Bosna i Hercegovina u ovom trenutku došla je u ćorsokak, niti može naprijed niti ima kuda nazad. Posljedica je to opstrukcija koje trenutno ustavno uređenje omogućava. Primjerice, dvije godine nakon općih izbora još nemamo formiranu novu Vladu Federacije Bosne i Hercegovine, a o evropskim integracijama skoro se više i ne govori. Milorad Dodik, kao predstavnik Srba, i dalje sniva secesionističke snove dok se kune u sveto slovo Daytona i opstruira svaki evroatlantski integracijski korak, dok Dragan Čović insistira na izmjeni Izbornog zakona nastojeći osigurati da mu se više nikada ne ponovi slučaj Željka Komšića dok se kune u evropske vrijednosti. Bošnjaci se svađaju između sebe.

Dejtonski mirovni sporazum potpisan prije 25 godina, a čiji je dio Aneks 4, Ustav Bosne i Hercegovine, sve se češće spominje kao prevladan, označen kao uteg na nozi Bosne i Hercegovine u nastojanjima da postane funkcionalna pravna država. Njegova revizija i eventualne izmjene nameću se kao neminovnost. U prilog tome idu i nedavni događaji.

Naime, prije nekoliko dana u Sjedinjenim Američkim Državama ugledni poznavaoci prilika dali su smjernice administraciji novog američkog predsjednika Joea Bidena za promjenu američkog kursa u odnosu na Balkan, u prvom redu promjenu politike prema Bosni i Hercegovini i Kosovu. Suština prijedloga može se sažeti u nekoliko riječi – znatnije promjene Dejtonskog ustava. Bosna i Hercegovina mora jačati državne institucije i osnažiti građansko društvo, a ograničiti ovlasti oba entiteta kao zalog jedinstva države i sprečavanje kočenja reforme na unutarnjem planu (pravosuđe u prvom redu) te približavanje evroatlantskim procesima. Jedan od prijedloga za postizanje ciljeva jeste veći angažman SAD-a i EU, a ako ne bude dovoljno spremnosti za saradnju, tu su sankcije, a u slučaju secesionističkih aktivnosti, razmještanje američkih vojnih snaga u Bosni i Hercegovini.

Uostalom, izmjene je jasno naglasio američki ambasador u Bosni i Hercegovini Eric Nelson tokom svečanosti obilježavanja godišnjice Daytona: “Sporazum je održao mir i omogućio BiH da krene putem ka EU. Ali sada je vrijeme da se naprave naredni koraci, ključni za budućnost. Kako bismo to uradili, moramo unaprijediti sporazum, jer namjera nije nikada bila da bude vječan. Njegovi nedostaci moraju i mogu biti popravljeni. Mladi ljudi koji su istinska snaga ove zemlje ne žele i dalje biti zarobljeni u prošlosti. Njima je daleko važnija BiH 2030. od BiH 1995. Građani zaslužuju svjetliju budućnost u stabilnoj i prosperitetnoj demokratskoj BiH, članici evroatlantske zajednice. SAD će podržavati njihova zalaganja da ovu viziju pretvore u stvarnost.”

S druge strane, Ruska Federacija, koja inače čuva leđa Dodiku, šalje drugačije signale. Posjeta ministra vanjskih poslova Ruske Federacije Bosni i Hercegovini i njegove izjave pokazuju da je intencija Rusije zadržati trenutni status zamrznutog konflikta, stanja stalne napetosti u zemlji. Otuda njegova bezrezervna podrška Daytonu, u čemu se apsolutno slaže s Dodikom, te podrška rješavanju hrvatskog pitanja, odnosno promjenama Izbornog zakona, u čemu se opet slaže s Čovićem. Međutim, zanimljiv detalj je da daje punu podršku Dodiku u pogledu njegovog odbacivanja NATO integracija, a s druge strane podržava “nositelje europskih integracija” s Draganom Čovićem na čelu. Znakovito je i to da su se konačno oko nečega složili hrvatski predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković, i to baš o tome da će štititi interese Hrvata u Bosni i Hercegovini.

Nešto se očito iza brda valja. Klasični problem Bosne i Hercegovine jeste to što ustima SAD-a, Rusije i Hrvatske govore interesi tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine – Bošnjaka, Srba i Hrvata. Ako i dođe do promjene Ustava Bosne i Hercegovine, ili do takozvanog Daytona 2, to neće biti rezultat konsenzusa naroda Bosne i Hercegovine i legitimno izabranih političkih predstavnika u zakonodavnoj vlasti države, nego će biti “nametnut” od međunarodne zajednice i opet niko neće biti zadovoljan nego će svi biti podjednako nezadovoljni. Problem Bosne i Hercegovine prije svega je u tome što je ona podijeljeno društvo koje se ni nakon 25 godina nije integriralo, nema definiranog minimuma zajedničkih interesa, niko ni s kim ne razgovara. Primjera radi, unutar hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini postoji ozbiljna stručna rasprava o položaju hrvatskog naroda u njoj i promjene Daytona, suprotno tome, Srbi su za to da se ništa ne mijenja, a Bošnjaci čekaju da promjena dođe iz SAD-a ili Evropske unije. Zato i ne čudi percepcija da je, recimo, Sarajevu bliži Sydney od Širokog Brijega i obrnuto. Očito premalo razgovaramo o budućnosti vlastite države. Inače, u Sarajevu teško da možete čuti viziju budućeg uređenja naše domovine nekoga iz Mostara ili Banje Luke, niti možete čuti viziju nekoga iz Sarajeva u Banjoj Luci. I tako ukrug. Općenito, država je dobra onda kada osigurava okvir u kojem se svaki njen stanovnik osjeća ugodno. Zato smo pitali profesore s pravnih fakulteta u Sarajevu, Mostaru i Banjoj Luci kakva je njihova vizija budućeg uređenja Bosne i Hercegovine..

BOSNA I HERCEGOVINA PLOVI BURNIM VODAMA

“Mi sve ovo vrijeme od Daytona, gotovo četvrt stoljeća, ne prestajemo pričati o Ustavu i ustavnim promjenama. Umjesto da posreduje u rješavanju političkih sukoba, on sam se uvukao u te procese i generira nove prijepore, čime se situacija u Bosni i Hercegovini svakodnevno komplicira. Entitetske ustave trebalo je uskladiti s Ustavom Bosne i Hercegovine u roku od šest mjeseci. Očekivao sam da će za ovih četvrt stoljeća svi aneksi Dejtonskog sporazuma otići u povijest, a ostati samo Ustav BiH, s potrebnim ustavnim promjenama. Za to vrijeme dogodile su se brojne ustavne promjene na entitetskim razinama, većinom nametnute od visokog predstavnika i sa znanim posljedicama, a sam Ustav BiH (osim amandmana o Distriktu Brčko) ostao je netaknut. Danas govorimo o briselskoj fazi i evropskom ustavu za BiH kao uvjetu evropske integracije. Uvijek su u prvom planu prijepori o obliku unutarnjeg državnog uređenja, koji je bio i ostao krucijalni ustavni problem, i sukobi između unitarističko-građanske i (kon)federalne opcije. U tom smislu, rješenje za višenacionalno pitanje u Bosni i Hercegovini vidi se u građansko-unitarističkom odgovoru. Htjeli ne htjeli, teritorijalna je komponenta uvijek prisutna. Pri tome se ne biraju sredstva, ustavna i neustavna, kako bi se došlo do političkog cilja. Zbog svega toga, umjesto važećeg američkog i teško ostvarivog evropskog (ili bilo kojeg drugog) ustava, u prvi plan dolazi ono što u teoriji ustavnog prava nazivamo pravno-politički ili pravno-sociološki pojam ustava, koji neki još nazivaju i faktički ili nepisani ustav. To je realni poredak zasnovan na odgovarajućim društvenim i političkim odnosima snaga. Gotovo se svakodnevno slaže paralelogram političkih silnica koji često proturječi samom ustavu. Da bi se došlo do željenog političkog cilja, umjesto političkog dijaloga i kompromisa, ide se do krajnjih granica potpunog neutraliziranja političkog protivnika i njegova izbacivanja iz političke arene. Taj proces ide dalje s nesagledivim posljedicama i brojnim pravnim slijepim ulicama. U nemogućnosti da se mi sami dogovorimo o temeljnom društvenom ugovoru, a uz ovakvu konstelaciju međunarodnih silnica i problema u samoj Evropskoj uniji, Bosna i Hercegovina nastavlja ploviti ovim burnim vodama, ovisna jedino o slučajnosti ili sili”, piše profesor ustavnog prava na Pravnom fakultetu u Mostaru Zovko Miljko.

Prema njegovim riječima, Bosna i Hercegovina jeste složena federacija i takva mora i ostati, uz eventualnu refederalizaciju. Međutim, ona je kao takva jedinstvena u svijetu, ne može se uspoređivati ni s jednom poznatom federacijom, ali ako nešto možemo uzeti od Belgije, koja je uz Bosnu i Hercegovinu jedna od najmlađih federacija na svijetu, to bi bila spremnost na dugotrajno, strpljivo i miroljubivo rješavanje nagomilanih problema.

“Transformacija Bosne i Hercegovine iz unitarne u ultrasloženu federalnu dejtonsku Bosnu i Hercegovinu desila se u najgorim uvjetima rata i nasilnim nametanjem nefunkcionalne države od tzv. međunarodne zajednice. Iako smo vidjeli da je život često složeniji, ali i konkretniji od svake teorije, mogli bismo dodati da ipak nema federacije u zbilji ako je nije bilo u teoriji. Ključna razlika između unitarne i federalne države jeste postojanje federalnih jedinica bez kojih nema nijedne federacije, i one su uz građane konstitutivni dijelovi federacije. Kod unitarne države konstitutivni elementi su samo građani. Kako je federacija jedan od oblika države, kao i sama država, u sebi uključuje teritorijalnu komponentu. Da li se ti teritorijalni elementi podudaraju ili ne s nacionalnim ili inim razlikama, najteže je pitanje i o tome se ne slaže nitko. Ova federacija nije dobra i trebalo bi je refederalizirati, iako su u opticaju stalno i unitaristički i separatistički scenariji”, piše profesor Miljko.

Profesor Mile Lasić o ovoj temi u svome radu “Zašto su do daljnjega ustavne reforme u BiH ‘mission impossible’?” kaže: “Unatoč tomu što je BiH i de facto i de iure poslije disolucijskih jugoslavenskih ratova (1991–1995) par excellence višenacionalna zemlja, pa i primjer pasiviziranog zamrznutog konflikta i već time ‘idealna konsocijacijska situacija’, i u BiH i u tzv. međunarodnoj zajednici njeguju se iluzije o ‘jednosti’, koje jednostavno nema. Pri tomu, i srećom, ni nakon svih geopolitičkih, svjetonazorskih i vjerozakonskih intervencija preko tzv. visoke kulture u njezin narodnosni supstrat, kroz stoljeća, nisu posve prekinute bliskosti, barem u oblasti tzv. pučke kulture u BiH.” Lasić u ovome radu kritički propituje platforme koje se protive opstojnosti BiH i one koje se otvoreno ili mimikrično zalažu za “većinsku demokraciju” i načelo “jedan čovjek – jedan glas”, čime neskriveno ignoriraju potrebu balansa građanskog i (više)nacionalnog. Također ukazuje kako se ni jedni ni drugi nemaju pravo pozivati na “acquis”/ “pravnu stečevinu” EU jer se u EU radi o procesima transnacionalnih pulsacija i socijalizacija, to jest umreženja, dok se u Bosni i Hercegovini upravo preko antievropskih javnih politika sinergijski doprinosi “horizontu koji se udaljava”, to jest onemogućuje budućnost Bosne i Hercegovine u Evropskoj uniji.

“Posve je neizvjesno je li uopće konstitucionalni redizajn u BiH moguć, ali je izvjesno da do njega može doći samo preko kozmopolitizacije i identiteta i ambijenata kako bi se i u BiH počela živjeti kultura međusobnog uvažavanja i kultura alteriteta – prožimanja i obogaćivanja identiteta. Bez promjene u političkoj kulturi, pak, i ne možemo postati dijelom svijeta u kojem vrijede ‘rules of law’. Zbog toga je preduvjet budućih ustavnih promjena uvažiti bh. višenacionalnost, pa potom osmisliti interkulturalistički projekt održive i uljuđene BiH, uz poštovanje i nacionalnoga i građanskoga. Otuda je iznimno važno čim prije ispuniti sadržajima alternativni, istinski proeuropski kulturološko-politički narativ kako bi se nadvladale dominantne autoritarne kulture separatističkih i unitarističkih ambicija”, piše Lasić.

Prije dvije godine, na skupu “Evropski ustav za Bosnu i Hercegovinu” organiziranom u Neumu, svoju viziju ustavnih promjena dao je i predsjednik Hrvatske demokratske zajednice BiH Dragan Čović: “Ustav BiH danas je definiran Aneksom 4. Mirovnog sporazuma s tek nekim manjim preinakama. I dok se tri konstitutivna naroda u BiH ne dogovore o tome kako bi ta nova europska vizija BiH trebala izgledati, taj ustav ostaje isti. Nama treba jedan iskorak koji bi definirao osnove da ustav bude jednostavan, bez složenih struktura, a da na praktičan način uvaži kolektivitete, specifičnosti BiH. Treba na jasan način definirati i ono što je razina BiH i ono što se snažno decentralizira u BiH, a to je danas, prema Dejtonskom ustavu, kroz dva entiteta i deset županija u Federaciji. Mislim da se to može uraditi na mnogo jednostavniji način, ali pri tome zaštititi i prava svih onih građana koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih naroda. To će biti vještina koju će morati pokazati stručnjaci ustavnog prava kada budu pisali ustav. Uglavnom, funkcionalna BiH, racionalno organizirana, uz zaštitu svih elemenata koji su obuhvaćeni i presudom po apelaciji ‘Ljubić’. Uvjeren sam da je moguće iznaći takvo rješenje koje će bez problema dobiti dvotrećinsku većinu u Parlamentarnoj skupštini BiH.” Na pitanje ima li sugovornika na ovu temu, Čović je tada odgovorio da ih evidentno ima, “ali prvenstveno zbog nepovjerenja koje smo kao predstavnici triju konstitutivnih naroda stalno izgrađivali između sebe, udaljavamo se i bojimo se otvoriti to pitanje jer ne znamo gdje bi ono završilo. Činjenica je da je i na proteklim izborima bošnjački narod birao dva člana Predsjedništva BiH. Dok god postoje takve težnje, postojat će i strahovi jednog, drugog ili trećeg naroda da mogu biti prevareni ili preglasani po nekom od pitanja. Znači, moramo napraviti strukturu koja će unutar sebe uvažiti ono što imamo u sličnim državama, kao što su Švicarska, Belgija ili neka druga višenacionalna zemlja unutar Europske unije. Ja sam uvjeren da se na tom tragu, jačajući povjerenje, može napraviti iskorak k traženju zajedničkih rješenja koja će zadovoljiti potrebe svih triju naroda. Ja kao predstavnik hrvatskog naroda mogu kazati koji su to minimumi koji se moraju zadovoljiti kada su Hrvati u pitanju, ali jednako tako treba voditi računa i o minimumu interesa drugih naroda”.

SRBIMA JE DAYTON DOBAR

S druge strane, predstavnici srpskog naroda odbacuju ideje bilo kakvih promjena Daytona, pa tako i Ustava BiH kao dijela Mirovnog sporazuma. Računica je jednostavna, sačuvati ono što već imaju, jer bi svaka promjena vodila ka promjenama ustavnih nadležnosti, a nije isključeno i teritorijalnoj reorganizaciji.

Profesor državnog prava na Pravnom fakultetu u Banjoj Luci Milan Pilipović poslao nam je svoj rad o ovoj temi pod naslovom “Reformski procesi, evropske integracije i eventualne ustavne promjene”.

“I pored određenih nedostataka, Ustav Bosne i Hercegovine solidan je pravni okvir za uspješno funkcionisanje svih bitnih poluga državne vlasti. Ustavnim promjenama često se vrši i uspostavlja nova i aktuelna kodifikacija i konstitucionalizacija vlasti i društva. Država i društvo se ne grade čestim mijenjanjem ustava, već njegovom primjenom i aktivnim radom institucija. Potrebno je istaći da i postojeći Ustav pruža dovoljno mogućnosti da Bosna i Hercegovina bude funkcionalna, demokratska i moderna država. Razumljivo, evropske integracije zahtijevaće i određenu dogradnju ustavnopravnog uređenja Bosne i Hercegovine. To podrazumijeva da se Bosna i Hercegovina stabilizuje i učvrsti svoj ustavni poredak na dejtonskim rješenjima, što znači da će ova država ostati složena i da su njeni entiteti državotvorne jedinice bez kojih ona ne bi mogla ni opstati niti funkcionisati kao država, odnosno državna zajednica. Na složenost ustavnih promjena utiče činjenica da u Bosni i Hercegovini postoje dva entiteta i tri konstitutivna naroda, građani i ‘ostali’ i da oni izražavaju različite i posebne interese. Najradikalniji su bošnjački zahtjevi, koji su centralistički i unitaristički, ponekad prikriveni izjašnjavanjem za građanski model ustavnopravnog uređenja, jer bošnjački narod čini većinu u odnosu na druga dva naroda pojedinačno. Politička praksa, međutim, potvrđuje da se ne radi o demokratizaciji nego o stvaranju uslova za majorizaciju, diskriminaciju i netoleranciju. Sve to ne doprinosi očuvanju i normalnom, efikasnom i samoodrživoj organizaciji i funkcionisanju Bosne i Hercegovine. Stoga se njen Ustav mora čuvati za duži period, sve dok se ne stabilizuje stanje u zemlji i ne smire ekstremne političke, nacionalne i religijske strasti”, piše Pilipović.

Prema Pilipovićevim riječima, kako je Bosna i Hercegovina zemlja kompromisa, ustavna reforma nemoguća je bez dogovora svih strana o svim pitanjima pa i onima o ustavnoj reformi. Bez takvih dogovora promjene bi mogle biti izvor novih nesporazuma, podjela i tenzija, a što nije želja narodâ Bosne i Hercegovine. Pilipović dodaje da su prisutni zahtjevi i snage u smislu da se omogući da vlast djeluje samo po principu većine, zanemarujući mogućnost diskriminacije, netolerancije i majorizacije većine nad manjinom. Stoga se, ubuduće, mora uspostaviti ravnoteža između građanskog i nacionalnog, odnosno potrebe da se zaštite interesi dvaju entiteta i svih konstitutivnih naroda, s jedne strane, i potrebe za odgovornom, djelotvornom i efikasnom vlašću na svim nivoima, s druge strane. U ustavnom i izbornom sistemu potrebno je obezbijediti osnov da se nacionalne manjine ili građani koji su nacionalno neopredijeljeni, dakle, svi oni koji ne pripadaju nijednom od konstitutivnih naroda, kandiduju i biraju i za člana Predsjedništva i za članove Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, jer sadašnja rješenja predstavljaju, prema odluci Evropskog suda za ljudska prava (2009), rasnu diskriminaciju i krše Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

“Uglavnom, dosadašnje inicijative za ustavne promjene su i bile nepotpune, pa i nedobronamjerne, a često i utopističke, jer predviđaju neostvarivu državu i time ruše same temelje dejtonskih rješenja. I dalje se u prvi plan stavlja ukidanje entiteta, odnosno Republike Srpske, unitarizacija države, centralizacija vlasti i stvaranje jednog državotvornog naroda. Ni ulazak u EU ne može i ne smije biti povod da se vrše ustavne promjene i traže rješenja suprotna dejtonskoj konstrukciji. Time bi se narušio unutrašnji balans, kolektivna prava i ravnopravnost konstitutivnih naroda. Uz reforme koje se provode i koje će se provoditi, ustavna reforma treba da, prije svega, obezbijedi značajno poboljšanje uslova života stanovništva, napredak u svim oblastima života i ispunjavanje uslova za pridruživanje bogatim i demokratskim državama i narodima.”

Pilipović je mišljenja da je federacija pogodan i vitalan oblik državnog uređenja, pogodna forma koja povezuje i različitost i sličnosti uz visok stepen jedinstva. Isto tako, federacija se pojavljuje i kao novonastala država koja se izdiže iznad dobrovoljno udruženih državnih kolektiviteta. “Iako imaju svoje ustave, svoje ustavopravne i zakonodavne, izvršno-upravne i sudske organe, svoj krug funkcija u nadležnosti njihovih organa, iako raspolažu pravom na (dopunsko) regulisanje, nisu i ne mogu biti stricto sensu (u užem smislu). Razlog je jednostavan: one su samo sastavni dijelovi federacije, podređeni ovoj jedinoj pravoj državi. Za razliku od federacije, koja je subjekt međunarodnog prava, one su subjekt samo internog, nacionalnog prava. Nadalje, federacija predstavlja najpogodniji oblik države čije se društvo odlikuje ekonomskom, kulturnom, nacionalnom i drugom složenošću i različitošću. Federalizam, ustvari, počiva na volji za očuvanjem autonomije i različitosti federalnih jedinica, što je u duhu evropskog gesla ‘jedinstvo u raznolikosti’. Istovremeno, o pravnoj prirodi državnog uređenja Bosne i Hercegovine neophodno je postići saglasnost u smislu utvrđivanja konačnog modela države Bosne i Hercegovine. Izlaz je moguć u određenju kao ‘federacije sui generis’. Neodgovoran odnos političkih subjekata prema traženju odgovarajućeg modela ustavnopravnog uređenja Bosne i Hercegovine omogućio je pojavu različitih prijedloga koji nisu ni pravno utemeljeni ni stručno obrazloženi. Pri tome se zanemaruje da je svuda u svijetu promjena ustava proces i da nije ograničen vremenom. Tako se, kao protuteža stalnim zahtjevima da se država centralizuje i unitarizuje, javio i prijedlog za federalizaciju Bosne i Hercegovine kojem se u naučnim i stručnim krugovima nije poklonila odgovarajuća pažnja, iako mogućnosti na kojima bi trebalo Ustavom urediti Bosnu i Hercegovinu potvrđuju vrijednosti datog prijedloga: složena državna zajednica sastavljena od federalnih jedinica, koja može da funkcioniše isključivo na osnovama dejtonskih rješenja, a da jedna federalna jedinica bude Republika Srpska; federalizaciju države moguće je urediti na osnovu novog ustava, dogovorenog i usvojenog u domaćim institucijama i uz prisustvo predstavnika međunarodne zajednice”, objašnjava Pilipović.

Bošnjaci, za razliku od Srba i Hrvata, imaju dvije perspektive budućnosti Bosne i Hercegovine, jedna je građanska centralizirana država bez uvažavanja prava kolektiviteta, vjerovatno utopistička, a druga je ona realnija zavnobihovska perspektiva države jednakih naroda i građana.

I samo referendumsko pitanje koje je glasilo “jeste li za nezavisnu i suverenu Bosnu i Hercegovinu, državu slobodnih i ravnopravnih građana i naroda”, koje je 1992. godine opredijelilo budućnost naše zemlje, a koje je dizajnirao najvećim dijelom rahmetli Alija Izetbegović, upravo slijedi ideju ZAVNOBIH-a, ideju o slobodnim i ravnopravnim građanima i narodima, dakle uvažavanju individualnih i kolektivnih prava. Naravno, svi znamo šta se dešavalo od 1992. do 1995. godine, kada je potpisan Dejtonski mirovni sporazum, čiji je dio i Ustav Bosne i Hercegovine. Predsjednik Izetbegović tada je izrekao onu historijsku rečenicu da to nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. Kako je kazao Mirko Pejanović, član ratnog Predsjedništva BiH, na okruglom stolu “ZAVNOBiH i politika odbrane Bosne i Hercegovine u odnosu na rezultate dejtonskog sporazuma”, koji je organizirala Fondacija “Alija Izetbegović”, Alija Izetbegović je smatrao da je moguća reintegracija Bosne i Hercegovine u miru, te da je mir šansa za demokratsku reintegraciju države. Vjerovao je da se u miru može napraviti ono što nijedan rat ne može postići. Upravo smo u vremenu kada dejtonska rješenja traže promjenu.

RAVNOPRAVNOST NARODA I GRAĐANA

Ekspert za ustavno pravo Kasim Trnka ističe da je činjenica da Ustav BiH ima velike demokratske deficite, u mnogim rješenjima nije u saglasnosti s demokratskim standardima ne samo u ljudskim pravima nego i organizaciji društva i države. Idealno bi bilo kada bi Bosna i Hercegovina mogla dobiti kompletno novi ustav koji bi mogao primijeniti te standarde u Bosni i Hercegovini, gdje bi osigurao ravnopravnost svih građana, ali i kolektiviteta, naroda, i to ne samo konstitutivnih. Međutim, to je dosta nerealno i morat će pričekati neka druga vremena i zato se, po svoj prilici, mora ići korak po korak u rješavanju tog pitanja.

“Orijentiri za buduće promjene Ustava BiH, pod uslovom da domaći akteri prihvate priču o promjenama, dati su izvještaju Evropske komisije o napredovanju u evropskim integracijama, dati su u pet presuda Evropskog suda za ljudska prava i na kraju u nekoliko odluka Ustavnog suda BiH. Te tri stvari treba imati na umu. U ovim dokumentima naznačeno je da je pojam konstitutivni narod bio opravdan u trenutku potpisivanja Daytona jer je legitiman cilj bio zaustavljanje rata, ali se on ne uklapa u evropske demokratske standarde i nije u skladu s evropskom pravnom stečevinom, zato treba ići na promjenu ustavnog okvira. Treba se ići na to da se zadrži ravnopravnost i konstitutivnih naroda, ali da se koriguje zajedno s ravnopravnošću ostalih naroda i onih koji se nacionalno ne izjašnjavaju. Nerealna je građanska država, iz RS-a se protive bilo kakvoj promjeni ustava, ambasador Ruske Federacije povodom godišnjice Daytona izjavio da je ustavna struktura sasvim dobra i da je ne treba mijenjati. Imamo dijapazon od onih koji ništa ne bi mijenjali do onih koji bi građansku državu, nije realno nijedno ni drugo, treba naći neko kompromisno rješenje koje će predstavljati korak naprijed u evropskim integracijama i u poboljšanju životnog standarda građana. Posebno je aktuelno takozvano hrvatsko pitanje. Njega treba riješiti zajedno s presudama Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda BiH. Po mome mišljenju, princip legitimnog predstavljanja nacija dolazi u obzir ondje gdje Ustav predviđa nacionalno predstavljanje, a to su domovi naroda na svim nivoima i to je Predsjedništvo BiH, međutim, neprihvatljiv je stav HDZ-a da treba princip legitimnog predstavljanja primijeniti na svim nivoima vlasti i administrativnim organizacijama državne vlasti. Potrebno je izbalansirati prava konstitutivnih naroda i prava građana”, objašnjava Kasim Trnka.

Lejla Balić s Pravnog fakulteta u Sarajevu ističe da ustavna promjena mora ići u skladu s ustavnom procedurom.

“Ako bismo govorili o nekim željama, najbolje bi rješenje bilo ono koje je izbor svih građana Bosne i Hercegovine bez preglasavanja, bez rješenja koje bi potencijalno značila ratne sukobe. To je osnovno. Minimum bi bila ravnopravnost svih građana bez obzira na njihovu etničku pripadnost, bez diskriminacije”, kaže Balić.

Prema njenim riječima, ne možemo za sve probleme kriviti Aneks 4, jer bolji socijalni i ekonomski ambijent možemo napraviti bez promjene Ustava, te nadležnosti su na entitetima. No, najveći problem Bosne i Hercegovine jeste podijeljeno društvo, nedostatak ustavnog patriotizma u jednom dijelu društva, te neravnopravnost građana.

Suština svih problema u Bosni i Hercegovini upravo je u činjenici da je ona podijeljeno društvo, društvo koje poslije rata nije integrirano, nije postignut minimum društvenog pomirenja. Izjava Šaćira Filandre da je “Sarajlijama bliži Sydney nego Široki Brijeg, a ovima iz Širokog Brijega da ni ne spominjem šta su im Živinice”, najbolje oslikava društveno stanje u Bosni i Hercegovini. Kao što bi profesor Esad Zgodić rekao, možete napraviti najbolji ustav na svijetu, ali ako nije izgrađeno društvo i ako nema minimuma društvene saradnje, onda ništa nismo napravili. On slikovito objašnjava da je pijaca Arizona više doprinijela društvenom povezivanju naroda u Bosni i Hercegovini nego sve političke stranke.