Ministar odbrane Bosne i Hercegovine i visoki zvaničnik SDP-a Zukan Helez izjavio je tokom jednog obraćanja "da je opozicija (čitaj SDA) tri puta izdala Bosnu i Hercegovinu", ističući da u tim procesima nije učestvovao nijedan funkcioner SDP-a.

Govoreći o ključnim političkim momentima iz novije historije Bosne i Hercegovine, Helez je naveo tri događaja koja smatra najvećim historijskim greškama (bošnjačke) vlasti iz devedesetih. Čovjek bi rekao da je Alija Izetbegović sjedio na nekom kraljevskom tronu i odlučivao šta će sa SDS-om i HDZ-om, šta mu je činiti sa likovima kao što su Milošević i Tuđman, šta će uraditi sa Karadžićem, a šta sa Bobanom. Njihovo se ništa nije pitalo, osim aviona, tenkova, artiljerije i drugih sličnih cijevi za ubijanje "viška naroda".   

Kao prvu historijsku grešku ministar Helez naveo je dešavanja pred Banjom Lukom 1995, tvrdeći da su tada "zaustavljeni naši oslobodioci". Druga historijska greška je, reče on, je prihvatanje Dejtonskog ustava, za koji smatra da je doveo do razgradnje države. Treći grijeh SDA je rušenje Aprilskog paketa. Pumpanje naroda se nastavlja. Ovakve izjave očito pokušavaju da služe kao alibi za aktuelno teško ekonomsko i svako drugo stanje u državi. Već tri desetljeća ne prestaju juriši u potrazi za krivcima za sve moguće događaje iz prošlosti. To se već pretvorilo u agoniju.

Dejtonski sporazum je došao nakon četverogodišnjeg rata protiv Bosne i Hercegovine i pokušaja njenog uništenja kao i uništenja njenog bošnjačkog naroda. Odavno je postala problem istina o onome što se događalo u razaranju ove države i zločinima nad njenim najbrojim narodom, kao i o političkim dogovorima nakon najgorih zločina i genocida. Riječ je o pedesetak događaja koji se vrte od rata do danas. Neko mora reagirati na ovu smetljarsku filozofiju u javnom prostoru, jer sve izrečeno ostaje desetljećima da truje javno mnijenje. Ako ništa potrebni su odgovori iz zdravstvenih razloga. Jer bošnjački narod je potpuno sluđen bućkurišom informacija koje mu serviraju politički višecijevni bacači ubleha. Nepodnošljive količine laži i konstrukcija svakodnevno se izruče u bošnjačke glave, pa je pravi uspjeh ostati normalan.

Pogledajmo šta je u pozadini tri "historijske greške" o kojima govori ministar odbrane Helez.           

U nedavnom intervjuu za TV Hayat Miro Lazović je potvrdio da je mirovni pregovarač Richard Holbrooke, prenio predsjedniku Aliji Izetbegoviću poruku administracije SAD: "Gospodine predsjedniče, predsjednik Clinton misli da Banja Luka ne smije pasti". Sve se, prema Lazoviću događalo u Predsjedništvu BiH, gdje je stigla najjača američka delegacija sa državnim sekretatom Warrenom Christopherom, komandantom NATO-a generalom Wesleyem Clarkom i Hobrokeoom.   

Snažno napredovanje Armije RBiH prema Banjoj Luci napravilo je paniku među brojnim evropskim saveznicama Srbije. Septembra 11. 1995. na specijalnom sastanku Vijeća NATO-a, Francuska, Španija, Kananda i Grčka kritikovale su napade u zapadnoj Bosni, tvrdeći da predstavljaju neovlaštenu eskalaciju. Sa svih strana dolazili su panični pritisci i zahtjevi da se ofanziva Armije RBiH zaustavi.

Novinar Hasan Rončević, odavno nije među živima, ali je svjedočio jednom skupu britanskih konzervativaca tokom pauze u Parlamentu. Stajao je uz krug koji je napravilo desetak - dvanaest parlamentaraca i čuo ih da govore: "Ne smije se tom generalu Dudakoviću i Muslimanima dozvoliti osvajanje više niti jednog kvadratnog kilometra." Svi su se glasno složili. Rončević je to objavio u tadašnjem sedmičniku Ljijljan i ubrzo se vratio u Bosnu. Ruski diplomati su zaprijetili da će se povući iz Kontakt grupe, ako se ofanziva ne zaustavi.

Na sastanku Holbrookea, Izetbegovića i Tuđmana 19. septembra  1995. godine u Zagrebu je bilo napeto. Tuđman je to popodne saznao infromacije o velikim gubicima HV-a kod Bosanskog Novog. Bio je u teškom stanju, gotovo očajan. Holbrooke je izričito tražio da se ne osvaja Banja Luka  jer se plašio da će to napraviti 400 hiljada izbjeglica koji bi zatrpali Srbiju. Ali, Tuđman je tog 19. septembra, nakon gubitaka kod Bosanskog Novog odmah povukao iz BiH sve jedinice Hrvatske vojske. Nadalje će Armija RBiH napredovati i oslobađati gradove, kao što je to već uradila sa Bosanskim Petrovcem, Kupresom, Kulen Vakufom, Donjim Vakufom, zatim oslobađajući Bosansku Krupu, Kamengrad, Sanski Most, Ključ i doći na kote 18 kilometara udaljene od Banja Luke. Bošnjaci bili odlučni da uđu u Banja Luku koja je, kako reče general VRS Slavko Lisica, već čitava "bila na točkovima i spremna da šmugne".

U svojim memoarima "Završiti rat" Holbrooke navodi dvije zabranjene zone: Banja Luku i Istočnu Slavoniju. Septembra 21. je otkrio svojim ljudima u timu, što je objavio u svojim sjećanjima: "Želim biti otvoren u privatnosti ove prostorije, tražili smo da ne uzimaju Banja Luku...". 

Bosanski predsjednik nipošto nije pristajao na zaustavljanje Armije RBiH.

Drugog oktobra su se Holbrooke i jedan general US Army susreli sa Izetbegovićem i tražili da zaustavi ofanzivu Armije RBiH. Kraći tekst o tim razgovorima objavljen je u Newsweeku. Po tom tekstu ispada da su njih dvojica izigrali Izetbegovića. Ali u memoarima komandanta Rasima Delića stoji da je njega i Dudakovića Izetbegović zvao u pauzi tog susreta i pitao ih koliko im treba da uđu u Prijedor. Rekli su da su vojsci dali dva dana odmora, i da im zbog toga treba sedam dana za moguće osvajanje Prijedora. Izetbegović se vratio i od Holbrookea tražio sedam dana za zaustavljanje ofanzive. Ovaj je odbio. Trajala je žučna rasprava, ali je Holbrooke rekao: "72 sata i ni minute više". Ustvari, američki predsjednik Bill Clinton namjeravao je 5. oktobra u 11 i 30 sati, objaviti kraj četverogodišnjeg rata. To su bila ta tri Holbrookeova dana i ni minuta više. U memoarima Holbrooke priznaje da mu je Izetbegović tražio vrijeme da Armija RBiH dođe do masovnih grobnica Bošnjaka u Prijedoru. Zbog toga je kasnije, priznaje i u memoarima, zažalio.  

Pišemo o odnosu svijeta prema Bosni znajući da danas političari iz Trojke drže gaće da im ne spadnu dok razgovaraju sa trećom američkom političkom ligom i pritom se ponosno slikavaju.

Drugi grijeh po Helezu je Dejtonski Ustav "zbog kojeg je razgrađena država. Imali smo cjelovitu državu", dodao je. Kad smo to imali cjelovitu državu? Priznati smo dok je napad na BiH već trajao. Bio je užasni rat koji je zločinima napravio etničko čišćenje i granice osvojene silom i unutar BiH. Nisu jednom međunarodni posrednici, uglavnom okrenuti protiv BiH i Bošnjaka, rekli: "Imate to što ste osvojili vojno i na čemu ste stali vojnom čizmom."    

Bošnjačka glupost tradicionalno dolazi iz neznanja i neobaviještenosti. Nije se čuditi običnom svijetu što ne zna ništa o Dejtonu i pregovorima ako mu političari o tome ne znaju osnovne činjenice.

U memoarima Richard Holbrooke iznosi na početku pregovora stanje po kojem je u Dejtonu na jednoj strani srpska delegacija iz BiH sa Krajišnikom i Koljevićem koju predvodi Milošević sa svojim timom. Na drugoj strani je delegacija Hrvatske, koju predvodi Tuđman. Treća delegacija je bio tim Federacije. Dakle, zajedno su Izetbegović, Silajdžić i Šaćirbegović, sa Jadrankom Prlićem, Krešimirom Zubakom i Ivom Komšićem i drugim akterima.

Nisam vidio da je u sarajevskim medijima nekada rečeno da je u Dejtonu 10. novembra potpisan "Sporazum o oživotvorenju Federacije" kao sastavni dio Općeg okvirnog sporazuma. Između ostalog, tada je odlučeno da Muhamed Šaćirbegović podnese ostavku na mjesto ministra vanjskih poslova a da ga Jadranko Prlić zamijeni. To je bio hrvatski ali i, prije svega, američki zahtjev.

Kada je na kraju pregovora Zubak, razočaran odbio potpisati Dejtonski sporazum, zbog predaje njegove Bosanske Posavine u srpski entitet, Tuđman je rekao: "Ima ko hoće potpisati". Zatim je pozvao Prlića koji je odmah stavio svoj potpis na ugovor. U Parizu će biti ovjeren Dejtonski sporazum, a potpis će, ipak, staviti Zubak.

Tim Hrvata iz BiH istupao je samostalno u Dejtonu, iako je formalno bio sa Bošnjacima. U svojim pismenim istupima taj tim je imao zaglavlje "Delegacija Hrvata iz BiH". Tako su na drugi zvanični nacrt Ustava BiH BH Hrvati ponudili vlastiti prijedlog ustavnog ustrojstva države. Iako su bili nekakav zajednički tim, nisu Bošnjake ni obavijestili da će tako nešto predati kao prijedlog. Kad su bošnjački članovi delegacije za taj čin saznali od Holbrookea bili su šokirani. Jadranko Prlić je stalno bio sa Tuđmanovim timom pa se moglo naslutiti odakle je došao ovakav prijedlog. Uglavnom, hrvatski dio federalnog tima je svom prijedlogu dao naslov: "Ustavni zakon Unije BiH". Na početku ovog prijedloga hrvatske  delegacije iz BiH navodi se "preoblikovanje Republike BiH u Uniju BiH". Država bi po tome prijedlogu imala samo dva ministarstva: za vanjsku politiku i emigraciju. U ovom prijedlogu hrvatskog dijela Federacije država BiH je bila gotovo invalidna. Argumentima bošnjačkog dijela je ovaj hrvatski prijedlog odbačen od Amerikanaca.

Srpska strana je, reklo bi se uigrano, odmah nakon toga 13. novembra dala "Srpski prijedlog" i to samo sedam dana prije najavljenog kraja pregovora. Vidjevši o čemu se radi Amerikanci su i taj srpski prijedlog odbacili.  

Bošnjaci su sve vrijeme pregovora bili stiješnjeni između delegacija Srbije i Hrvatske i timova bosanskih Srba i bosanskih Hrvata koji su poslušno djelovali. Na kraju, Izetbegović, Silajdžić i Šaćirbegović nisu pristali na bilo kakve ustupke koji bi destruirali državu BiH. Pod stravičnim pritiscima oni su se izborili za najviše što se moglo dobiti u tim okolnostima.

Tim rezultatima pregovora u Dejtonu nisu ni blizu oni odlasci Trojke na noge Draganu Čoviću i Miloradu Dodiku. Jednom sam, nakon brojnih njihovih odlazaka u Mostar napisao da mi Trojka djeluje kao da je na radnoj obavezi kod Čovića.   

Treći grijeh opozicije (SDA) je po ministru Helezu "rušenje Aprilskog paketa." SDA i njen tadašnji lider Tihić su bili autori Aprilskog paketa. Zastupali su ga otvoreno. Zašto bi onda rušili vlastiti prijedlog rješenja ustroja države BiH? 

Vrijeme je da Bošnjaci kao većinski narod Bosne i Hercegovine zatraže prave odgovore iz svoje nedavne prošlosti. Ali, neka odgovore ne traže od svojih trenutnih političara. Neće im ništa biti jasno. Kad neprijateljima ove države zatreba oni će i ove tvrdnje ministra Heleza baciti kao kosku neupućenim i onim za laži baždarenim Bošnjacima. Ostaje jedino pitanje: kad političari govore o prošlosti, a nisu svjedoci, valjalo bi im tražiti izvore za njihove tvrdnje. Bilo bi daleko manje haosa u glavama Bošnjaka. A možda bi i pročitali pokoju knjigu.