Izgleda da smo se ovdje u Gazi zauvijek promijenili. Da li se nešto u anatomiji našeg mozga moglo promijeniti tokom dvije godine života izvan granica ljudske izdržljivosti?
Kad god me prijatelj izvan Gaze pita kako smo, odgovorim: naša situacija prkosi riječima.
Zujanje drona iznad glava
Nedavno sam s prijateljima u inostranstvu podijelio audio snimak od jedne minute izraelskog drona koji beskrajno zuji iznad naših glava. Rekao sam im da zamisle da se ova buka koja para živce nije stišala ni na trenutak u proteklih 10 sati.
A sada zamislite da živite pod takvim teškim psihološkim pritiskom, gotovo bez prestanka, skoro dvije godine.
Kakva psiha može proizaći iz takvog istrebljenja? Hoće li se iko ko preživi moći oporaviti?
Rane nanesene našim dušama ne mogu se obuhvatiti vijestima, niti izmjeriti statistikom. To su razorni gubici, duboko ukorijenjeni u srži naše čovječnosti.
Na ulici sam sreo prijatelja, nekada univerzitetskog profesora prije ovog genocidnog rata. Lice mu je bilo blijedo, a odjeća kao da se nije mijenjala mjesecima. Izraz lica mu je nosio težinu životnih tereta.
Pozdravio sam ga: "Kako si?" Bilo je to banalno, prazno pitanje, samo da započnem razgovor. Odgovorio je: "Naše dostojanstvo je poniženo. Živimo u vremenu u kojem lopovi i pljačkaši napreduju, dok časni umiru od gladi i očaja."
Zgazi one koji ostaju
Moj prijatelj je precizno uhvatio stvarnost u toj jednoj rečenici. Društvo se ovdje preoblikuje prema namjernoj politici koju su osmislile okupacijske vlasti.
Od početka ovog genocida, izraelska vojska je ciljala hiljade profesora, doktora, novinara i javnih ličnosti u svim sektorima - slijedeći proračunatu strategiju da društvo lišava njegovog intelektualnog i društvenog liderstva.
Istovremeno, okupacija je osmislila podmukliji plan da uništi one koji su ostali. Podsticala je pljačku nekoliko kamiona s hranom kojima je dozvoljen ulazak pod međunarodnim pritiskom, a istovremeno je sprečavala redovne isporuke u skladišta i distributivne centre - što je lopovima dalo jasno zeleno svjetlo da napadaju kamione, kradu zalihe i preprodaju ih po previsokim cijenama očajnicima.
Ova politika je stvorila novu društvenu klasu pljačkaša, obogaćenih ratom i krađom. I to je upravo željeni ishod: jedan od mehanizama istrebljenja je podsticanje formiranja kriminalnih bandi, odvojenih od vrijednosti zajednice ili kolektivne svrhe, kako bi dominirale novim poretkom.
Uvažene ličnosti u zajednici - univerzitetski profesori, učitelji, doktori, reformatori - vjerovatno neće pljačkati kamione ili juriti za smrtonosnim američkim pošiljkama hrane. Stoga se suočavaju s glađu osim ako ne uspiju sakupiti nekoliko ostataka da bi preživjeli.
Posebna okrutnost
U ovom poniženju postoji posebna okrutnost. Oni koji su nekada živjeli s društvenim poštovanjem i profesionalnim ugledom sada su prisiljeni spustiti se na samo dno Maslowljeve hijerarhije, mučeći se da osiguraju tanjir hrane loše kvalitete za sebe i svoju djecu. Nalaze se u društvu koje klizi prema divljaštvu, gdje su ljudski odnosi sve više definirani brutalnom borbom za opstanak.
Djeca Gaze su se promijenila. Nedavno sam šetao ulicom kada sam vidio grupu djevojčica kako jure kamion. Jedna je viknula: "Požurite, hajde da bacimo kamenje na njega!" Druga je upozorila: "Naoružani ljudi se voze na vrhu." Treća je odgovorila: "U redu je, ne bojimo ih se!"
Ovo iskrivljavanje djetinjstva nije djelo prirode. To je rezultat namjerne politike koju je održavala okupacija.
Kada je hrana ulazila u minimalnim, ali dovoljnim količinama, čuvana i dostavljana međunarodnim agencijama radi uredne distribucije, ovakvih scena nikada nije bilo. Izrael je donio odluku da napadne upravo one institucije koje su organizovale distribuciju pomoći, s eksplicitnim ciljem da Gazu utopi u haosu i uništi temelje društvene stabilnosti - uništavajući ljudskost ljudi i gurajući ih u divljaštvo u pokušaju da ih liši moralnog legitimiteta.
Čini se da politički akteri nisu voljni poduzeti odlučne korake potrebne za zaustavljanje sveobuhvatnog kolapsa Gaze. Đavo je šapnuo Izraelu i njegovim savezničkim vladama ideju o dostavljanju pomoći iz zraka. Bila je to savršena šema, koja je pružala spektakl za kamere, a imala je malo ili nimalo stvarnog utjecaja u zadovoljavanju minimuma potreba ljudi.
Jednostavni neostvareni snovi
Svakog dana, nekoliko aviona istovari svoj teret negdje u Gazi. Djeca gledaju, plješću i navijaju. Pa ipak, teret jednog aviona je možda ekvivalentan polovini kamiona. Dnevne minimalne potrebe Gaze su oko 500 kamiona. Ako je potrebno oko 1.000 desantnih ...
Oni ne služe nikakvoj svrsi osim medijskog teatra. Dječji aplauz i uzbuđenje mogu se objasniti samo novinom iskustva: za promjenu, avioni prelijeću iznad glave bez bacanja bombi ili raketa. To je samo po sebi novi fenomen za narod Gaze.
Prije ovog rata, nebo su monopolizirali izraelski avioni smrti - i zato djeca plješću pri pogledu na avione koji ih ne ubijaju. U tom smislu, desanti iz zraka mogu se manje posmatrati kao fizičko olakšanje, a više kao vrsta prolaznog psihološkog oslobađanja; jedan mali način da se ublaži inače nepodnošljiv pritisak.
Ko bi ikada mogao izmjeriti štetu koju je ovaj rat nanio dušama djece Gaze?
Moj devetogodišnji nećak, Moayad, pitao me je: "Kada će se rat završiti?" Rekao sam mu: "Ne znam. Ali zašto pitaš?" Odgovorio je: "Zato što smo umorni. Svaki put kada kažu da je primirje blizu, ono nikada ne dođe."
Pitao sam ga šta bi uradio ako rat završi, a on je rekao da se želi vratiti u Rafu. "Čak i ako bude primirja, vojska se možda neće povući iz Rafe", rekao sam mu. "To je pogranični grad."
Onda me je pitao: "Zašto se ne vratiš u Hamad City, gdje si živio prije rata?" Rekao sam mu: "Šta bih ja tamo radio? Moja kuća je uništena."
Oči su mu se zasjale dok je odgovarao: "Zašto je ne obnoviti?" Rekao sam mu: "Nema cementa." Insistirao je, s jednostavnom dječijom mudrošću: "Ne treba ti cement. Možeš je obnoviti od ruševina."
I pomislio sam u sebi: kad bi samo svijet mogao razmišljati s dječjom nevinošću.
Malo kasnije, njegova desetogodišnja sestra Ru'a me je čula kako čitam vijesti: okupacijske vlasti će navodno dozvoliti ulazak jaja u Gazu. Bila je presretna, okrenula se majci i rekla: "Kada jaja stignu, želim da ih skuhaš na sve načine - pržena, kuhana, s krompirom, s paradajzom."
Njena majka je upitala: "Sve u jednom danu?" Ru'a je odgovorila: "Da, jer mi toliko nedostaju."
Kao i sva djeca Gaze i njihovi roditelji, Ru'a nije jela jaja, pila mlijeko niti okusila bilo kakvu vrstu mesa više od pet mjeseci. Ali već su prošle sedmice od tog izvještaja - a možda će proći još mjeseci - dok njen jednostavan, nevin san ostaje neostvaren.
(Ahmed Abu Artema je palestinski novinar i mirovni aktivista. Rođen u Rafahu 1984. godine, Abu Artema je izbjeglica iz sela Al Ramla. Autor je knjige "Organizirani haos". Ovaj članak napisao je za middleeasteye.net)
