Bio je mrkli mrak kada sam se probudio. Dohvatio sam prekidač. Nije “reagirao”. Ništa novo. Već danima nema električne energije.

Mati je spavala. Uzeo sam svijeću. Nije bila klasična duguljasta, bijela svijeća. Tamnozelene je boje, debela. Više kao ukrasna. Našla se u nekom paketu humanitarne pomoći. Služila je svrsi.

Izvukao sam fitilj, uzeo šibicu i pripalio. Osvjetljavala je dovoljno. Na zidu je bila moja sjena. Izgledao sam viši, čini mi se kao Michael Jordan.

Bilo je hladno, jako hladno. Posljednje žiške vatre odgorjele su prije nekoliko sati. Objekt, bivši poslovni prostor, sada naš izbjeglički stančić, gotovo da nije imao nikakvu izolaciju. Morala se konstantno ložiti vatra. Od hladnoće sam osjetio nagon da odem u toalet. Otvorio sam vrata. Snijeg je napadao. Morat ću proprtiti put do poljskog WC-a. Zatim se mrznuti. Minut, dva, koliko bude trebalo.

Samo što sam izašao, zapuhnuo me hladan januarski vjetar. Ugasio je slabi plamičak svijeće. Gazio sam snijeg probijajući se do sazidanog, u dva kvadrata, poljskog toaleta, od sivih elemenata. Vrata su bila od drvenih daski sklepana, tek toliko da prave zaklon, da osiguraju nužnu intimu... Ako preživim rat, ako budem gradio kuću, prvo što ću napraviti bit će toalet! Sa svih strana strujat će grijanje, a možda ugradim i zvučnike baš poput “mecena” u LA filmovima. Bit će to, baš kao što Ameri kažu, “restroom” (u bukvalnom prijevodu “soba za odmor”), a ne mjesto gdje ti zebe dupe dok obavljaš one najnužnije potrebe.

Izašao sam. Odjednom je cesta ispod kuća u selu zasjala od farova. Kamioni. Pretpostavljam, vojska. Idu prema Olovu. U toku je najžešća četnička ofanziva od početka rata. Druga polovina januara ili ti siječnja devedeset i četvrte.

Vratio sam se u sobu. Ponovo upalio svijeću. Istresao lug. Usitnio krupno triješće. Zapalio plamen. Stavio poviše triješća komade suhih sitnih cjepanica. Uspio sam. Gorjelo je. Dimnjak je povukao “isprve”.

Vatra je tjerala hladnoću. Nakon što se razgorjela, stavio sam dvije krupne suhe cjepanice i jednu polusirovu, da drži vatru čim duže. Prostorijom se širila toplota. Ugasio sam svijeću. Još je bila mrka noć. Zaspao sam.

PROBILI SU LINIJU

Probudilo me kucanje. Prvo je ustala mati i otvorila vrata. Vidjeh Mirelu, kćerku našeg rođaka Nusreta. Kratko su razgovarale, nisam se stigao spremiti nit upitati s Mirelom.

“A, vidim, bio si vrijedan. Jutros se rano naložila vatra. Svaka čast. Tako svako jutro, ako Bog da”, reče mi mati. “Šta ima za doručak?”, upitah. “Imaš maslenicu sa suhim mesom. Eto je u mikrovalnoj. Donesi. Nažalost, nema struje ni jutros. Ne možemo je podgrijati. Ustvari, donesi tepsiju. Stavit ću je na platu. Bar će umlačiti, da ne jedemo skroz hladno”, reče mati. “Nego, kad doručkuješ, Nusret te zvao nešto. Koliko sam razumjela Mirelu, treba mu pomoć oko pretovara... I da je prilično hitno... Pa otiđi čim prije”, dodade.

Oko devet sam već bio kod Nusretovog kamiona. Sišli smo u garažu. Pomogao sam mu oko nekog paketa da ga ubaci. Nekako je bio čudan. Odsutan. Zabrinut. Nismo razgovarali. Nije se šalio. Nije me zezao za curice. Bio mi je potpuno stran, u nekom “modu” u kakvom ga nisam navikao vidjeti.

Konačno je progovorio. “Čuj, ovo što ću ti reći, govorim ti kao muškarcu, kao odraslom, dalje ne smiješ širiti...”, reče Nusret, da bi potom nastavio u prilično ozbiljnom tonu: “Probili su liniju.”

Kao grom iz vedra neba, “ošinula” me ta informacija. Znao sam šta to znači. “Gdje? Kada? Kako?”, upitah. “Prgoševo, vode se borbe za Kruševo. Vrlo brzo mogu biti i ovdje ako se ne odbranimo na tom potezu. Sljedeći su Dolovi, Klecala, eto ih dolinom Krivaje... Situacija je ozbiljna. Najozbiljnija od početka rata. Reci mami da spremi u ruksak nužnu garderobu, sve vrijednosti, ono što imate, nakit, novac, nešto hrane za ponijeti i dokumente... Budite spremni, možda ćemo već danas morati dalje... Javit ću ti čim saznam nešto... A sad brzo kući, nako kako sam ti rek’o prenesi mami.”

Stvari su već bile spakovane prije dva mjeseca. Pa raspakovane. Pa spakovane prije dvadesetak dana. Pa ponovo raspakovane. Ovaj put je drugačije. Morao bih otići do Ahme. On će mi potvrditi. Nusret je bio vezan za sokolački bataljon. Oni drže liniju na tom potezu zajedno s borcima s prostora Ilijaša. U selu je štab Ilijaškog bataljona. Trebao bih otići provjeriti. Čudne misli su mi se rojile. Sve bih dao da neko negira ove negativne vijesti. Još sam bio u raspoloženju kao da se to dešava negdje drugo. Ne može biti! Ponovo izbjeglištvo. Ovaj put definitivno. Ako osvoje Olovo, spajaju Romaniju i Ozren. Tuzla i Zenica su pocijepane. Bile bi onda, definitivno, samo ogromne enklave. Rezervat Zenica, rezervat Tuzla, rezervat Sarajevo...

Ne može biti, sve je u meni pulsiralo, nisam se mogao pomiriti s činjenicom da bi na ovom mjestu na kojem sada stojim uskoro mogla hoditi četnička čizma. Nikada se nisam osjećao teže. Noge su same išle, propadajući u snijeg, na tih stotinjak metara od Nusreta do našeg izbjegličkog stana. U trenutku kao da nisam mogao doći do daha na ulazu. Šta kazati, kako kazati mami? Šta je s djedom u Olovu? Sve mi je izgledalo mučno. Sve je bilo u prekidu. Nije bilo struje, televizije, radiosignala. Nije bilo snabdijevanja potrepštinama, nije bilo saobraćaja, nije bilo sunca... Tek tmurni oblaci, oštar januarski zrak, hladnoća i loše vijesti koje su pretjecale jedna drugu. Kuda sad i kako? Kome? Hoćemo li uopće uspjeti umaći? Jesmo li nova Istočna Bosna? Hoće li se ponoviti Bratunac, Vlasenica, Višegrad, Zvornik... Ili će, ako uđu u Olovu, biti još žešće, brutalnije... Ipak su imali i previše gubitaka na ovom ratištu.

STIŽE POMOĆ SA SVIH STRANA

Zatvorio sam oči, dohvatio šteku i otvorio vrata. Na moje iznenađenje, u sobi je sjedio naš rođak Hidajet, djedov bratić. Pomislih, sigurno je i on došao da pomogne pri “evakuaciji”. Pa da, zato i služi policija! Da osigura teren, povlačenje.

No, na njegovom licu nisam mogao ništa pročitati. Nekako mi je izgledalo kao da nije previše neraspoložen. Upravo je zapalio cigaretu, znači da nije davno došao. Otvorio je ruksak. “Evo, amidža (djed) je poslao”, rekao je izvadivši četiri litre ulja u staklenkama. “Otkud sad to?”, upita mati. “Premetali smo nešto po vašem podrumu i naletjesmo na paket ulja. Ostalo iz prodavnice. Nisam vidio amidžu da se nečemu više obradovao od početka rata!”, reče Hidajet. “Baš kad je najpotrebnije”, ustvrdi mati.

“Otkud tebe?”, oprezno upitah. “Na obezbjeđenju”, reče rođak. Potvrdio je moje sumnje. “Znači, to je definitivno?”, rekoh. “Na šta misliš?”, čudno me pogleda i upita Hidajet. “Obezbjeđuješ evakuaciju”, odgovorih. Kakvu, bolan, evakuaciju?! Tu sam, od ranog jutra, na obezbjeđenju konvoja, vojska... Došle su 'Živiničke ose', 'Balte'... Dolaze jedinice iz cijelog tuzlanskog regiona”, reče Hidajet.

I dalje sam bio nepovjerljiv. “Čuj, znam za Kruševo...”, sasvim tiho rekoh, tako da me mati ne bi čula. “Aha... šta znaš, dripac jedan”, odgovori prilično oštro Hidajet. “Da su probijene linije”, rekoh. Hidajet sada glasno odgovori, da bi i mati čula. “Ne ide to tako, dečko. Formirana je nova linija. Zaustavljeni su... Izvršena je popuna iz rezervi, vojničkim rječnikom kazano, ako već trebaš sve znati! Izdržat ćemo mi i ovo. Nemaju oni snage, naročito u ovim vremenskim uslovima, tako brzo napredovati! A siguran sam da dalje neće ni centa!”, reče Hidajet. “Previše je toga u igri da bi se izgubila ova bitka. Ne sekirajte se”, nastojao je biti optimističan. Nije dugo sjedio, petnaestak minuta, spustio se ka cesti.

Dalje više nisam pitao. Znam samo da je “biti ili ne biti” u ovim trenucima. Povratio mi se optimizam. Formirane su nove linije. Dodatno me ohrabrivala činjenica da je cesta prema Solunu, prema Olovu, ponovo bila ispunjena vojskom. Kola saniteta sve češće kretala su se u suprotnom smjeru. Za “Mušku vodu”, za Tuzlu. Ranjenici, oni najteži...

Nadao sam se da se neće ponoviti Drugi svjetski rat, kada su četnici zauzeli grad napravivši pokolj kod nekadašnje željezničke stanice. “Izdrži, Olovo!”, glasno izgovorih kao da sam se hrabrio na taj način. Nije bilo hrane, municije, goriva, sanitetskog materijala u dovoljnoj mjeri... Ali je bilo opredjeljenje, duh zajedništva... Svi smo disali, svi smo mislili kao jedno. Od djece moje školske dobi do onih u poznim godinama. Odrasli su bili svi na jedinstvenom frontu za odbranu. Neko na linijama, neko u bolnici, neko u pratećim službama za podršku, poput inžinjerije i civilne zaštite, koja je održavala puteve koliko-toliko prohodnim, automehaničara koji su osposobljavali ono malo voznog parka što je ostalo za potrebe Armije, u nedostatku i dijelova, i ulja, i maziva. Toliko je bilo improviziranih rješenja, ali je radilo. Olovo se branilo pred daleko nadmoćnijim agresorom. Osjetio se taj duh zajedništva, spremnosti na žrtvu! Činilo mi se, cijeli se kosmos ujedinio nad ovim dijelom neba da bi pobijedio zlo...

Nakon napada panike od prije nekoliko trenutaka, sada su mi se širila prsa... Mijenjalo mi se raspoloženje. Ne znam objasniti kako, čemu to pripisati, neka su osjetila iznutra zatomljena, možda baš za ovu priliku stvorena, proradila.... Kako god, nekako sam znao, ostat ćemo! Svoji na svome! Olovo neće pasti! Olovo neće pasti! Kao da je ta rečenica odzvanjala padinama Konjuha i Zvijezde, dok sam posmatrao Hidajeta i vojnike Armije RBiH kako po snijegu i ledu idu ka Olovu, ka ratištu, ondje gdje će se možda već sljedeći sat odigrati hamletovska bitka: biti ili ne biti – pitanje je sad!