Odnosi Turske i Izraela ulaze u novu, znatno konfrontiraniju fazu. Ono što je ranije bilo obilježeno povremenim diplomatskim krizama i političkim nesuglasicama danas sve više prerasta u otvoreno strateško rivalstvo. Iza svega više ne stoji samo Gaza niti međusobna retorika političkih lidera, nego sukob interesa oko toga kako bi budući Bliski istok trebao izgledati.

Upravo u tom širem kontekstu treba posmatrati i izraelski napad na sirijsku zračnu bazu Abu al-Duhur.

Samo nekoliko sati nakon što je tursko vojno izaslanstvo posjetilo ovu sirijsku zračnu bazu radi procjene njenog stanja i mogućnosti obnove piste, izraelski avioni pojavili su se iznad Idliba, da bi zatim uslijedio napad.

Teško je takav događaj posmatrati kao izolirani incident.

Izrael je posljednjih godina sve otvorenije zabrinut zbog širenja turskog vojnog i političkog utjecaja. Ankara, s druge strane, izraelske operacije u Gazi, Siriji i Libanu sve više posmatra kao pitanje vlastite nacionalne sigurnosti. Tako se prostor sukoba proširio daleko izvan Palestine.

Sirija postaje glavna tačka sudara

Nakon pada Assadovog režima otvoreno je pitanje kakvu će vojnu i političku Siriju dobiti svijet. Izrael ne želi snažnu i centraliziranu sirijsku državu koja bi u budućnosti mogla ograničiti njegovu slobodu djelovanja.

Turska, međutim, ima potpuno drugačiji interes.

Ankara je postala jedan od najvažnijih partnera nove sirijske vlasti i uključila se u obnovu njenih vojnih sposobnosti. Govori se o obuci, opremanju i širenju vojne saradnje, ali i o mogućnosti dugoročnije turske vojne prisutnosti kroz baze i infrastrukturne projekte.

Tu se interesi Ankare i Tel Aviva direktno sudaraju.

Izraelu posebno smeta mogućnost da Sirija jednog dana ponovo dobije funkcionalno ratno zrakoplovstvo, radarsku mrežu, dronove i savremenu protuzračnu odbranu, ali sada uz tursku pomoć i tehnologiju.

Zato napad na Abu al-Duhur treba posmatrati kao dio šire slike.

Jer Izrael danas ne bombardira snažno sirijsko ratno zrakoplovstvo. Ono praktično ne postoji. Sirija je nakon dugog rata ostala sa ograničenim brojem operativnih aviona, oslabljenom protuzračnom odbranom i teško oštećenom vojnom infrastrukturom.

Izrael zato ne bombardira ono što Sirija danas jeste. Bombardira ono što bi Sirija sutra mogla postati.

Gaza je samo jedna fronta

Palestina ostaje najdublja tačka neslaganja između dvije države. Turska podrška Palestincima nije nastala dolaskom Stranke pravde i razvoja (AKP), već ima dublje historijske korijene. Ankara danas otvoreno podržava palestinsko pitanje, dok Izrael Tursku sve više posmatra kao jednog od najvažnijih vanjskih političkih oslonaca Hamasa.

Zbog toga Izrael ne želi da Turska dobije značajnu ulogu u budućem sigurnosnom uređenju Gaze.

Ali Gaza je samo jedan dio problema.

Sukob interesa širi se na Siriju, Liban, Iran, istočni Mediteran, energetske koridore, pa čak i Crveno more i Rog Afrike.

Turska želi biti regionalna sila koja će imati utjecaj na transportne pravce, energiju i sigurnost susjednih država. Izrael, nakon vojnih uspjeha protiv Hezbollaha i pritiska na Iran, pokušava oblikovati regionalni poredak koji bi mu omogućio stratešku dominaciju.

Tu se dvije strategije sudaraju.

Borba za budući odnos snaga

Turska zato posljednjih godina širi saradnju s Pakistanom, Saudijskom Arabijom i Egiptom i sve više zagovara regionalni sigurnosni okvir u kojem bi glavnu riječ imale velike muslimanske države. Kao kruna svih tih aktivnosti je sporazum o vojnom savezništvu između Turske, Saudijske Arabije i Pakistana potpisanom u Meki. Ovaj sporazum je otvoren i za druge zemlje koje izraze opredjeljenost ka istim ciljevima koji se baziraju prevashodno na ograničavanju izraelskog vojnog, diplomatskog i ekonomskog uticaja u regiji. 

Izrael takvu politiku smatra iznimno neprijateljakom i prinuđen je da djeluje za sada kroz hibridno djelovanje koje uključuje napade na sve potencijalne strateške tačke do kojih novi Mekanski vojni savez može doći preko svog uticaja. Istovremeno, Ankara izraelske operacije u Palestini, Siriji i Iranu sve više posmatra kroz prizmu vlastite sigurnosti. Za Tursku pitanje više nije samo šta Izrael radi u susjednim državama, nego kakav će regionalni poredak nastati nakon tih operacija.

Zato se i tursko vojno prisustvo u Siriji mora posmatrati u tom kontekstu. Dok se pitanje eventualnog pristupanja Irana Mekanskom vojnom savezu za sada ne razmatra mada se u osnovi i ne isključuje u potpunosti. 

Zašto Izrael u Siriji djeluje sada?

Izraelska računica je jednostavna: djelovati dok je Sirija još vojno slaba.

Prije nego što se obnove aerodromi. Prije nego što se obuče novi piloti. Prije nego što se uspostavi nova radarska mreža. Prije nego što se obnovi protuzračna odbrana. I prije nego što turska vojna tehnologija i iskustvo postanu sastavni dio nove sirijske vojne strukture.

Jer kada se to dogodi, izraelski avioni više neće imati istu slobodu djelovanja. U tome je prava poruka napada na Abu al-Duhur.

Pista nije važna samo zbog aviona koji danas mogu poletjeti s nje. Važna je zbog aviona koji bi mogli poletjeti za nekoliko godina.

Zato ovaj napad ruši i pojednostavljene tvrdnje da je nova sirijska vlast samo izraelski projekt ili da Turska u Siriji djeluje u korist Izraela. Da je tako, teško bi bilo objasniti zašto Izrael udara po infrastrukturi koja bi mogla postati dio budućih sirijskih vojnih kapaciteta i zašto s tolikom zabrinutošću posmatra rast turskog utjecaja u Siriji.

Direktan rat Turske i Izraela i dalje nije vjerovatan. Obje države znaju koliko bi takav sukob bio skup i nepredvidiv. Ali strateško nadmetanje već traje – kroz diplomatiju, ekonomiju, vojne saveze, obavještajno djelovanje, regionalne partnere i borbu za kontrolu budućih sigurnosnih i energetskih pravaca.

Zato napad na zračnu bazu Abu al-Duhur nije samo onesposobljavanje jedne sirijske piste.

To je mjesto na kojem se sudaraju dvije vizije budućeg Bliskog istoka. Izraelska koja razmatra veliki Izrael kao političku viziju i Turska koja razmatra stabilan Bliski Istok pod patronatom Mekanskog vojnog saveza.