Sulejman veličanstveni je do sredine 16. stoljeća već osvojio velike dijelove Hrvatske i Ugarske. Kako bi lakše prelazio iz Hrvatske u Ugarsku, odlučio je sagraditi most 1566. preko rijeke Drave kod Osijeka. Cilj mu je bio napad na Beč.
Kako piše portal Povijest, drveni most bio je graditeljsko čudo toga vremena. Bio je dug oko sedam kilometara i sagrađen je u petnaestak dana. Navodno ga je gradilo oko 25.000 vojnika i građana. Gradnja je započela na objema krajevima – s jedne strane krenuo je požeški sandžakbeg, a s druge pečuški. Dovršili su ga 19.7.1566. godine. Drugi historičario u Hrvatskoj ne slažu sesa o vim opisima smatrajući kako je rijećč o pretjerivanju te da je nemoguće da je mosta bio toliko dug I širok.
Osijek je od ovog mosta prilično profitirao jer je zbog ostvarivanja trgovačkih veza postao slavonsko trgovačkog središte. Nakon što je Nikola VII. Zrinski 1664. spalio most, proglašen je Vitezom zlatnog runa.
Most je obnovljen iste godine i postojao je dvadesetak godine. Kad su Osmanlije doznali da Habsbutrgovci namjeravaju preuzeti Osijek i spaliti most, rastavili su tako što su otkačili lađe na kojima je ležao. Drava je odnijela lađe, a habsburška vojska spalila je neke građevine u blizini mosta. Most je izgorio do kraja 1686. u sljedećem napadu na Osmanlije.
Arhitekt i docent na Katedri za urbanizam Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu Zlatko Karač, zajedno sa svojim asistentom Alenom Žunićem proveo je istraživanje nazvano „Islamska arhitektura i umjetnost u Hrvatskoj“ kmojim je pokrio „autohtoni islam nastao na ovom tlu – islam ljudi koji su na ovom prostoru rođeni i podrijetlom su uglavnom iz BiH“.
Karač se islamskom arhitekturom počeo baviti nakon što je u Enciklopediji hrvatske umjetnosti uvidio da pod slovom „i“ ne postoji „islam“.
„Osjetio sam neobjektivnost, u najmanju ruku, jer arhitektonske tipologije i stilovi, naročito ako na ovom tlu postoje, moraju biti ravnopravno zastupljene. Nema razloga da pod 'r' nalazimo 'romanika' i 'renesansa', a da pod 'i' ne nalazimo 'islam' i 'islamska umjetnost'. Ili da pod 's' nalazimo 'samostan' i pod 'c' 'crkva', a da pod 'dž' ne postoji 'džamija', a one u Hrvatskoj postoje. Mislim da smo s time na šteti, jer ne afirmiramo jedan jako egzotični i zanimljivi sloj baštine, koji je za Europu, prije svega, silno zanimljiva stvar. Mi smo najzapadniji islam kojega Europa ima, osmanska kultura je u Hrvatskoj došla do Česme u blizini Zagreba. U Čazmi je bilo sjedište sandžaka, ili južnije, do Petrinje, koja je na nepun sat vožnje od Zagreba. To su rubovi islamskog svijeta u to povijesno doba, koji su rubovi ne samo islama prema Zapadu, već i rubovi Zapada prema islamu i Istoku. Šteta je da ta baština bude prešućena jer imamo neki povijesni otpor prema tome, a to je davno svršeno vrijeme“, naglasio je Karač.
Karač je naglasio da su osmanske vlasti sagradile vrlo malo novih utvrda jer su preuzimali zatečene srednjovjekovne kaštele hrvatskog, ugarskog ili mletačkog plemstva, adaptirajući ih, dodajući po neku kulu ili tabiju.
„Najveća tvrđava koju su napravili zove se Perušić u Dalmatinskoj Zagori, i Petrinja, posve novi grad kojega su utemeljili i izgradili Turci, razvijena iz utvrđene palanke zvane Yeni Hissar (Nova Tvrđava). Hasan-paša Predojević ju je dao sagraditi za samo tri tjedna 1592. Taj grad je trebao biti odskočna daska za osvajanje Zagreba i sasvim im je malo falilo.“, duhovito je rekao Karač i ovrnuo se na spektakularni Sulejmanov most na Dravi.
„Turci su napravili spektakularne mostove, no, osim jednoga na rijeci Krupi, podno Velebita, nema ostataka. Osječki most je bio najveća građevina ovoga dijela Osmanskog Carstva. On je arheološki prisutan za vrijeme niskog vodostaja Drave. To je bio drveni most, uz to pontonski, i dijelom je bio sagrađen od čvrste solidne arhitekture, ugrađene u tlo, a dijelom je bio splavnog tipa, od međusobno vezanih čamaca i splavi te ga je vrlo teško rekonstruirati. On je i u današnje doba nezamisliva inžinjerska građevina, bio je dugačak osam kilometara.
Jedan drugi most, preko korita rijeke Vuke u mom Vukovaru, koji je bio dugačak 550 m, sagrađen je za tri dana na Sulejmanovom pohodu prema Mohaču. Koliko god je bio građen, naizgled za potrebe jednog vojnog pohoda, on je trajao čak 261 godinu, dok nije istrunuo i zamijenjen novim.“, rekao je Karač.