Krajem septembra sunce se na jezerskom starom gradu pojavljuje tačno između srednjovjekovne kule i natkrivenog drvenog stola s grubo isklesanim klupama, koje prije nekoliko godina, kada su obnavljali grad, izgradiše Jezerani da se odozgo, uz roštilj, dive svom selu. Bože mili, koliko li je snenih stražara, pomodrelih od hladnoće, u ovih sedam stotina godina svjedočilo kako istok bubri kao prezreo čir? Horozovi su davno najavili zoru, s istoka izavrla je svjetlost, krpe razbijene magle njišu se oko grudobrana i na sve strane kapa rosa odvaljena s lišća, ali sunca još nema.
U šušnju pod zidinama zašušti orah koji se strmoglavio s krošnje i najavio svoje konačno oslobođenje od ljuske što smeđinom boji dlanove nestrpljive djece, i sve se budi, i sjećanje, ali sunca još nema. Cijeli se istok zarumenio i nebo je ojedralo kao vime krave što se u predvečerje vraća s ispaše, rekao bi čovjek, svakog časa sunce će izroniti iz zamagljenog horizonta i zablistati punom jedrinom, ali njega još nema. Iznevjereni stražar, obuzet strepnjom, u jednom će trenu neizostavno protrnuti uslijed podmisli koja ga prostrijeli u trenu: kako se ovog jutra, i narednih deset tisuća jutara, sunce možda ni pojaviti neće. Zato je iščekivanje sunca na jezerskoj tvrđavi neizvjesno. Samo ovdje usudi se čovjek povjerovati kako je sasvim zaboravilo izaći.
Magla, teška, polegla po dolini i prekrila selo. Utorak je i mora da su dolje, u ravnici, gdje se – kazuje se – nekada davno, prije pamćenja, prostiralo dno jezera čiji valovi zapljuskivaše zidove ovog grada, prvi prodavači razapeli svoje štandove, a nakupci već se vrte oko torova s ovcama i mjerkaju ih, silom otvaraju usta kravama i broje im zube, a njihovi vlasnici, znajući da prava trgovina počinje tek u podne, sjede za prvom kahvom i glasno cmrču kao da je to jedini način da razbiju tu maglu koja je polegla po njima i, rospija, zaogrnula ih kao teški kožni gunj. Utorak je oduvijek pijačni dan u Jezerskom. Onaj ko to ne zna pomislit će kako su stoljeća, poput balvana što ih rijeka nosi, zapela na kakvoj ustavi i ne prolaze, pa će, kada se magla digne, ovdje opet osvanuti jezero. Kveketat će patke plutajući po njegovoj površini, gnjurci će zabadati glave u vodu i nestajati pod njom, štuke, zamršene u vodenoj travi, sunčat će se uz obalu, a oko njih gacat će rode na svojim dugim nogama i pred njima prestrašene žabe, kao na federima, skakat će u vodu.
Pravo je čudo da iz ovih mitskih magli, koje se u praskozorje pojavljuju kao prikazanja davno isparilog jezera, nisu izronile bajkovitije legende. Ova, koja titra u omahi orošenog zraka, sasvim je škrta i nemaštovita. Kaže ona da je grad gradila neka djevojka iz Bužima, a zvala se Jezerka. Možda je nekada oko ove rečenice bila izgrađena prava drama, ali su je stoljeća spresovala u nekoliko riječi. Ako bismo tražili uporište ovog kratkog i na prvi pogled nemaštovitog narodnog predanja, onda bi ono moglo biti u istovjetnosti gradnje ovog grada s načinom gradnje grada u Bužimu. Stručnjaci kažu da “mnogi elementi imaju sličnosti”, pa nabrajaju: “oblik kule, koncepcija rasporeda spratova u njima, oblici puškarnica i artiljerijskih otvora”. Iz ovog bi se moglo zaključiti da je legenda krenula od nekog dobrog posmatrača s istančanim osjećajem za detalj, a možda je i sam bio građevinski majstor.
Ali, nekom ko nema takvu istančanost u pogledu, niti bilo kakvo iskustvo s gradnjom, ovaj grad neizostavno liči na Sokolac ponad Bihaća. Kula im je gotovo ista, s uzdignutim ulazom na koji se ulazilo preko merdevina. Obje su kule na četiri sprata i obje imaju karakteristike zapadnoevropskih romaničkih utvrda, kako to vele stručnjaci. I po mjestu gradnje su slični, oba grada izgrađena su na kraju duguljaste kose koja se strmo spušta u dolinu, kao da je ista osoba tražila i odabrala položaj. I obori izgrađeni oko kule identični su po obliku, oba su kvadratne konstrukcije, a o daljoj sličnosti teško je govoriti jer su u Jezerskom od prvobitnog obora ostali samo okrajci zidova.
Prije 120 godina ovdje je bio Ćiro Truhelka, direktor Zemaljskog muzeja u Sarajevu. On je grad vidio u drugačijem svjetlu. Bio je Jezerski tad dobro očuvan, pa Truhelka zapisuje kako su zidovi unutrašnjeg obora visoki i do sedam metara i da su puni malih tijesnih puškarnica. Izuzmemo li mnoštvo tih puškarnica, vanjski obor morao je podsjećati na onaj u Sokocu načičkan mašikulama. Tako je moralo biti zbog terena. Zidine jezerskog grada dižu se s istočne strane iz ravnine brežuljka i tu nema nikakve prirodne prepreke. Zato su morali biti visoki i debeli.
Jedina razlika između Sokoca i Jezerskog mogla bi se tražiti u tome što je kula u Sokocu izgrađena nad samom padinom, koja se pod devedeset stepeni obrušava u nizinu. To bi moglo govoriti o tome da je Sokolac prvo građen kao odbrambena kula, a onda je naknadno dodan obor. (Nisu rijetki takvi slučajevi. Tako je, primjera radi, nastao Podzvizd. Kreščićka vlastela prvo je dobila dozvolu da podigne kulu, a tek naknadno, godinama kasnije, tražili su dozvolu za podizanje zidova oko nje.) Iz ove razlike bi se, opet, mogao izvući zaključak da je Jezerski ipak stariji, jer kula je građena na čeonoj strani grada kao istureno mjesto nad najnezaštićenijim dijelom obora sa strane s koje nema litice, ni rijeke niti bilo kakve druge prirodne prepreke. I da, postoji još jedna razlika: magla se pod Sokocem ne zna ovako zgusnuti i ukrutiti i rastegnuti cijelom dolinom, sve do Mahmića Sela, i do podne prekriti svaku kuću i zatomiti svaki glas. Gledana u jesenje praskozorje s Tromeđe, vihori jezerska kula nad oblacima kao u bajci.
Iz magle podno razgranatog oraha s lijeve strane ulazne kapije iznenada izranja turban. Njiše se neprirodno kao da je pod njim kakav bekrija koji se pijan vraća sa sijela. Stražari na vanjskim bedemima, koje oko srednjovjekovne utvrde podigoše Osmanlije, znaju da se samo jedan turban klati tako, tamo i ovamo, bjesomučno, i to onaj na glavi njihovog zapovjednika dizdara Mehmed-age. Otkako mu je puščano tane probilo mišić na lijevoj nozi i raznijelo kost kod Imotskog, gdje se sudariše s Mlečanima, a Mehmed-aga pokaza neviđenu hrabrost, otad on šepa i ljulja se i zanosi lijevom stranom.
Pa ipak, uprkos teškoj pokretljivosti i činjenici da je mir između Venecije i Osmanskog Carstva potpisan prije ravnih dvanaest godina, pa otad ne vidješe s ovih zidina neprijateljskog vojnika, ne propušta dizdar Mehmed-aga ni jednu zoru da se iskrade iz kule i zaturi u magli, pa lunja okolo grada i spušta se u ravnicu i dugo čuči u grmlju i osluškuje. Zna on da su ovakva jutra najopasnija i da se neprijatelj, svaki put kada je napadao na ovu tvrđu, rađao iz teških jezerskih magli, izranjajući iz njih poput kakvog stoglavog čudovišta.
I zna dizdar Mehmed-aga da se njegovi vojnici, svih sedamnaest članova posade ovog kamenog broda s dva topa što svakog jesenjeg jutra zaplovi maglenim morem u neizvjesnost neprijateljskih iznenadnih napada, potajice sprdaju na njegov račun. Tad, imitirajući mu siktav glas, ponavljaju njegove rečenice kojima je nastojao probuditi oprez u njima, da je baš iz magle, pričali su, neprijatelj izronio prije četrdeset i tri godine, za Velikog rata, kada se ogromna sultanova vojska povlačila od Beča, pa bi spaljen i Jezerski i Bila Stina, a posadu sasjekoše i skameriše na taljige. Sve je to znao i ponekad bi ih zaticao s grudima punim smijeha koji jedva susprežu, ali je isto tako znao da bi se samo lud naganjao s riječima i lovio ih okolo ovih zidova, kao što je znao iz dugogodišnjeg iskustva službovanja pod komandom Badnjevića, kapetana krupskih, da je dobro i poželjno da se vojska ponekad sprda, pa makar i sa svojim zapovjednikom. Zato bi samo zakrenuo glavom dok vojnici pred njim ne izduše smijeh, ali nije tolerirao neposlušnost i opuštanje. Svi znaju, i s tim se nisu sprdali, da je onog dana kada je dobio ovu tvrđu pod svoju upravu, ovdje, u ovoj drvenoj džamiji, kleknuo pred raskošno ukrašen mihrab i zakleo se Bogu da njega na spavanju neprijatelj neće zateći i niko mu posadu neće poklati kao marvu. Zato – jao se onom stražaru kojeg dizdar Mehmed-aga uhvati na spavanju.
Nakon što bi obišao stražu, razmijenivši sa svakim od stražara pokoju riječ, verao se Mehmed-aga ovamo, na vrh kule. Gledajući kako prvi šiljci ogaravljene šimlje na krovovima izviruju iz magle što se već derala u rupce i razilazila naokolo, tu bi se potpuno prepuštao mašti. Volio je škiljiti kroz trepavice između poluzatvorenih očnih kapaka i gledati u zakrvavljeni horizont. Žumanjak sunca, koji se uzdizao nad horizontom, pretvarao se u njegovim poluzatvorenim očima u fantastične oblike. Tad bi zamišljao nepoznate ljude što su se u nekim dalekim vremenima isto ovako naslađivali sunčevim izlaskom i strepili pred maglenom utrobom koja porađa bijesnog neprijatelja.
I često mu se dešavalo da bi se toliko zanio u ovu igru mašte i slabašne sunčeve svjetlosti, da bi mu se za čas učinilo, ili je stvarno vidio, zapovjednika ove utvrde iz vremena prije stoljeće i po kako stoji na istom ovom mjestu i čeka sunce u nadi da će mu novi dan donijeti dugo iščekivanu ispomoć, ili glasnika s novcem, ili hrane. Već danima njegova posada, opkoljena ugaravljenom pustoši, jer janjičari spališe sve okolo, jede ljutiku, i mlječiku, i bokvicu, i ni trave više nema. I toliko se uživi u ovu sliku da se najednom taj daleki očaj nepoznatog kaštelana, koji je zbog gladi morao predati grad, sav razlije po cijeloj njegovoj utrobi tako stvarno da se dizdar Mehmed-aga sav strese i otvori oči, širom, i pobjegne iz sebe u maglu, u svitanje, u novo, obećavajuće jutro. Evo, prošla je još jedna zora, najveća strepnja dizdara i kaštelana koji se ničeg na svijetu ovom ne boje do toga da će ostati opkoljeni a da im niko s vana neće doći u ispomoć.
Ali dizdar Mehmed-aga voli starinu i priče iz prošlosti. Nekako se one same lijepe za njega i gnijezde mu se u pamet. Posebno mu je milo kada ga njegovi vojnici, okupljeni oko vatre u čijoj se žeravi peče krompir, stanu moliti da im priča o jednogodišnjem ratu protiv Mlečana. Tada se on, hinjeći nevoljkost, obavezno prisjeti onog davnog dana kada su pod Klisom zarobili grupu neprijateljskih vojnika – svaki od njih govori isti jezik kao i on i kune se na isti način, pa mu se sažalilo na njih te spasi nekolicinu i ne dade da ih posijeku. Sutradan ga prostrijeli tane i, da ga nije jedan od onih koje je spasio uzeo pod svoje i mjesecima mu stavljao obloge od nekakvih trava, bez noge bi sasvim ostao, ili još gore, nigdje ga na životu ne bi bilo. Zvao se Stjepan Svičović, a imao je još jedno prezime – Nemčić. Ispriča mu Stjepan kako se u njihovoj porodici jedan obavezno mora tako zvati, a to je u spomen na njihovog dalekog pretka koji je nekada vladao gradom Jezerskim kod Krupe.
Pričao mu je Stjepan još kako su u vrijeme prije nego će Nimčići – namjerno dizdar Mehmed-aga pogrešno izgovori prezime da vidi hoće li ga vojnici ispraviti, jer tako im je mjerio pažnju kojom slušahu njegove priče – dakle, prije nego će Nemčići zagospodariti Jezerskim, slobodne plemenske općine na Krajini držale su više zemlje u svom vlasništvu nego sami feudalci. Ali plemenitaši nastojaše da pokore slabije od sebe. Da bi se spasila, neka plemena sklapahu ugovore o zaštiti s velikašima, dok druga uspješe izmoliti kraljevske odredbe koje su ih rješavale pokroviteljstva vlastele. Ali, i starješine, kaštelani, dakle dizdari – tu bi obavezno zastali, mjerkajući kako je ovo poređenje djelovalo na njegove potčinjene i sjetno othukujući dim povučen iz čibuka da mu sakrije lice i da niko od onih što ga slušaju ne nazrije ni trag njegove želje koju nosi sa sobom još od onog dana kada je dobio ovaj grad na upravu: da jednog dana zagospodari potpuno njim i da bude sasvim njegov, kao što su njegove čakšire na nogama i kubura za pasom – dakle, i oni kojima kralj povjeri odbranu ovakvih gradova ponekad zloupotrebljavaše svoje položaje pa se nametahu kao glavaši i silnici u plemenu i na kraju prisvojiše sav plemenski imetak. “Takovi su nametnici bili u Jezerskom plemići Nemčići, koje kasnije, kada prisvojiše sebi grad, prozvaše i Svičovići”, završavao bi svoju priču dobri Stjepan, obarajući pogled kao da se stidi nametljivosti svojih dalekih predaka.
“Eto”, završavao bi svoju priču dizdar Mehmed-aga. “Sami kismet me dovede ovamo i odredi da baš mene postave za dizdara ovog grada, kojim je nekada vladao Stjepan Nemčić Svičović, čijeg imenjaka i dalekog potomka kasnije vratiše porodici uzevši na ime otkupnine 100 srebrenih forinti.” Od tog novca dizdar Mehmed-aga ne htje uzeti ni jednog jedinog cekina, njemu je dosta ova, spašena noga, da šepa na njoj i da ga pri svakom koraku spominje na tog Nemčića, kojeg vrijeme iz svojih nevidljivih magli izrodi pred njega pod Klisom, a on zaustavi ruku i ne posiječe ga, kao da je naslutio da se u smrti tog mladića krije i njegova vlastita – smrt.