Prije pedeset godina Izrael je deportirao stotine Palestinaca iz pojasa Gaze u dva koncentracijska logora na Sinajskom poluotoku, tada okupiranom egipatskom teritoriju. Bile su to žene, djeca i starije osobe, rođaci palestinskih aktivista koje je vojska tražila, koji su bili zatočeni kako bi prisilili osumnjičene na predaju i odvratili ostale civile da se pridruže pobuni protiv okupacije.

Bilo je i mnogo nezaposlenih mladih ljudi, za koje se strahovalo da se mogu prijaviti u milicije grupe Fatah. Dokumenti koji su bili do sada pod službenom tajnom sada su deklasificirani istragom u Izraelu koju je proveo Institut Akevot koji proučava palestinsko-izraelski sukob. Dokumente je u četvrtak objavio list Haaretz.

Sadržaj objavljenih datoteka otkriva da je 1971. Sinajski poluotok korišten kao zatvor na otvorenom za progon stotina Palestinaca bez potrebe podizanja optužnice protiv njih. "Ostali su podalje od svojih domova, mjesecima izolirani od svijeta, u slovima koji su opisani kao ekstremni i trpe posljedice po njihovo mentalno zdravlje", navodi se u prezentaciji izvještaja Akevot koji je objavljen putem podcasta na hebrejskom jeziku.

Koncentracioni logori nalazili su se u Abu Zenimi, na sušnoj obali Sueckog zaljeva i u Nejelu, u pustinji Sinajskog poluotoka, koju je Izrael okupirao 1967. u Šestodnevnom ratu. Prvi je bio zatočenički centar za rodbinu militanata Fataha, nacionalističke organizacije koju je između ostalih osnovao Yaser Arafat, bivši palestinski vođa.

Drugi je bio svojevrsni reformatorij za skitnice i lopove, u koji se namjeravalo prisilno prevaspitavati nezaposlenu mladež iz pojasa Gaze s namjerom da ih se ponovno pošalje na Zapadnu obalu kao poslušnu radnu snagu i odmakne od iskušenja da se prijave u redove Fataha. Ni u jednom slučaju nisu podignute službene optužbe protiv deportiranih u koncentracijske logore. Preživjeli i dalje trpe posljedice teških uvjeta zatočenja, koje je Crveni križ opisao kao "nepodnošljive".

General Ariel Sharon, koji je postao premijer tri desetljeća kasnije, za to je vrijeme bio komandant južne komande Oružanih snaga, on je bio bio taj koji je izdao naredbu za "iskorjenjivanje terora", prema dokumentima s kojih je skinuta oznaka tajnosti, nakon niza napad na Izraelce u Pojasu Gaze. Smrt dvoje djece u napadu ručnom bombom u glavnom gradu izazvala je oštru reakciju vojske u januaru 1971. godine.

Dokumenti koje je potpisao vojni koordinator za odnose s palestinskim stanovništvom, general Shlomo Gazit, detaljno opisuju represivne mjere donesene prije 50 godina, uključujući interniranje u logore na Sinaju. U svom izvještaju Komisiji za odbranu Kneseta (Parlamenta), Gazit je opravdao deportaciju desetina porodica "budući da mogu ponuditi mjesto za skrivanje terorista i poslužiti kao sredstvo podrške i nadzora".

"Pobrinuli smo se da uvijek uključimo odraslog muškarca kako ne bismo morali upravljati grupama koje se sastoje samo od žena i djece", dodao je, prema transkriptu koji je objavio Haaretz.

Tadašnji ministar obrane, Moshe Dayan, slavni vojnik iz rata 1967. godine, u citiranim je dokumentima istakao kako se ne radi o nametanju “kolektivne kazne porodicama, već o obeshrabrivanju njihove djece da se upišu u Fatah.”

"Ovo je najbolji mehanizam odvraćanja koji imamo", naglasio je.

Međunarodni odbor Crvenog križa prebrojao je najmanje 140 zatočenika, od kojih je 83 djece, u Abu Zenimi i izrazio svoj protest zbog "gotovo nehumanih uvjeta" života u zarobljeničkom logoru prije nego što je ostavio dokumentarane dokaze o "nemilosrdnom stavu izraelske vojne vlasti ”.

U logor Nejel na središnjem Sinaju ušao je najmanje 161 Palestinac u dobi od 16 do 21 godine koji je bio nezaposlen. Godinu dana nakon otvaranja, sinajski koncentracijski logori su zatvoreni. Palestinske porodice vratile su se u Gazu, a mladi ljudi nisu htjeli otići raditi na Zapadnu obalu. Ti su podaci do sada ostali zakopani u arhive Države Izrael, kao da ih je progutao pijesak pustinje.