Njemačka težnja za strateškom autonomijom slabi jer je zemlja i dalje ekonomski neraskidivo vezana za Kinu, dok u vojnom smislu ostaje potpuno ovisna o SAD-u.

U Washingtonu se Kina generalno smatra glavnim sistemskim rivalom. SAD su Peking predstavile ne samo kao konkurenta već i kao geopolitički izazov samom liberalnom poretku. Njemačka se, barem zvanično, tome u suštini ne protivi.

Na diskurzivnom nivou, njemački kancelar Friedrich Merz signalizirao je oprez uoči svoje posjete Pekingu. Govorio je o poremećajima na tržištu, zabrinutosti za ljudska prava i sistemskim razlikama, dok je terminologija "smanjenja rizika" pažljivo korištena.

Ipak, iza te retorike krije se neumoljiva ekonomska stvarnost.

U 2025. godini bilateralna trgovina između Njemačke i Kine porasla je na oko 251 milijardu eura (blizu 300 milijardi dolara), čime je Kina opet postala najveći trgovinski partner Njemačke, nadmašivši čak i SAD. Njemački uvoz iz Kine dostigao je otprilike 170,6 milijardi eura, dok je izvoz u Kinu iznosio 81,3 milijarde eura, što je dodatno produbilo hroničnu trgovinsku neravnotežu.

Ovaj strukturni obrazac ima konkretne implikacije. Njemački izvoz automobila u Kinu, nekadašnji krunski dragulj njene industrijske strategije, opao je za otprilike trećinu u 2025. godini. Istovremeno, izvoz vozila i autodijelova pao je ispod 14 milijardi eura, što je više od 50 posto manje u poređenju s nivoima iz 2022. godine.

Neravnoteža je vidljiva i izvan automobilskog sektora. Mala i srednja preduzeća sve češće prijavljuju rastući pritisak kineskih dobavljača, a gotovo petina njih navodi kinesku konkurenciju kao svoj najveći izazov.

Jasno je da Njemačka i dalje ekonomski ovisi o Kini. Njemačka ekonomija ostaje u velikoj mjeri orijentirana na izvoz s otprilike polovinom bruto domaćeg proizvoda (BDP) vezanog uz izvoz, što je jedan od najviših omjera među vodećim svjetskim ekonomijama. Kina stoga nije samo "partner", ona je duboko ukorijenjena u same temelje njemačkog modela rasta.

Berlin želi smanjiti rizik, ali sebi ne može priuštiti razdvajanje. Želi signalizirati distancu, ali ovisi o bliskosti. Zbog toga Njemačka pokušava voditi politiku ravnoteže koja sve više podsjeća na zbunjenost, a manje na stratešku sofisticiranost.

Transatlantske veze nasuprot ekonomskoj ovisnosti

Od čuvenog govora o "prekretnici" koji je održao tadašnji kancelar Olaf Scholz, samo nekoliko dana nakon početka ruske invazije na Ukrajinu, Njemačka je dramatično povećala izdatke za odbranu. Nakon tog govora, savezna vlada je odlučila osnovati poseban odbrambeni fond od 100 milijardi eura za modernizaciju Bundeswehra, što je bio potez bez presedana u poslijeratnoj njemačkoj historiji.

Ta promjena nosi posebnu historijsku težinu. Nakon Drugog svjetskog rata, Njemačka je demilitarizirana u sklopu savezničkog procesa denacifikacije, te je decenijama njegovala imidž civilne sile koja prioritet daje diplomatiji, multilateralizmu i ekonomskom umijeću umjesto "tvrdoj" moći. U tom kontekstu, ranije spomenuta "prilagodba" nije označila samo budžetsku prilagodbu, već duboki raskid s tradicijom njemačke vanjske i sigurnosne politike, signalizirajući spremnost za preuzimanje veće vojne odgovornosti u sve nestabilnijem evropskom sigurnosnom poretku.

Nakon decenija nedovoljnog ulaganja, zbog čega su odbrambeni izdaci nekada bili ispod NATO-ovog praga od dva posto, Berlin sada planira povećati vojnu potrošnju sa oko 2,1 posto BDP-a u 2024. godini na čak 3,5 posto do 2029. godine, finansirajući to kroz proširene budžetske obaveze.

U apsolutnom iznosu, odbrambeni budžet bi se trebao više nego udvostručiti – s otprilike 62 milijarde eura u 2025. na preko 150 milijardi eura u roku od nekoliko godina. To je zapanjujući porast koji bi njemačku vojnu potrošnju približio francuskoj i iz temelja rekalibrirao evropske odbrambene kapacitete.

Upravo ovo ponovno naoružavanje naglašava paradoks, piše Daily Sabah.

Njemačka govori jezikom strateške autonomije, ali u sigurnosnim pitanjima ostaje ovisna o američkoj vojnoj infrastrukturi, obavještajnim podacima i nuklearnom odvraćanju. Retorički kritizira Peking, ali ekonomski ostaje duboko isprepletena s kineskim tržištima i proizvodnim ekosistemima.

Merzova posjeta je ogolila tu napetost. U Munchenu je upozorio na kinesku ambiciju da preoblikuje multilateralni poredak, dok je u Pekingu ton ublažen. Zahvalnost je zamijenila upozorenja, a ekonomska prilika zasjenila sistemsko rivalstvo.

Je li to realpolitika? Možda. Ali to također pokazuje odsustvo koherentnog vanjskopolitičkog identiteta utemeljenog na jasnim prioritetima.

Strukturalna ambivalentnost

Njemačka danas djeluje manje kao samouvjereni geopolitički akter, a više kao nervozna izvozna sila koja pokušava sačuvati jučerašnji ekonomski model u sutrašnjem geopolitičkom okruženju.

Stara formula "Wandel durch Handel" (promjena kroz trgovinu) politički je diskreditirana, ali ekonomski je i dalje živa. "Prilagodba" je proglašena s historijskom ozbiljnošću, no njene implikacije ostaju nedorečene.

Usporavanje njemačke ekonomije je strukturne prirode. Rast uglavnom stagnira, a očekuje se da će se ekonomija u 2025. godini kretati oko nule prije nego što se umjereno oporavi. Visoki troškovi energije ostaju trajni teret, dijelom ukorijenjeni u političkim odlukama poput odustajanja od nuklearne energije, što je Njemačku učinilo ovisnijom o nestabilnim globalnim energetskim tržištima.

Merz upozorava na Kinu, ali njemački proizvođači automobila i dalje ostvaruju značajan dio svoje globalne dobiti na kineskom tržištu, čak i dok se to tržište smanjuje za njemačke izvoznike.

Njemačka želi biti geopolitički akter bez potpunog prihvatanja geopolitičkih troškova. Želi ekonomsku otvorenost bez strateške ranjivosti i vrijednosti bez posljedica. To nisu samo nedosljednosti već duboka ambivalentnost, a era ugodne dvosmislenosti lagano završava.

Zemlja u potrazi za sobom

Konačno, postoji još dublji sloj njemačkog oklijevanja – identitet.

Gotovo dvije decenije, tokom ere Angele Merkel, a posebno pod prethodnom "semafor-koalicijom", Berlin je ulagao u narativ vanjske politike zasnovane na vrijednostima. Ljudska prava, multilateralizam i normativna moć postali su centralni dio njemačke diplomatske slike o sebi.

Merz sada najavljuje promjenu govoreći manje o moralnim lekcijama, a više o nacionalnim interesima. Kritizira moralizatorski ton njemačke diplomatije posljednjih godina, implicirajući da se Berlin mora okrenuti realizmu vođenom interesima.

Međutim, identiteti se ne mijenjaju preko noći.

Zemlja koja je godinama njegovala imidž normativne sile ne može odjednom djelovati kao hladni strateški balanser bez unutrašnjih ili međunarodnih potresa. Političke elite, birokratska kultura, koalicijska ograničenja i javna očekivanja i dalje su oblikovani naslijeđem Merkeline opreznosti i diplomatije zasnovane na vrijednostima.

Merz se stoga nalazi u strukturnoj dilemi. Želi se odmaknuti od moralizatorske vanjske politike, ali upravlja zemljom čija je politička kultura internalizirala upravo taj stav. Teži realizmu, ali njemački institucionalni refleks ostaje normativan. Želi stratešku jasnost, dok diplomatski aparat i dalje govori jezikom vrijednosti.

Upravo zato se promjene u njemačkoj vanjskoj politici čine neodlučnim, neujednačenim i povremeno kontradiktornim.

Njemačka je već poručila da više ne želi vanjsku politiku zasnovanu isključivo na vrijednostima. No, pretvaranje te deklaracije u koherentnu stratešku doktrinu trajat će godinama, možda čak i cijelu generaciju.

Dok se ta tranzicija ne završi, Berlin će nastaviti oscilirati između moralne retorike i ekonomskog pragmatizma, između transatlantske lojalnosti i opreznog pružanja ruke Pekingu, između strateške ambicije i strukturne inercije.

Ono čemu svjedočimo nije samo nedosljednost politike, već spora i bolna transformacija identiteta pod ogromnim geopolitičkim pritiskom.