Dora, Frankopanuša, od Frankopana Slunjskih, naviklih da porobljuju i otimaju zemlju od manjih plemena koji se ne mogahu braniti, nagovaraše svog muža Stjepana Blagajskog da je dosta više mrske torture omraženih Zrinskih, koji, kako su zavladali Krupom nakon smrti Ivana Karlovića, hoće sada da im nasilu uzmu i pleme Menićko na Babinom brdu ponad Baštre, koje oni štite i gospodare njime već više od cijelog stoljeća, i da se tu mora zauzeti krajnji stav. Sjeđahu njih dvoje na Biloj Stini na terasi ponad Horljave, rijeke ponornice koja se tu, ispod velike stijene, naglo presavijala preko oštrog kamena, hurljajući i gušeći se u slapanju vlastitog tijela, koje je desetine metara dalje poniralo i otjecalo ispod zemlje negdje prema Miostrahu tražeći Unu.
Mahala je ugovorom iz 1359. godine sklopljenim u zagrebačkom kaptolu između Benka, unuka kneza Rodina od svetog Isusa, kojem je još kralj Ladislav darovao Meniće i Medvjedane, i Dujma, sina Radoslava Blagaja, koji je Benku platio ciglih 40 maraka, a sve u prisustvu magistra Stjepana, sina bana Mikca Prodanića. I listala je redom potvrdu za potvrdom: prvo je pokroviteljstvo nad Menićima priznao kralj Karlo, pa ga je, evo, potvrdio i Ludovik, pa Sigismund i Ladislav i gdje je tu pravica, molit ću lijepo.
A Stjepan je samo šutio, stezao šakom i naginjao pehar, crmčući vino od preklanjske berbe s Ponikvah podno Hresna. Već je sedma godina kako su Zrinski preoteli Meniće i sve je Stjepan pokušao, od pritužbe zagrebačkom kaptolu do tužbe kraljevskoj kancelariji i lično kralju Ferdinandu, ali sila Boga ne moli. Čak je prošlog ljeta angažirao ugledne sudbene povjerenike Juraja Zimića od Gorice i zagrebačkog kanonika Stjepana od Bile Stine, rođaka svog, i poslao ih da idu u Sračicu, u Brubno, u Gradac kod Petrinje, u Bužim, u Cazin, u Koprivnicu i u Bišće i da pitaju vlastelu, svećenike i plemiće da li su Menići vazda, dok se nisu uzbunili i dok ih nije Nikola Zrinski zaokupio, pripadali gradu Ostrošcu i priznavali štitništvo knezova Blagajskih. I oni sakupiše izjave dvjesta svjedoka koji to potvrdiše i sve džaba, a ne može čovjek da podvije rep i da šmugne iz ovog kao pas.
I naposljetku Stjepan Blagajski, i sam umoran od silnog natezanja s banom Nikolom Zrinskim, popusti pred pritiskom svoje supruge. Prikupi on trista oružnika, stavi im na čelo svoje vjerne kapetane Antuna Bakšića od Orašja, Jurja Jankovića od Petrovljana, Ljubenka Vlaha, Tomicu Dragonića od Vrtomerića i Nikolu literatu Špinovića i udari na dvorove plemića menićkih i na kuće njihovih kmetova. Najveću štetu načiniše dvojici Šima, plemićima. Šimu Šimcu razoriše kuću do temelja, a Šimu Živkoviću oteše sav novac, srebrne pehare, žitak i marvu. I obojica, naričući nad svojim razorenim domovima, baciše kletvu na blagajski rod i na Stjepana i zamoliše Boga da uputi na njega gromove.
Ne zaokruži se ni cijeli mjesec, a kletva menićka se obistini. Historija bilježi da je bio 25. juli 1548. godine, a priča da je nebo bilo tako prozračno da je samo mjesec, upoljen, visio nad Grmečom. Stjepan Blagajski izjahao je iz dvorca na Ostrošcu i uputio se preko Miostraha, prema Gomili i Biloj Stini. S njim bijahu njegovi najbliži pratioci i nekoliko lovačkih pasa koji su trčali ispred, istjerujući prepelice i fazane iz grmlja. Kad bi zamukla pjesma s obližnjeg gumna i kada bi konjanici zaustavili svoje konje, mogla se čuti huka Une duboko dolje iz kanjona. S druge strane, nad Grmušom nekoliko stidljivih oblaka pokušavalo je da se udruži, a sunce ih je nemilosrdno rasijecalo kao kada mačem presiječeš dinju. Kažu da je grom izbio otud, iz gotovo vedra neba, i da je njegovo đule proletjelo između dvojice puškarnika, koji su se kasnije kleli da su osjetili kao neki strelovit vjetar i da su čuli fijuk koji je najednom planuo u buktinji što je obujmila njihovog gospodara.
Ostala mu je ruka uzdignuta i savinuta ponad čela, jer ju je upravo digao kako bi soko kojeg bijahu već sasvim pripitomili sletio na kožnu navlaku na podlaktici. Zaludu su ga odmah bacili na tlo i pokušali da onim što su imali pri ruci, noževima i sabljama, iskopaju što više zemlje i da ga zagrnu njome. Zemlja bijaše tvrda, a njihov gospodar sve se više nadimao i iz njega se pušilo kao s ognjišta. Skupili su se odnekud seljani, pa su tražili okolo gromovo đule i bajali kako će preživjeti onaj čije se gromovo đule razbije na polovinu i zagasi u mrzloj vodi. Ali sve je bilo uzalud, gospodar je već bio na onoj strani i njegovim pratiocima nije preostalo ništa drugo nego da ga natovare na kola i prebace u Bilu Stinu.
Ali plemići menićki ne odustaše od potrage za pravdom i odštetom i da im se vrati sav novac i svo srebro i sva marva i da se Šimu Šimcu izgradi nova kuća. Osokoljeni ovim iznenadnim preokretom, prepričavajući stare priče o tome kako neće imati sreće onaj ko menićku pokuša iskriviti pravicu, potežući za sudbinom Jurja Mikuličića, čije je ime stoljećima bilo uklesano nad ulaznim vratima u grad Bužim, a kojeg je sudbina proklela onog časa kada je na pravdi Boga napao na Meniće i zbog običnih zemljanih međa ubio nekolicinu njihovih saplemenika, oni povjerovaše da je samo sveto proviđenje na njihovoj strani. Pritužiše sada na banskom stolu u Zagrebu, umjesto Stjepana, njegovu udovu Doru Blagajsku, koja se nakon muževe smrti sklonila u Bilu Stinu i ne izlazi otud. Frankopanski tvrdoglava, ona neko vrijeme šutješe kao zalivena, a onda najednom prasnu i odgovori svim silama i potegnu sve moguće rodbinske veze, kroz oba roda, i kroz frankopanski i kroz babonićki, i zače se strahovita parnica. Međutim, ne bi joj kraja. Osmanlije bijahu brži od pravde i poharaše menićke dvore, kuće i posjede, a posljednju tačku na ovu priču stavi Radoslav Lopašić, koji zapisa ovako: “Plemići Menićki poturče se većim dielom, a manjina uskoči k svojoj braći preko Kupe u posavsku Hrvatsku, gdje se osobito u Zagorju još sedamnaestoga vieka često spominju plemići menićki.”
Usamljena i obuzeta strahom kako će sada sa svih strana, iz svih plemićkih dvorova krenuti hajka da joj se uzmu gradovi i posjedi naslijeđeni od muža, parničila je Dora Blagajska na sve strane. Osjećala je kako opati Topuski napikavaju nezaježne hrvatske plemiće na nju, a samo zato što je njen muž, pokoj mu duši, imao razmjerica s njima oko nekakvih međa, pa je stvar išla dotle da je, opet na njen nagovor, prikupio oružanu četu sa svojih imanja na Brubnu, na Buševiću, na Ostrošcu i oplenio opatovo selo Bratetiće. Cijelu je terasu na Biloj Stini prekrila poveljama i darovnicama od sedam kraljeva mašući njima i sumnjajući u svakoga.
Tako povjerova pričama da je Antun Bakšić, vjerni sluga pokojnog joj muža, kojeg je ostavila da upravlja imanjima i u njeno ime, potkrada te da je krao i od Stjepana i da je po njegovoj smrti prisvojio blaga više od tri tisuće forinti. A sasvim izgubi kontrolu nad sobom, a gotovo i razum, kada joj rekoše da je maloljetnog joj sina Franju Blagajskog oteo od dojilje i ostavio ga pred vratima grada Brubna, baš u čas kad dođoše Turci da izbave sužnje. Govorkalo se okolo da joj je to bila tek opomena i predskazanje gorih stvari koje joj se mogu desiti pokuša li Antuna Bakšića dati na sud. Ali ona nije marila za savjetima braće i djeverova, već i ovdje udari iskati pravdu. Malo kad je sud saslušao više svjedoka. Svjedočili su i plemići, i svećenici, i kmetovi iz Brubna, iz Bojne, iz Stabandže, iz Ajtića, iz Žirovca, s Vrhovine, s Buševića, sa Sračice, s Graca, pa župnik cetinski Nikola i njegov kapelan Juraj, i župnici dragoslavićki, i krstinjski, i slunjski i popovi Martin, Petar i Gašpar, i kaštelan slunjski Juraj Katkić, ali uzalud. Na kraju je pukla osuda banskog stola povoljno po Bakšića i Dora mu morade vratiti sva dobra što ih bijaše zaplijenila.
Bila Stina tada je već godinu bila pod vlašću Osmanlija, te Dora Blagajska, udova Stjepanova, onamo više nije odlazila, a sljedeće godine ostade i bez Ostrošca. Dok je preko Brekovice i Visovca bježala prema Bihaću i Izačiću, mora da je, s grdnim kajanjem, razmišljala o onom danu u Biloj Stini kada je konačno prelomila svog supruga i nagovorila ga da napadne te Meniće. Imao je narod pravo, menićka je kletva teška, na kraju je, eno, i njih same stigla, govorila je sebi, beskućnici, i bježala, smijući se zlokobno i spašavajući živu glavu.
Bila Stina pala je u osmanske ruke 1575, godinu prije Bužima i Cazina. Kazuje se da je osvojena k’o od šale. Parničeći se po sudovima na sve strane, Dora Blagajska smetnula je potpuno s uma vrijeme u kojem živi i zanemarila sve češće upade osmanske vojske. Osim toga, strašnom optužbom vezala je ruke čovjeku koji je upravljao njenim imanjima tako da ni on nije ništa mogao poduzeti. Bila je gluha za sva upozorenja i za svaku priču koja nije išla po crti one mračne sile koja ju je tjerala da ispravlja vlastite krivde i da vrši osvetu spram onih koji baciše gnusnu kletvu na njenog muža. Ništa joj nije bilo važno, pa joj zaludu govoraše kako se pakuju mnogi plemići sa svojih imanja oko Bile Stine i odlaze jer naslućuju propast. Maknuo se Nikola Drinovački, kazuju joj, ali ona šuti, ne haje. Nikola Drinovački naselio se u Radonju, ali ona šuti, ni mukajet. Nikola Drinovački pobjegao je još dalje, eno ga u Metlici na Kupi u Kranjskoj, a ona šuti, usnama pućka. Evo, u ovoj glagoljicom pisanoj svjedodžbi Nikola Drinovački tvrdi da je rodom iz Bosne, ali ona šuti, ni habera iz nje. Otišao je i Martin Magdalenić, a Stjepan od Bile Stine postade kanonik zagrebački i kraljevski savjetnik i na koncu biskup kninski u Cazinu.
Radoslav Lopašić piše da je tri godine prije nego će grad pasti u osmanske ruke među ovim zidinama bilo tek dvanaest stražara na plaći kraljevoj. Možda bi to bilo i dovoljno, govorahu joj da je grad na kakvom teško pristupačnom terenu i da ga barem s još jedne strane štiti kakva prirodna prepreka, ali za ovakav grad, koji stoji među pitomim bregovima, kao na dlanu, da je još toliko, malo bi bilo. Ali ona nije htjela ni da čuje nikog, čak ni kaštelana stijenskog Nikolu Spinovića, čak ni nadvojvodu Ernesta od Austrije, koji naredi da se grad Stina poruši jer mu se lahko primicalo do kapije, a okolišni kraj ga je odasvud nadvisivao, tako da je i manja četa mogla na njega jurišati, kako zapisa Ćiro Truhelka, niti je imala vremena da se nateže s nadvojvodinim izaslanstvom i pred nosom im zalupi teške dveri grada i sva se okrenu natezanju sa silnim svjedocima koje je izvodila pred sud, ganjajući neuhvatljivog zeca pravde.
A biti na kraljevskoj plaći onih godina kada su Osmanlije nadirale sve silovitije preko Une značilo je biti gladan. I ne samo figurativno. Jadni stražari u Biloj Stini bili su toliko gladni da su jednog dana, zanemarivši svaki oprez, krenuli kroz gradska vrata da traže bilo šta za pojesti. Bit će da je glad u njima rovarila dugo i sistematično, jer bijaše ih toliko izgrizla da ih i razum sasvim napusti. Da nije tako, ne bi ih jedanaest krenulo u potragu za hranom, već bi poslali dvojicu ili uvrh glave trojicu, a ostali bi ostali da štite grad. Ali ne, krenuo bi čak i dvanaesti da nije bio nešto bolestan, pa njega, jer ionako nije mogao ići s njima, ostaviše da pripazi na grad dok se oni ne vrate.
Teško je bilo naći hranu te godine. Sve češći osmanski upadi mora da su rastjerali okolne seljane i da nadaleko nije bilo ni živa roba. U jednom trenutku jedanaestorica očajnika, već svjesni da su otišli predaleko, donose odluku da se razdvoje i da krenu na jedanaest strana. Činilo im se da će tako lakše naići na hranu. Ali, potpuno smetnuše s uma da su tako ranjiviji, te ti jedan od njih pade u ruke janjičarskoj izvidnici. Bio je dovoljan komad pogače pa da im kaže kako su gladni i kako su krenuli u potragu za hranom i da je grad pust. Tako Bila Stina, simbol bogatstva i svake druge gospodštine, omiljeni grad Dore Blagajske, koja je voljela njenu terasu nadnesenu nad huku Horljave, za komadičak kruha pade u ruke Osmanlijama.
Sto i nešto godina poslije, kada Osmanlije pretrpješe poraz pred Bečom i ostadoše bez Budima, general grof Josip Herberstein i vicegeneral grof Matija Strasold zarekoše se da će zauzeti Bilu Stinu ili zemljom neće hodati, ali suprotstavi im se Ramadan-aga Badnjaković, iz loze poznatih krupskih kapetana, i odbrani je i sačuva je u Bosni.
Pola stoljeća nakon toga, u vrijeme Svištovskog mira, sultan Mustafa III izdade ferman da se uz grad Bilu Stinu podigne još jedan, tvrđi od grada koji izgradiše Blagajski, da mu zidovi budu tri metra široki i da bude spojen s gradom Dorinim. Evo, stoji to i zapisano nad samim ulazom u gornji grad, čiji zidovi i danas djeluju stameno i zastrašujuće. Mehmed Mujezinović iščita ovako: “Neka je od srca i duše neograničena hvala čistom Stvoritelju. A potom donesi salavat na Vjerovjesnika, ako ga voliš, pa ni on tebe neće zaboraviti na dan suđenja. Uz pomoć Istinitog neka se stalno povećava ugled padišaha Mustafe i neka mu je vladavina uvijek pomognuta. Godine hiljadu stotina osamdeset pete (1771).”
Hamdija Kreševljaković zapisa da je ovo najtvrđi grad koji Osmanlije sagradiše u Bosni.
