Uoči obilježavanja Dana bijelih traka u Prijedoru 31. maja, kada će se preživjeli sjećati žrtava 1992. godine i odnosa prema nesrpskom stanovništvu, Gradska uprava Prijedora obilježava "Dan oslobađanja '42. i odbrane Prijedora '92." uz poruku da su se prije 33 godine oslobodili neprijatelja – "paravojnih muslimansko-hrvatskih formacija".
Režimski RTRS, kao i svake godine, propagandom pokušava prikriti zločine i genocid nad Bošnjacima i Hrvatima, počinjene u ovom gradu.
- U kontekstu napada muslimansko-hrvatskih formacija na Prijedor i odbrane grada stvoren je i narativ o takozvanim "bijelim trakama". Prema tvrdnjama bošnjačkih aktivista i političara, nesrpsko stanovništvo Prijedora, nakon napada na grad 31. maja 1992, bilo je prinuđeno da nosi bijelu traku oko ruke. Međutim, historijske činjenice pokazuju da su bijele trake bile dio propagande, rekao je za RTRS historičar Boris Radaković, koji piše knjigu o "zloupotrebi holokausta u muslimanskoj ratnoj propagandi".
- Takve bijele trake zasigirno nisu postojale u Prijedoru 1992, ali ono što je dokazano je da je srpska vojska u određenim akcijama koristila bijelu traku kao znak raspoznavanja. Prema izjavama nekih svjedoka koji su učestvovali u odbrani grada, navodi se i da su određene grupe, muslimanske vojne formacije, koje su napadale Prijedor, nosile bije trake kako bi se raspoznavale - tvrdi Radaković.
Boris Radaković, "historičar po zadatku"
Kako navodi, "prema izjava nekoliko svjedoka, ali opet bez materijalnih dokaza, spominje se da je 30. maja u određenim dijelovima grada gdje su se vodile borbe, civilno stanovništvo u nekoliko kuća bilo viđeno sa bijelim trakama".
- To je ono što mi znamo prema izjavama svjedoka, ali opet ponavljam, ne postoji nijedan materijalni dokaz. Ali, i ako bi se ova informacija ispostavila kao tačna, to ne govori da su bijele trake postojale kao marker koji je služio za obilježavanje određenog dijela stanovnika Prijedora koje je bilo predviđeno za likvidaciju ili odvođenje u logore. Historijske činjenice pokazuju da su bijele trake bile dio propagande jer su ih upoređivali sa onima koje su Јevreji nosili u nacističkoj Njemačkoj tokom Drugog svjetskog rata, ali da je te trake ovoga puta nosilo nesrpsko stanovništvo – muslimani i Hrvati - kaže Radaković.
Haški tribunal je u najmanje dvije pravosnažne presude, a što ovaj "historičar po zadatku" negira, utvrdio da je nesrpsko stanovništvo Prijedora bilo primorano da "u znak lojalnosti srpskim vlastima" izvjesi bijele čaršafe pred svojim kućama i nosi bijele trake na ruci.
U plansko i sistemsko negiranje zločina i genocida počinjenog u Prijedoru, uključili su se s ciljem zastraživanja i "veterani RS-a".
Tako je predsjednik Skupštine Veterana Republike Srpske Duško Vukotić najavio da sva "patriotska udruženja razmatraju da zajedno podnesu krivičnu prijavu porotiv bošnjačke organizacije koja forsira organizovanje skupa takozvanih bijelih traka u subotu, 31. maja, u Prijedoru".
Prema presudi bivšem ministru unutrašnjih poslova RS-a Mići Stanišiću i nekadašnjem načelniku Centra službi bezbjednosti (CSB) u Banjoj Luci Stojanu Župljaninu, sloboda kretanja nesrpskih stanovnika Prijedora 1992. godine bila je "ograničena i nametnut im je policijski sat poslije smrkavanja".
- Muslimani i Hrvati su morali da izvjese bijele zastave na prozorima i nose bijele trake na rukama - stoji u presudi.
Stanišić i Župljanin su 2016. osuđeni na po 22 godine zatvora.
Naredba o bijelim trakama navodi se i u presudi kojom su za zločine počinjene u prijedorskim logorima osuđeni Miroslav Kvočka na sedam godina, Dragoljub Prcać na pet, Mlađo Radić na 20, Zoran Žigić na 25, a Milojica Kos na šest godina zatvora.
- Muslimanima je naređeno putem radija da izvjese bijele plahte pred svojim kućama u znak lojalnosti prema srpskim vlastima, da zavežu bijelu maramu oko miške i krenu prema centru grada - stoji u presudi te se poziva na preko deset svjedočenja i materijalnih dokaza.
Haški tribunal je u svojim presudama utvrdio da je više hiljada ljudi ubijeno tokom rata u Prijedoru, dok je kroz logore prošlo je više od 30.000 Bošnjaka i Hrvata.
Za progone, ubistva i druge zločine počinjene u Prijedoru, u Hagu su osuđeni i lideri bosanskih Srba Biljana Plavšić i Momčilo Krajišnik, kao i nekadašnji komandant Kriznog štaba Milomir Stakić, te druge osobe.
Pred Sudom BiH također su donesene presude za zločine u logorima Omarska i Trnopolje, kao i za ubistva na Korićanskim stijenama i u Kozarcu
Već 23. maja 1992. uništeno je naselje Hambarine, a od 24. do 26. maja kompletno područje Kozarca. Srpske snage osnivaju najzloglasnije koncentracione logore u Evropi nakon Drugog Svjetskog rata. Omarska, Keraterm i Trnopolje su samo tri najpoznatija. U narednih dva mjeseca razarano je postepeno kompletno područje općine Prijedor.
Najveći pokolj civilnog stanovništva počinjen je između 20. i 25.jula 1992. godine na području šest bošnjačkih mjesnih zajednica - Zecovi, Čarakovo, Hambarine, Rakovčani, Rizvanovići i Bišćani - i hrvatske mjesne zajednice Briševo na području lijeve obale Sane. U samo nekoliko dana ubijeno je do 1.800 muškaraca, žena i djece.
Na području Prijedora ubijeno je 3.176 civila, među kojima 102 djece, te 256 žena mahom starije životne dobi. Međutim, to nije konačan broj, jer prema nekim istraživanjima ubijeno je oko 5.000 civila. Traga se još uvijek za više od 470 koje se nalaze u nekim masovnim ili pojedinačnim grobnicama.
Prije četiri godine, Memorijalni centar (MC) Srebrenica i Centar za postkonfliktna istraživanja (PCRC) predstavili su informacije koje su nastale kao rezultat zajedničkih istraživačkih aktivnosti "Zločini u Prijedoru kroz presude krivičnih sudova".
Pored vojnog i političkog vrha tzv. republike srpskog naroda u Bosni i Hercegovini i Vojske RS/VJ kojima je, pored drugih zločina, utvrđena odgovornost za zločine nad Bošnjacima i Hrvatima Prijedora, istraživanje je posebnu pažnju posvetilo osobama koje su specifično vezana za zločine u Prijedoru.
Referirajući se na spomenuto istraživanje, navodi se kako je Predrag Banović, stražar u logoru Keraterm u Prijedoru učestvovao je u zlostavljanju i progonu zatočenika nesrpskog stanovništva 1992. godine. Tužilaštvo ga je optužilo za zločine protiv čovječnosti zbog progona, nehumanih djela, mučenja i kršenja zakona ili običaja ratovanja zbog ubistva i okrutnog postupanja na temelju individualne kaznene odgovornosti. Osuđen je na osam godina zatvora. Priznao je krivicu 2003. godine.
Damir Došen bio je vođa smjene straže u logoru Keraterm u Prijedoru 1992. godine. Optužen je za zločine protiv čovječnosti, uključujući progon, nehumano postupanje i mučenje, te vrijeđanje osobnog dostojanstva, mučenje i okrutno postupanje kao kršenje zakona i običaja ratovanja. Došen je osuđen na pet godina zatvora.
Duško Sikirica je bio komadant obezbjeđenja u zatočeničkom logoru Keraterm u Prijedoru 1992. godine. Sikirica se prvobitno izjasnio da nije kriv po svim optužbama. Kasnije se, u sklopu sporazuma o priznanju krivice, izjasnio krivim po jednoj optužbi za progon kao zločin protiv čovječnosti. Osuđen je na 15 godina zatvora 2001. godine, ali je pušten na slobodu 2010. godine.
Dragan Kolundžija je bio vođa smjene straže u zloglasnom zatočeničkom logoru Keraterm kojim su upravljali bosanski Srbi 1992. godine. Osuđen je na tri godine zatvora. Dragan Kolundžija priznao je krivicu za progon kao zločin protiv čovječnosti 2001. godine. Osuđen je na tri godine zatvora, ali u decembru 2001. godine dopušten mu je prijevremeni otpust.
Darko Mrđa bio je pripadnik tzv. "interventnog voda", posebne policijske jedinice bosanskih Srba u gradu Prijedoru, 1992. godine. Priznao je krivicu 2003. godine za zločine protiv čovječnosti, uključujući kršenje zakona i običaja ratovanja, te je osuđen na 20 godina zatvora.
Duško Tadić je bio predsjednik Mjesnog odbora Srpske demokratske stranke (SDS) u Kozarcu (općina Prijedor). Duško Tadić bio je prva osoba kojoj je MKSJ sudio. Služio je kaznu u Njemačkoj sve dok mu 2008. godine nije odobreno prijevremeno puštanje na slobodu.
Miroslavu Kvočki, profesionalnom policajacu pri policijskoj stanici Omarska, Dragoljubu Prcaću, penzionisanom policajacu i krim-tehničaru u policijskoj stanici Omarska, Milojici Kosu, vođi smjene straže u logoru Omarska, Mlađi Radiću, profesionalnom policajacu u policijskoj stanici Omarska i vođi smjene u logoru Omarska, i Zoranu Žigiću, taksisti angažovanom za rezervnog policajca, suđeno je zbog poticanja, počinjenja ili pomaganja i podržavanja progona nesrpskog stanovništva na području Prijedora.
Žigić je optužen na osnovu individualne kaznene odgovornosti, a Kvočka, Prcać, Kos i Radić na osnovu individualne i komadantne kaznene odgovornosti za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja za ubistva, mučenja i nehumano postupanje. Sudska vijeća osudila su Kvočku na sedam godina zatvora, Prcaća na pet godina zatvora, Kosa na šest godina zatvora, Radića na 20 godina zatvora, a Žigića na 25 godina zatvora, navodi se.
Kako se nadalje navodi, na izborima 1991. godine Milomir Stakić postao je potpredsjednik Skupštine općine Prijedor kao član Srpske demokratske stranke. Osuđen je za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja. Osuđen je na doživotni zatvor, koji je kasnije žalbenim postupkom smanjen na četrdeset godina.
Zoran Žigić je bivši civilni taksist regrutiran kao rezervni policajac u općini Prijedor. Osuđen je na 25 godina zatvora na osnovu individualne odgovornosti za zločine počinjene nad nesrpskim stanovništvom u Prijedoru.
Dragomir Soldat je 23. jula 1992. godine naredio ubijanje svih muškaraca koji žive u selu Čarakovo, u istoj općini. Ovo naređenje izvršili su ljudi pod njegovom komandom, uključujući Velemira Đurića i Zorana Babića. Soldat, Đurić i Babić osuđeni su za zločine protiv čovječnosti. Tužilaštvo i odbrana uložili su žalbu. Sudska presuda potvrđena je 2015. godine.
Željko Mejakić, Momčilo Gruban i Duško Knežević su dovedeni pred MKSJ zbog rada u zatočeničkim logorima. Žalbeno vijeće MKSJ-a 2006. godine odlučilo je da Sud BiH preuzme predmet. Proglašeni su krivim za zločine protiv čovječnosti 2008. godine.
Dušan Fuštar bio je službeni vođa smjene u logoru Keraterm. Osuđen je na 9 godina zatvora nakon sporazuma o priznanju krivice. Ovo je bio prvi slučaj upućen Sudu BiH iz MKSJ-a koji je riješen sporazumom o priznanju krivice.
Dragoje Zmijanjac, poznat i kao Zmičko, bivši je pripadnik neidentifikovane paravojne formacije. Državni sud u Sarajevu proglasio je u decembru 2016. godine Dragoja Zmijanjca krivim za odvođenje bošnjačkog civila Halila Dedića iz njegove kuće u Prijedoru u julu 1992. godine i strijeljanje, ali Tužilaštvo nije moglo dokazati da je Zmijanjac zločin počinio kao dio raširenog i sistematskog napada na području Prijedora. Osuđen je na šest godina zatvora
Milorad Škrbić, Dušan Janković i Željko Stojnić, bivši su pripadnici policije bosanskih Srba, osuđeni su za zločine protiv čovječnosti počinjene u Prijedoru i na Korićanskim stijenama u zapadnoj Bosni i Hercegovini.
Tomašica - najveća masovna grobnica u Evropi poslije 2. svjetskog rata (Foto: Birn)
Damir Ivanković je 1992. godine bio pripadnik policijske stanice Prijedor i interventnog voda policije iz Prijedora. Priznao je krivicu za pratnju konvoja od najmanje 16 autobusa, prikolica, kamiona i kamiona-prikolica u kojima se nalazilo više od 1.200 pretežno muslimanskih (i određen broj hrvatskih) civila. Ivanković se izjasnio krivim i obvezao se svjedočiti u postupku protiv ostalih optuženih, što je i učinio 2009. godine.
Gordan Đurić bio je pripadnik srpske specijalne policijske jedinice pod nazivom "Interventni vod". Državno tužilaštvo je 8. januara 2009. godine podiglo optužnicu protiv Gordana Đurića i još sedam bivših policajaca iz Prijedora za zločine protiv čovječnosti. Osuđen je na osam godina zatvora.
Saša Zečević, Radoslav Knežević i Marinko Ljepoja proglašeni su krivim za zločine protiv čovječnosti zbog sudjelovanja u ubijanju Bošnjaka i Hrvata iz grada Prijedora. Osuđeni su na po 23 godine.
Amor Mašović, čovjek koji je postao simbol potrage za onima koji su nestali tokom rata u Bosni i Hercegovini, a koji je dugi niz godina radio na poziciji predsjedavajućeg Kolegija direktora Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine kaže da je "Prijedor važan i specifičan i po tome što je praktično prva presuda za genocid izrečena za područje općine Prijedor".
- Na području općine Prijedor u periodu između 1992. i 1995. desio se genocid i to sudski presuđeni genocid. Nažalost, u našoj javnosti se to vrlo rijetko spominje, ljudi ili ne znaju ili jednostavno se dvoume da li da to javno iskažu. Javno govorim da se u Prijedoru desio genocid. Srpski vojnik Dragan Opačić, pripadnik Prve motorizovane-gardijske brigade, rođen 1975. godine, zarobljen 1995. na Treskavici, kao ratni zarobljenik, na suđenju pred Višim sudom u Sarajevu je priznao optužnicu koju je podiglo Više javno tužilaštvo u Sarajevu. Priznao je optužnicu koja ga je teretila za ratni zločin protiv civilnog stanovništva i genocid. On je priznao ta djela. Osuđen je na deset godina maloljetničkog zatvora, jer je ova djela počinio kao maloljetnik - pojašnjava Mašović.
Podsjetio je da je Opačić osuđen za ubistvo 25 logoraša u Trnopolju od kojih su dva ubistva bila klanjem, i deset silovanja, uključujući i silovanja maloljetnih djevojaka.
- Ovo je prva presuda za genocid na prostorima bivše Jugoslavije, prva presuda nakon Drugog svjetskog rata za genocid – naglašava on.
- Prijedor je specifičan po mnogo čemu, ne samo po konc-logorima. Tu su zapravo logori za likvidacije - Omarska, Keraterm, Trnopolje. Prijedor je karakterističan po tome što broj evidentiranih nestalih osoba, dakle 3.176, nije ujedno i broj ubijenih Prijedorčana koji prema nekim istraživanjima dostiže oko 5.000. U Prijedoru je u svega tri velike masovne grobnice pronađeno više od polovine svih nestalih. Tu je masovna grobnica Tomašica s njenom sekundarnom grobnicom Jakarinom Kosom. I to je prvi utvrđeni slučaj izmiještanja posmrtnih ostataka, koji će kasnije, 1995. godine u Srebrenici biti ispoljen u svom najdrastičnijem obliku. Tu su i Korićanske stijene i Stari Kevljani - pojašnjava Mašović ističuči da ovakva situacija govori "da je to genocid".
Mašović: Posmrtni ostaci Prijedorčana pronađeni na području 10 općina i u tri države
Posmrtni ostaci ubijenih Bošnjaka i Hrvata iz Prijedora pronađeni su na 501 lokaciji i u 75 masovnih grobnica, na području deset općina i u tri države odnosno u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji.
- Pronađeno je najmanje 75 masovnih grobnica, s tri ili više od tri žrtve. Uz Tomašicu i njenu sekundarnu Jakarinu Kosu, tu su još i Hrastova Glavica sa 124 žrtve, plus dvije žrtve iz Drugog svjetskog rata, i Korićanske stijene nazvane 'kamena grobnica' gdje je streljano više od 200 logoraša. Tu je i grobnica Stari Kevljani zajedno s Kevljanima. Tu su i velike grobnice poput Redaka I, Redaka II, jame Lisac u kojoj su pronađene i osobe ženskog pola - rekao je Mašović.
Prema podacima Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine, u masovnoj grobnici Stari Kevljani ekshumirano je 456 posmrtnih ostataka, Tomašici 483, a na Korićanskim stijenama oko 200.
Poručuje da se na području Prijedora vjerovatno nalaze još desetine masovnih i stotine pojedinačnih grobnica. Međutim, počinioci ili oni koji znaju gdje se nalaze i danas šute.
Gradska uprava Prijedora, podsjetimo, ne dozvoljava izgradnju spomen-obilježja za 102 ubijene djece.
Početna
Najnovije
Najčitanije
Na vrh