Zadnja dekada novembra 1943. godine jeste vrijeme kada se odlučivala sudbina poslijeratne Jugoslavije i njenih federalnih jedinica.
Od 20. do 25. novembra odigrala su se dva historijska zasjedanja zemaljskih antifašističkih vijeća (ratnih narodnih skupština) u dvije zemlje najznačajnije za bošnjački narod: u Bosni i Hercegovini i Sandžaku.

Najprije je Zemaljsko antifašističko vijeće konstituirano u Sandžaku na Prvom zasjedanju ZAVNO Sandžaka, održanom 20. i 21. novembra 1943. godine u Pljevljima, a potom je konstituiran ZAVNO Bosne i Hercegovine na Prvom zasjedanju ZAVNO Bosne i Hercegovine, koje je počelo u 19 časova 25. novembra, a završeno iste noći u 4 sata 26. novembra 1943. godine u Mrkonjić-Gradu.
Nakon toga, dvije zemlje u kojima su Bošnjaci bili odlučujući etnički faktor bile su na najboljem putu da postanu buduće federalne jedinice, odnosno republike.

Bosna i Hercegovina u tome je do kraja rata uspjela, a Sandžak nažalost nije. Ne samo da je Sandžak izgubio status buduće republike ili autonomne pokrajine, kako je do pred sami kraj rata obećavano, već je izgubio i teritorijalnu cjelovitost jer je njegova teritorija podijeljena između Srbije i Crne Gore.

Bosna i Hercegovina nakon 1463. godine, kada je izgubila svoju državnost, uspjela je da je obnovi i dobije ravnopravan status s ostalim jugoslavenskim federalnim jedinicama.

U objema zemljama bilo je negirano pravo bošnjačkom narodu da se izjašnjava kao poseban nacionalni korpus. Ovo je velika i neoprostiva nepravda koju je Komunistička partija Jugoslavije napravila prema bošnjačkom narodu i u Bosni i Hercegovini i u Sandžaku. Bošnjaci su prisiljavani da se nacionalno identificiraju ili sa srpskim ili s hrvatskim narodom. Ovo je bio otvoreni i nasilni pokušaj asimilacije bošnjačkog naroda u režiji komunista.

Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu 29. i 30. novembra 1943. godine prisustvovala je delegacija ZAVNOBiH-a, dok delegacija ZAVNOS-a nije zahvaljujući opstrukcijama i podvalama ZAVNO Crne Gore i Boke.

Iako se u dokumentima ZAVNOBiH-a i ZAVNOS-a Muslimani tretiraju kao posebna etnička grupa, na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu u Rezoluciji AVNOJ-a nisu pomenuti Muslimani kao šesti narod. Grb nove Jugoslavije, ustanovljen u Jajcu, sastojao se od jedne buktinje s pet plamenova koji simboliziraju pet naroda: Srbe, Hrvate, Slovence, Crnogorce i Makedonce, o čemu je bilo sporenja u rukovodstvu NOP-a, dok je šesti narod Muslimani “nestao” i pojavio se u simbolu šestog plamena tek 20 godina kasnije – 1963. godine.

U drugom dokumentu AVNOJ-a Odluka o izgradnji Jugoslavije na federativnom principu stoji: “Da bi se ostvario princip suverenosti naroda Jugoslavije, (...) Jugoslavija se izgrađuje i izgradiće se na federativnom principu, koji će obezbijediti punu ravnopravnost Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca (nema Muslimana, op. a.).” Odlukom je precizirano da “osnovne organe vlasti kod pojedinih naroda Jugoslavije predstavljaju narodnooslobodilački odbori i zemaljska antifašistička vijeća narodnog oslobođenja”, među kojima se ne navodi i ZAVNOS.

Odlukama Drugog zasjedanja AVNOJ-a Bosni i Hercegovini priznat je status federalne jedinice. Sandžak je zaobiđen, mada mu nije eksplicitno ukinut dotadašnji status niti su organi ZAVNOS-a raspušteni, ali ga nije bilo među federalnim jedinicama. Muslimani, kao jedan od triju naroda, nisu ovaj put bili navedeni. Status Sandžaka i Bošnjaka ostao je neodređen i nejasan, na “čekanju”, suprotno stajalištima i odlukama Prvog zasjedanja ZAVNOS-a i suprotno naznačenoj platformi NOP-a, u kojoj su navedeni i Muslimani/Bošnjaci.

ULOGA MOŠE PIJADA
Osporavanje federalnog ili autonomnog statusa Sandžaka započelo je ubrzo nakon usvajanja odluka Drugog zasjedanja AVNOJ-a i trajalo je do likvidacije ZAVNOS-a. S jedne strane je isticano da je ZAVNOS veoma uspješno radio na razvoju NOP-a na svom području, dok je s druge strane tekao kontinuirani proces osporavanja federalnog ili autonomnog statusa Sandžaka, posebno od rukovodstava NOP-a iz Crne Gore i Srbije, a na kraju i od samog Predsjedništva AVNOJ-a.

U ovo vrijeme najvažnije stvari su se događale “iza kulisa”. Srbija i Crna Gora bile su životno zainteresirane za Sandžak i Kosovo. Rukovodstva ovih pokrajina, koja su dominantno činili Srbi i Crnogorci, nisu imala snage, a ni interesa da se nose sa složenošću zadatka i izazova vremena i da, u slučaju Sandžaka, odbrane stečeni status Sandžaka. I tadašnji bošnjački rukovodioci, učesnici NOP-a u Sandžaku, s rijetkim izuzecima ponašali su se podanički.

Ovakav odnos prema ZAVNOS-u ograničavao je rad i nadležnosti njegovih tijela na nivo političke funkcije, dok je funkcija zakonodavne vlasti ostala na nižim razinama – narodnooslobodilačkih odbora.

Kod oblikovanja Bosne i Hercegovine kao posebne federalne jedinice presudnu ulogu imali su, i pored osporavanja nacionalne posebnosti Muslimana od dijela rukovodstva NOP-a, historijsko-državna cjelovitost u prošlosti Bosne i Hercegovine, velika uloga ove zemlje i njen doprinos rezultatima NOB-a – jer su se najvažnije bitke upravo vodile i uspješno završile na prostoru BiH i uporno insistiranje bosanskohercegovačkog partijskog rukovodstva na nacionalnoj posebnosti Muslimana i ravnopravnom statusu Bosne i Hercegovine kao šeste federalne jedinice nove države, što je i prihvaćeno na 2. zasjedanju AVNOJ-a.

Bošnjaci iz Sandžaka u doba odlučivanja o njegovom statusu nisu bili ni približno jak politički faktor u NOP-u kao sandžački Srbi i Crnogorci, a nije bilo među živima niti najjačeg stuba sandžačke posebnosti – Rifata Burdžovića Trše.

Najljući neprijatelj sandžačke autonomnosti Moša Pijade poslije rata se hvalio napisavši da je on “likvidirao Novopazarski Sandžak kao tursku administrativnu jedinicu”.

Na kraju rata pitanje nacionalnog tretiranja Muslimana (Bošnjaka) transformirano je u otvoreno negiranje ovog nacionalnog korpusa i pokušaj asimilacije.

Ova nepravda bila je ispravljena djelimično tek 1974. godine, kada je Bošnjacima konačno priznata nacionalna posebnost, ali pod vjerskim imenom Muslimani, s velikim M, što će konačno biti ispravljeno 1993. godine, kada smo definitivno vratili naše historijsko ime Bošnjaci.

Bosna i Hercegovina i Sandžak imali su višestoljetnu zajedničku prošlost. Još od te 1373. godine u sastav bosanske srednjovjekovne države ulazi čitavo Gornje Podrinje s Pivom, Tarom, srednjim i donjim Polimljem (Prijepolje, Priboj, Pljevlja, područje današnjeg Kolašina, Foča, Goražde, Višegrad, Onogošt – današnji Nikšić i Bileća), dakle značajan dio kasnijeg Novopazarskog sandžaka.
Odmah nakon osmanskog osvajanja Kraljevine Bosne 1463. godine, sandžački predjeli postali su dio novoosnovanog Bosanskog sandžaka, a manji dio od 1470. godine Hercegovačkog sandžaka, da bi od 1580. godine današnja sandžačka regija postala dio novoosnovanog Bosanskog pašaluka, ostavši njegov integralni dio sve do 2. februara 1877. godine.
Dakle, jedan je dio Sandžaka 504 godine bio dio Bosne, a cijeli Sandžak 414 godina.

SANDŽAK U RATNOM VIHORU
U aprilskom ratu Sandžak je doživio sudbinu Kraljevine Jugoslavije: najprije je bio okupiran, a onda je nastao pravi grabež oko njegove teritorije. Oko teritorije Sandžaka otimale su se njemačke i italijanske okupatorske snage, te tri ratne državne tvorevine pod patronatom sila Osovine: NDH, Velika Albanija i nedićevska Srbija.

KPJ je odgovorila politikom protiv cijepanja Sandžaka. Ta politika potvrđena je institucionalizacijom narodnooslobodilačkog pokreta u Sandžaku. Već 1932. godine osnivaju se prokomunistički orijentirana studentska, sportska i kulturno-prosvjetna udruženja u Pljevljima i Prijepolju... Prve partijske organizacije osnivaju se u Bjelopoljskom srezu 1935. godine.

Još 1939. godine osnovan je Oblasni komitet KPJ za Sandžak, koji je bio organizaciono vezan za Pokrajinski komitet KPJ za Crnu Goru i Boku sve do oktobra 1941. godine, kada će se izdvojiti i biti direktno vezan za Centralni komitet KPJ.
Na čelu KPJ u Sandžaku bili su komunisti iz Sandžaka (studenti i radnici) koji su radili u beogradskoj partijskoj organizaciji, a među njima i sekretar Oblasnog komiteta KPJ za Sandžak Rifat Burdžović Tršo.

Ideja o posebnosti Sandžaka bila je izražena i u aktivnostima studenata iz Sandžaka pred Drugi svjetski rat koji su studirali na Beogradskom univerzitetu, odnosno njihovo odbijanje da se udružuju u zavičajno udruženje studenata iz Crne Gore i Srbije i njihovo opredjeljenje da formiraju zavičajno udruženje studenata iz Sandžaka, koje je dobilo naziv “Zlatar”. Prokomunistički orijentirana omladina Sandžaka u Beogradu je izdavala i svoj list Glas Sandžaka.

Nakon osamostaljenja Oblasnog komiteta KPJ za Sandžak, došlo je do instaliranja i drugih sandžačkih institucija NOP-a: Oblasni komitet SKOJ-a, Glavni štab NOP-a Sandžaka, Sandžačka omladina, Sandžačka brigada.

Glavni impuls politici KPJ u Sandžaku davalo je djelovanje najznačajnijeg sandžačkog partijskog rukovodioca Rifata Burdžovića Trše. Njegova uloga u julskom ustanku 1941. u Sandžaku bila je nezamjenjiva. Već krajem juna i početkom jula sandžačke partijske organizacije bile su spremne za oružanu borbu.

U Sandžaku su prve ustaničke puške odjeknule 14. jula 1941. godine, kada su ustanici napali na italijansku karabinjersku i žandarmerijsku posadu u Mojkovcu. Sandžak je bio treća južnoslavenska zemlja u kojoj je podignut ustanak odmah iza Srbije i Crne Gore.

Samo devet dana nakon što je 26. septembra 1941. godine održano savjetovanje u Stolicama, na kojem je donesena odluka o formiranju glavnih štabova NOP odreda po pokrajinama (“nacionalni štabovi”), formiran je 5. oktobra 1941. godine Glavni štab NOP odreda za Sandžak (19 dana prije nego je to urađeno u Crnoj Gori i Boki – 24. oktobra). Izdvajanje Oblasnog komiteta KPJ za Sandžak iz sastava Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru, Boku i Sandžak uslijedilo je sredinom septembra 1941. godine, u toku pripreme savjetovanja u Stolicama.

Glavni štab NOP odreda Sandžaka od tada je bio pod neposrednim rukovodstvom Vrhovnog štaba, a Oblasni komitet KPJ za Sandžak pod rukovodstvom Centralnog komiteta KPJ. Pomenute institucije jasno su izražavale principe samostalnosti i autonomnosti sandžačkog NOP-a i sandžačke regije. Sekretar Oblasnog komiteta KPJ za Sandžak i dalje je bio Rifat Burdžović Tršo. Komandant Glavnog štaba NOP odreda za Sandžak postao je Vladimir Knežević Volođa, a politički komesar Voja Leković.
Sandžački partizanski odredi i bataljoni bez smjene i odmora vodili su borbe za odbranu slobodne teritorije Sandžaka.

OSNIVANJE ZAVNO SANDŽAKA
Polovinom 1943. godine Vrhovni štab upućuje svoje jedinice iz Bosne u pravcu Crne Gore i Sandžaka. Sandžak je trebao biti operativna osnovica za prodor u Srbiju. Veliki podsticaj za razmah NOP-a na ovom prostoru predstavljala je kapitulacija Italije početkom septembra 1943. godine. Stvorena je stabilna slobodna teritorija od 13.000 kvadratnih kilometara. U drugoj polovini septembra i tokom oktobra 1943. godine oslobođen je gotovo cijeli Sandžak.

U oslobođenim gradovima, selima i općinama ponovo su izabrani ili su prvi put organizirani gradski, općinski i sreski (mjesni) NOO. Sekretar Oblasnog komiteta KPJ za Sandžak bio je Voja Leković (Rifat Burdžović Tršo je poginuo u noći između 2. i 3. oktobra 1942. godine u selu Trnovu kod Mrkonjić-Grada).

Jedna od najznačajnijih odluka AVNOJ-a nakon njegovog konstituiranja u Bihaću novembra 1942. godine bila je i odluka da se osnuju zemaljska vijeća u pokrajinama koje su predstavljale historijski zaokružene cjeline. To je bio praktični izraz predratne koncepcije KPJ o izgradnji Jugoslavije na federativnom principu. Zemaljska vijeća konstituirana su sljedećim redoslijedom: u junu 1943. godine osnovano je u Hrvatskoj, u oktobru 1943. u Sloveniji, 15. i 16. novembra 1943. u Crnoj Gori, 20. i 21. novembra u Sandžaku i 25. i 26. novembra u Bosni i Hercegovini. Uslijed političkih razloga, s velikim zakašnjenjem osnovana su u Srbiji i Makedoniji.

Desetog novembra 1943. formiran je Inicijativni odbor, koji će pripremiti skupštinu na kojoj će biti izabrano Zemaljsko antifašističko vijeće Sandžaka. Predsjednik i novoizabranog Sreskog narodnooslobodilačkog odbora Prijepolja, univerzitetski profesor i sociolog Sreten Vukosavljević i prijepoljski muftija i sudija Vrhovnog šerijatskog suda u Skoplju Murat ef. Šećeragić prihvaćeni su i kao nosioci Inicijativnog odbora, odnosno kao njegovi predsjednik i potpredsjednik. Inicijativni odbor pisanim putem obratio se Predsjedništvu AVNOJ-a, objasnivši razloge za sazivanje skupštine ZAVNOS-a. Istaknuta je spremnost naroda Sandžaka da zauzme ravnopravno mjesto među ostalim pokrajinama, da su se narodi Sandžaka opredijelili da se samostalno i autonomno organiziraju u okviru zajedničke buduće domovine.

U osnivanju najvišeg političkog predstavništva naroda Sandžaka vidi se opredjeljenje da Sandžak u budućem uređenju zemlje bude tretiran kao posebna društveno-politička zajednica u kojoj će biti izražavan njen status federalne ili autonomne jedinice u budućoj federaciji.

Osnivačka skupština ZAVNO Sandžaka održana je 20. i 21. novembra 1943. godine u Pljevljima. U ZAVNO Sandžaka izabrana su 62 vijećnika. Skupština je izabrala i delegaciju od 10 vijećnika za Drugo zasjedanje AVNOJ-a. U Izvršni odbor Sandžaka (ratna vlada Sandžaka) izabrano je 10 vijećnika. Prvi predsjednik Predsjedništva ZAVNO Sandžaka bio je Sreten Vukosavljević, a za 3 potpredsjednika izabrani su: Murat ef. Šećeragić, Dušan Ivović i Mirko Ćuković.

ZAVNO Sandžaka postao je najvažnije narodno predstavničko, izvršno tijelo i političko rukovodstvo NOB-a u Sandžaku.
Zasjedanju nisu prisustvovali delegati iz Sjeničkog, Štavičkog i Deževskog sreza. Upravo je na prostoru ova tri sreza živjelo oko 43,2 posto ukupnog sandžačkog stanovništva, odnosno 54,2 posto od ukupnog broja sandžačkih Bošnjaka. Svoje delegate nisu imale ni tadašnje općine Rožaje, Petnjica (Gornji Bihor), Berane, Plav i Gusinje, u kojima je živjelo oko 30.000 Bošnjaka. Čak ni struktura izabranih vijećnika nije bila odraz nacionalne strukture ovih krajeva (4:1 u korist Srba i Crnogoraca). Rožaje, Berane, Plav, Gusinje (kao dio Sandžaka) i Podgorica, Tuzi, Bar i Ulcinj, kao područja sa značajnim postotkom bošnjačkog i albanskog življa, bili su u sastavu Zemaljskog antifašističkog vijeća Crne Gore i Boke.

Nažalost, izabrani vijećnici koji su trebali prisustvovati Drugom zasjedanju AVNOJ-a nisu došli u Jajce. Ivan Milutinović, koji je bio zadužen da s Inicijativnim odborom ZAVNOS-a pripremi sazivanje Skupštine ZAVNO Sandžaka, koje bi bilo usklađeno sa zasjedanjem ZAVNO za Crnu Goru i Boku, prenoćio je 19. novembra u Pljevljima a da članove Inicijativnog odbora ZAVNOS-a uopće nije obavijestio o svom odlasku. ZAVNOS nije dobio planiranu maršrutu puta niti su se dogovorili ko će sandžačke delegate pratiti. Iako je bila u pitanju čista podvala i obmana, na Drugom zajedanju AVNOJ-a dato je objašnjenje da delegacija iz Sandžaka nije došla zbog veoma loših vremenskih prilika, dužine puta, neiskustva. Odsustvo sandžačke delegacije u Jajcu bilo je od presudne važnosti da se već tada ne zauzme principijelni stav o mjestu Sandžaka u budućoj jugoslavenskoj federaciji i da ZAVNO Sandžaka već tada preraste u zakonodavno tijelo kao i u ostalim jugoslavenskim zemljama gdje su takvi organi formirani.

PRETENZIJE RUKOVODSTVA CRNE GORE
Pretenzije crnogorskog partijskog rukovodstva prema Sandžaku ispoljile su se već nakon povratka crnogorske delegacije s Drugog zasjedanja AVNOJ-a. U pismu sekretara Pokrajinskog komiteta za Crnu Goru i Boku Blaža Jovanovića od 1. januara 1944. godine upućenom Oblasnom komitetu KPJ za Sandžak traženo je da se organizacija KPJ za Sandžak pripoji Crnoj Gori, što bi označilo početak ukidanja posebnosti Sandžaka, kao i ukidanje Glavnog štaba NOV i POJ za Sandžak i rasformiranje ZAVNOS-a. Zatraženo je i stvaranje zajedničkog izvršnog odbora Antifašističkog vijeća za Crnu Goru i Sandžak. Trećeg januara 1944. godine Izvršni odbor ZAVNO Crne Gore pokrenuo je inicijativu u svom proglasu o pripajanju Sandžaka Crnoj Gori u jednu federalnu jedinicu koja bi se zvala Crna Gora i Sandžak. Samo 44 dana nakon formiranja ZAVNOS-a već je krenuo pohod crnogorskih komunista za njegovu likvidaciju.

Izvršni odbor ZAVNOS-a i Oblasni komitet za Sandžak veoma su brzo reagirali, ističući da takve inicijative izazivaju “negodovanje kod Srba”, “dok se kod Muslimana uselio strah” i da je ovo svojevrsno prejudiciranje budućeg statusa Sandžaka. Oblasni komitet KPJ za Sandžak o svom je stavu obavijestio pismom 5. februara 1944. godine Centralni komitet KPJ. Ustvrdili su i da zajednički Glavni štab za Crnu Goru, Boku i Sandžak ne treba formirati već da mora ostati samostalan Glavni štab NOV i POJ za Sandžak. Zanimljivo je da je takav stav zauzet iako su članovi Oblasnog komiteta, svi osim jednog, bili srpske i crnogorske nacionalnosti.

Centralni komitet KPJ u pismu od 31. marta 1944. godine crnogorskom rukovodstvu saopćio je da su počinili “ozbiljnu grešku” činom proglašenja pripajanja Sandžaka Crnoj Gori i da takav stav u odlukama AVNOJ-a nema nikakvo uporište. “A što se tiče Sandžaka, on će imati onakav položaj za kakav se izjasne njegovi slobodno izabrani predstavnici. U pogledu za Sandžak važi isto što je drug Tito pisao o Vojvodini u prvom broju Nove Jugoslavije”. Nakon ovog poteza Centralnog komiteta KPJ, crnogorsko partijsko rukovodstvo više nije pokretalo slične inicijative, a Tito je za Vojvodinu rekao u prvom broju Nove Jugoslavije da će ona “dobiti najširu autonomiju, ali pitanje autonomije i pitanje kojoj će federalnoj jedinici dotična pokrajina biti pripojena – zavisi od samog naroda, odnosno od njegovih predstavnika, kada se poslije rata bude rješavalo o definitivnom državnom uređenju”.

Postojanje i rad ZAVNOS-a pozitivno su ocjenjivani od Predsjedništva AVNOJ-a i Nacionalnog komiteta Demokratske Federativne Jugoslavije tokom čitave 1944. godine. To je također jasno izloženo u Deklaraciji o osnovnim pravima nacije i građana Demokratske Federativne Jugoslavije, koju je početkom 1944. godine izradio Moša Pijade, a u kojoj je sadržano da će Sandžak biti jedan od elemenata buduće Federacije. U pismu Edvarda Kardelja i Moše Pijada od 10. aprila 1944. godine Sandžak i Vojvodina spominju se kao oblasti koje će slobodno i samostalno utvrđivati svoj položaj u Federaciji.

SANDŽAK GUBI STEČENI STATUS
Historičar i političar Vladimir Dedijer u svom Dnevniku tvrdi da je na ostrvu Visu u ljeto 1944. godine na sastanku najvišeg rukovodstva NOP-a u zemlji donesena odluka da se ZAVNO Sandžaka rasformira i da je rasprava o konačnoj sudbini Sandžaka tada pokrenuta povodom zahtjeva da takav status dobije i Dalmacija.

Do definitivnog rješenja sandžačkog pitanja doći će krajem 1944. i početkom 1945. godine. Osjetivši da je pitanje budućeg statusa Sandžaka zapostavljeno u najvišem političkom rukovodstvu NOP-a, Oblasni komitet KPJ za Sandžak 6. februara 1945. godine poslao je pismo Centralnom komitetu KPJ u kojem je ukazano da pripreme za Drugo zajedanje ZAVNOS-a teku, ali da one ne mogu dobiti “puni sadržaj jer još uvek o Sandžaku ne možemo doneti konačnu odluku”. “O položaju Sandžaka se kod nas i ne diskutuje, ali ima tu i tamo ljudi koji pitaju – kako će se ta stvar rešiti. Drug Vojo (Vojo Leković, sekretar Oblasnog komiteta KPJ za Sandžak) kada je bio tamo i razgovarao je i sa vama, ali prema raspoloženju koje se sada jasno ispoljava kod Muslimana, oni bi bili veoma pogođeni, ako bi Sandžak bio pocepan a oni podvojeni. O tome se zaista mora voditi računa, pogotovu ako se ima u vidu – njihov sadašnji stav i dobro držanje. Čak ni Srbi ne bi rado primili cepanje Sandžaka”, napisali su.

Konačna arbitraža o budućem statusu Sandžaka izvršena je na petoj sjednici Predsjedništva AVNOJ-a 24. februara 1945. godine. Tada je istaknuto da je Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije detaljno proučio sandžačko pitanje, ponajprije s aspekta cjelovitosti Sandžaka, i, rukovodeći se prvenstveno političkim, ekonomskim i etničkim razlozima, predložio da “položaj Sandžaka u interesu toga kraja treba riješiti na taj način što bi se srezovi koji gravitiraju Srbiji pripojili federalnoj Srbiji (deževski, sjenički, pribojski, prijepoljski, štavički i novovaroški), a srezovi koji gravitiraju u Crnoj Gori – pripojiti ih toj federalnoj jedinici (bjelopoljski i pljevaljski)”.

U zakonodavnim odborima AVNOJ-a bilo je i drugačijih mišljenja. Predstavnik Crne Gore Marko Vujačić predlagao je da se cijeli Sandžak pripoji Crnoj Gori.

I predsjednik ZAVNO Sandžaka prof. Sreten Vukosavljević zastupao je sličan stav: “Ja sam mišljenja da se Sandžak ne treba cepati, jer je to ipak celina.”

U nastavku rasprave učestvovali su još Moša Pijade, Sreten Žujović, Rodoljub Čolaković, Edvard Kardelj, dr. Rade Pribićević i Andrija Hebrang. Moša Pijade je u svojstvu izvjestioca Predsjedništva AVNOJ-a isticao da su protiv opstanka cjelovitosti Sandžaka “politički i ekonomski razlozi” jer “Sandžak kao pokrajina ne može dalje ostati kao do sada, jer za to nema više nikakvih ni političkih, ni ekonomskih, ni etničkih razloga”. Edvard Kardelj, tada potpredsjednik NKOJ-a, podržao je ovakvu njegovu ocjenu, kao i dobar dio prisutnih.

Prijedlog NKOJ-a je bio ishitren, kao čisto političko rješenje koje je Predsjedništvo AVNOJ-a usvojilo većinom glasova. I poslije toga dio političkih rukovodilaca Sandžaka smatrao je da je učinjena greška, pa su apstinirali od provođenja takve odluke. Prof. Sreten Vukosavljević, predsjednik, i Mirko Ćuković, treći potpredsjednik ZAVNO Sandžaka, odbili su da prisustvuju posljednjem zasjedanju ZAVNO Sandžaka, održanom 29. marta 1945. u Novom Pazaru. Oni nisu ni potpisali ovaj dokument.

Odluka je očigledno donesena na nekom zatvorenom sastanku. Zna se samo da je tom sastanku prisustvovao sekretar pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru i Boku Blažo Jovanović, jer je on po povratku na Cetinje izjavio “da se prema Sandžaku prihvataju granice iz 1913. godine”.

Odluka je donesena mimo volje ZAVNOS-a i mimo volje naroda Sandžaka. Čak je i Centralni komitet 14 mjeseci ranije tvrdio da će Sandžak “imati onakav položaj za kakav se izjasne njegovi – slobodno izabrani predstavnici”. Napušten je princip da će Sandžak biti jedan od elemenata buduće Federacije i da će zauzeti “ravnopravno mjesto među ostalim pokrajinama”, te da će položaj Sandžaka biti istovjetan položaju Vojvodine. Prihvaćeno je mišljenje da Sandžak treba žrtvovati zbog interesa dviju susjednih federalnih jedinica – Srbije i Crne Gore jer bi poseban status Sandžaka značio “izlišno i neracionalno drobljenje srpske nacionalne cjeline, kao i Jugoslavije uopšte”. Isticano je i da “Sandžak nema nacionalnu podlogu za dobijanje takvog statusa”, iz čega proizlazi da Bošnjaci nisu narod, već vjerska zajednica.

A tokom NOB-a narodnooslobodilački pokret se obraćao Muslimanima kao narodu i njihovo nacionalno ime pisao velikim slovom. U prve tri godine rata je NOP imao stav o federativnom uređenju zemlje i ravnopravnom tretmanu svih njenih naroda i narodnosti. Iz ovog je stava proizašlo i izdvajanje i osamostaljenje Oblasnog komiteta KPJ za Sandžak pod rukovodstvom Rifata Burdžovića Trše i formiranje Glavnog štaba NOP za Sandžak, ravnopravnog ostalim glavnim štabovima, a onda i formiranje ZAVNO Sandžaka.
Tito je 1942. godine istakao da bi narodnooslobodilačka borba bila čak i prevara kad ona ne bi “imala i nacionalni smisao za svaki narod posebice”. Međutim, odnos snaga u antifašističkoj koaliciji početkom posljednje godine rata prisilio ga je na kompromis upravo na ovoj ključnoj tački.

U junu 1944. godine, na sastanku s Churchillom u Napulju, bio je prinuđen na izvjesno priznanje legitimiteta izbjegličke vlade, što je indirektno otvorilo vrata infiltraciji velikosrpskog interesa u narodnooslobodilački pokret. Uslijedili su ustupci velikosrpski orijentiranoj izbjegličkoj vladi, među kojima je jedna od najvećih žrtava bilo ukidanje ZAVNO Sandžaka i njegova podjela između Srbije i Crne Gore.

POSLJEDNJE ZASJEDANJE ZAVNO SANDŽAKA
Prvobitno je bilo predviđeno da se Drugo zasjedanje ZAVNO Sandžaka održi do 15. marta, u skladu s pismom predsjedništva AVNOJ-a od 21. februara 1945. godine. Prema ovom dokumentu, određen je “status Sandžaka u federativnoj Jugoslaviji na sljedeći način: uzimajući za osnovu granicu između Srbije i Crne Gore kako je ona bila utvrđena posle balkanskog rata u 1912. godini, AVNO Sandžaka – doneće odluku da se povrati stanje od 1912, te da se delovi Sandžaka vrate Srbiji odnosno Crnoj Gori. (....) Razume se po sebi da svi građani Sandžaka zadržavaju puno pravo da sami određuju svoju nacionalnu pripadnost – srpsku ili crnogorsku bez obzira da li njihova teritorija prelazi srpsku ili crnogorsku jedinicu”. Drugim riječima, sandžačkim Bošnjacima oduzeto pravo da se u skladu sa svojim stvarnim nacionalnim osjećanjima formiraju, razvijaju i izjašnjavaju.

Već 26/27. marta 1945. godine u Novom Pazaru je održana Oblasna konferencija KPJ za Sandžak, na kojoj su podržana opredjeljenja AVNOJ-a o budućnosti Sandžaka i donesena je odluka o prestanku rada ovog partijskog organa i osnivanju Okružnog komiteta KPJ za Novopazarski okrug, koji je obuhvatao teritoriju 6 današnjih sandžačkih općina u okviru Republike Srbije.
Drugo i ujedno posljednje zasjedanje ZAVNO Sandžaka održano je 29. marta 1945. godine u Novom Pazaru. Vijećnici bošnjačke nacionalnosti, iako su bili u manjini, što ih ne opravdava, nisu izrazili ni najmanje protivljenje namjeri da se ZAVNOS likvidira, kao i cjelovitost i teritorijalno jedinstvo Sandžaka.

Veoma je ironično zvučao jedan od zaključaka ZAVNOS-a “da na Osnivačkoj skupštini ovog Vijeća koja je održana 20. i 21. novembra 1943. godine u Pljevljima, niti docnije, nije postavljen zahtjev za poseban položaj Sandžaka u budućoj državi”, odnosno “da Sandžak bude federalna jedinica, niti autonomna oblast”.

Istina je da se još 17. oktobra 1941. godine u Proglasu Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru, Boku i Sandžak govori o “autonomnom Sandžaku”.

Odluka o rasformiranju ZAVNOS-a potvrđena je na 3. zasjedanju AVNOJ-a uz uvredljivu konstataciju da je tako postupljeno po molbi Skupštine ZAVNOS-a.

Sandžak je dao značajan doprinos pobjedi NOB-a i revolucije i podnio velike ljudske i materijalne žrtve. U jedinicama NOV i POJ poginulo je više od 5.000 boraca, a okupatori i kvislinzi pogubili su 8.150 ljudi, među kojima i žene i djecu. Sandžak je dao 27 narodnih heroja.

Ukidanje posebnog statusa Sandžaka (federalne jedinice ili autonomije) imalo je negativan utjecaj na njegov razvoj u vrijeme socijalističke Jugoslavije. Sandžak je ostao najnerazvijeniji dio – kako u Srbiji, tako i u Crnoj Gori. Ta nesporna činjenica jasna je potvrda da je likvidacija posebnog administrativno-teritorijalnog statusa i teritorijalne cjelovitosti Sandžaka od političkog centra moći nove Jugoslavije bila tragična odluka po njegovo cjelokupno stanovništvo, a ne samo za Bošnjake.