemilosnog od srebra učinili, a i stepenice uz koje se penju.” Nadstojnik je razgovor vodio na “tečnom arapskom” i stražari su se odnosili prema andaluskom putniku s poštovanjem.

BOŽIĆNA KANA
U samom Palermu Ibn Džubejr je proveo sedam dana. Glavni grad normanskih kraljeva opisuje kao pravu srednjovjekovnu “metropolu” i obasipa je najljepšim epitetima, poredeći je u bogatstvu i ljepoti s Cordobom. “Kraljeve palate su razasute po uzvisinama (grada)”, piše on, “kao biseri koji obrubljuju vrat žene”. Tu su i mnoge crkve i manastiri sa zlatnim i srebrenim krstovima. Što se tiče muslimana, Ibn Džubejr bilježi da održavaju veći broj džamija, “odazivaju se pozivu mujezzina”, žive u odvojenim četvrtima i većinom su trgovci, tako da trgove Palerma uglavnom drže muslimani. Imaju svog kadiju pred kojim rješavaju unutrašnje razmirice i tužbe i glavnu džamiju u kojoj se okupljaju tokom značajnijih svetkovina. Međutim, džume nema, “jer im je hutba zabranjena”. S obzirom na to da se do ukidanja hilafeta hutba okončavala salavatima/blagosiljanjem, odnosno spominjanjem vladajućeg halife, vjerovatno da su u tom postupku, a i samoj činjenici redovnog većeg okupljanja muslimana normanski vladari vidjeli opasnost. Ibn Džubejr dodaje da je bajram-namaz bio dozvoljen i tom prilikom muslimani Sicilije su u hutbi spominjali abasidskog halifu, koji je već tad, bez ikakve stvarne vlasti, zapravo bio prostim simbolom ujedinjenosti islamskog svijeta, pa je tako i sam Salahuddin Ejjubi od bagdadskog vladara tražio “dozvolu” da upravlja Egiptom i Sirijom.

Posebnu pažnju Ibn Džubejr je posvetio opisu Crkve Georgija Antiohljanina (današnja Martorana), koja ga je zadivila pozlaćenim unutrašnjim zidovima, obojenim mermerom, mozaicima, vitražom i tornjem koji i danas stoji. Crkvu je andaluski putopisac posjetio za vrijeme Božića i tada je prisustvovao i procesiji gdje je, pomalo pokajnički i u maniru skoro svih srednjovjekovnih putopisaca, ostao zapanjen ljepotom lokalnih žena kršćanki. No, ono što je zanimljivo jeste da se one izgledom skoro nikako ne razlikuju od muslimanki: “Kršćanke ovoga grada slijede odjevne običaje muslimanki, tečne su u govoru, nose duge ogrtače i pokrivene su.” Na dan Božića Ibn Džubejr opisuje njihovu zlatom prošivenu odjeću, obojene pokrove (“zarove”), pozlaćene papuče i “sve (ostale) ukrase muslimanskih žena, uključujući nakit, kanu (henna) na prstima i parfeme”. Na kraju opisa, očito pod utiskom prizora kojem je prisustvovao, šaljivo citira pomalo sugestivne riječi jednog pjesnika, ali odmah zatim traži zaštitu od Boga od sujetnih uživanja i “očaranosti koja vodi zaljubljenosti”. Nemamo razloga da sumnjamo u njegovu iskrenost.

BAJRAM U TRAPANIJU
Poslije boravka u Palermu Ibn Džubejr je produžio do Trapana (“Atrabaniš”), gdje se nadao pronaći lađu za povratak kući. Prije dolaska u tu luku prošao je kroz Alcamo (“Alqamah”), “prostran grad s trgovima i džamijama” gdje žive samo muslimani. U Trapaniju je našao zajednicu muslimana i kršćana i lađu koja je plovila za Španiju. Posljednje stranice svoga opisa Sicilije Ibn Džubejr posvećuje snažnoj utvrdi i planini blizu Trapanija, koju zove Džebel Hamid (danas brdo Sv. Julijana). Ako bi osvojili ovu utvrdu i ovladali planinom, muslimani bi mogli ponovo osvojiti Siciliju, nada se pobožni Andalužanin. U Trapaniju je dočekao i Bajram, koji je kao putnik klanjao s manjom skupinom u jednoj džamiji, dok je većina muslimana grada klanjala zajednički namaz u za to određenoj musali. Do musale su se kretali u velikoj skupini s timpanima i trubama, čemu se Ibn Džubejr, kao i kršćanskoj toleranciji takvog okupljanja, nemalo čudi.

U Trapaniju je Ibn Džubejr proveo dva mjeseca i deset dana, budući da je u jeku priprema napada na Bizantiju svim brodovima bilo zabranjeno isplovljavanje sa Sicilije, pa je đenovljanski kapetan njegovog broda morao najzad potkupiti kraljevog upravnika kako bi bio slobodan otploviti. Usto, morali su čekati povoljan vjetar za Španiju. U međuvremenu je Ibn Džubejr imao priliku pobliže upoznati stanje muslimana na otoku, čime je njegovo početno oduševljenje unekoliko splahnulo. Tako bilježi i drugu stranu Williama II, za kojeg navodi da “nekad koristi silu kako bi prisilio neke njihove (sicilijanske) šejhove da se odreknu vjere (islama)”. Kao primjer navodi slučaj izvjesnog Ibn Zur'aha, koji je kao islamski učenjak, vjerovatno fakih, bio prisiljen primiti kršćanstvo. Ibn Džubejr dalje pripovijeda da je ibn Zur'ah nakon toga primljen u redove katoličke crkve, gdje je toliko napredovao da je “memorisao Novi Zavjet i naučio crkveni zakon”, pa je presuđivao u parnicama između kršćana. I ne samo to, zahvaljujući njegovom pređašnjem znanju islamskih propisa, on je sudio i u parnicama koje su uključivale muslimane.

Sve negativno što o položaju muslimana Ibn Džubejr prenosi uglavnom nije pretjerano, jer i pored svijetlih i unikatnih primjera tolerancije u kontekstu srednjeg vijeka, na Siciliji su muslimani vremenom bili sve više izloženi pritiscima koji su na kraju rezultirali i njihovim nestankom. U tom smislu, muslimane Sicilije Ibn Džubejr poredi s muslimanima Krete, koju su Bizantinci povratili pod svoju vlast nekih 220 godina prije toga. On piše: “Najpronicljiviji među njima (Sicilijancima) u bojazni su da će im se dogoditi ono što se dogodilo muslimanima Krete u ranijim vremenima.” To nam govori dvije stvari. Vladavina muslimana na Kreti, iako kratka, ostavila je bitnog traga u sjećanju muslimana (vjerovatno su se neki od njih i naselili na Siciliju), i drugo, moguće je da su muslimani na grčkom otoku ostali pod vlašću kršćana duže nego što se to dosad mislilo.

U Trapaniju se Ibn Džubejr susreo i s vođom muslimana Sicilije po imenu Qai'd Ebu-l-Qasim ibn Hammud, kojeg opisuje kao veoma pobožnog i bogatog čovjeka koji živi u kraljevoj nemilosti. Opisujući susret s njim kao krajnje dirljiv, koji ih je obojicu ostavio uplakane, on prenosi njegove tužne riječi: “Poželio sam da budem prodan kao rob, ja i moja porodica, kako bi se time možda oslobodili našeg položaja i našli u nekoj od islamskih zemalja.” Takve riječi Ibn Džubejr kontrastira s ogromnim bogatstvom i ugledom koje je Ibn Hammud imao na Siciliji. Ne štedeći pohvala i molitvi za njega, na kraju spominje kako je novčano pomogao hadžije koji su bili s Ibn Džubejrom, obezbijedivši zalihe i putne troškove za njih.

Na prvi dan Kurbanskog bajrama, zajedno s pedesetak drugih hadžija, Muhammed ibn Džubejr se zaputio kući u Andalus, noseći u mislima sudbinu muslimana Sicilije. Još dva puta će se odlučiti na hadž, ali samo je o prvom putovanju ostavio zapis. Umro je u Aleksandriji 1217. godine, na svom trećem i posljednjem putovanju.

I kao što je priča o njemu i sedam pehara vina mogla poslužiti kao poučna hikaja za generacije muslimana poslije njega, sigurno je da i sama njegova Rihla, putopis, pogotovo u dijelovima koji opisuju Siciliju, nosi pouke za generacije današnjih Evropljana, bili oni muslimani ili kršćani, ili ni jedno ni drugo.