Historija čovječanstva puna je izdaja i zlonamjernosti koje su duboko utjecale na tok događaja, a Hispania na stranicama svoje historije čuva jedan zaista spektakularan slučaj. Godine 711. snažna sjevernoafrička vojska od nekih dvanaest ili trinaest hiljada vojnika iskrcala se na Gibraltar. Njihov vođa, Tarik, služio je halifi od Damaska i nosio je zastavu carstva, Umajadskog carstva, koje je u to vrijeme ujedinilo sve muslimane svijeta u jednu državu. Vizigotski kralj Rodrigo suočio ih je s vojskom koja je, prema svim pokazateljima, bila brojčano daleko nadmoćnija. Uz to je imao snažno i dobro uvježbano konjaništvo, dok je njegovom protivniku to nedostajalo.
Dakle, kada su se dvije vojske suočile jedna s drugom u onome što je nazvano Bitka kod Guadaletea, činilo se da će pobjedu odnijeti Vizigoti. Ali nije bilo tako. Neko vrijeme nakon početka borbe, dva krila vizigotske vojske, predvođena Sisbertom i Oppasom, izdala su svog kralja. Rodrigo je iznenada izgubio dvije trećine svoje vojske, a time i svaku nadu u pobjedu. Borba je završila masakrom u kojem je ubijen i sam kralj. Tarik i drugi umajadski zapovjednici su zatim nastavili osvajanje prema sjeveru, sve dok Vizigotsko kraljevstvo nije uništeno.
Ali zašto su izdali kralja?
Sisberto i Oppas bili su braća Rodrigovog prethodnika na prijestolju, kralja Witize. Nakon njegove smrti (710. ili 711.) u kraljevstvu je izbila kriza nasljeđivanja koja je riješena nasilnim ustoličenjem Rodriga, a sve govori da mnogi plemići nisu bili sretni, toliko da su područja Tarraconensis i Septimania priznala drugog suparničkog kralja, po imenu Agila. Možemo se pretpostaviti da su braća pokojnog Witize pristala sarađivati s Rodrigom, ali su potajno čekali prvu priliku da ga se riješe i zavladaju umjesto njega. A povod je bila upravo sjevernoafrička invazija.
Ono što je uslijedilo nije bilo ustoličenje Sisberta, Oppasa ili bilo koga od njihovih rođaka, već islamsko osvajanje Poluotoka. Dakle, je li to bila politička pogrešna procjena? Ne u potpunosti. Prema jednom izvoru, Sisbert i Oppas dogovorili su se s Tarikom da će u zamjenu za njihovu izdaju dobiti 3000 posjeda koji su do tada pripadali vizigotskoj kruni. Drugim riječima, garantovano im je da će, ako Arapi trijumfuju, i dalje biti jedna od najbogatijih i najmoćnijih porodica na Poluotoku. I doista, tako je i bilo. Godinama kasnije, unuka kralja Witize, poznata kao Sara la Goda, nastavila je uživati vodeći društveni položaj, kao i njezin pra-praunuk, historičar Ibn al-Qutiyya.
Šta ovo znači? Da su Sisbert i Oppas djelovali u interesu svoje loze. Nije ih bilo briga za propast Vizigotskog kraljevstva, jedino što je stvarno bilo važno je da oni i njihovi potomci nastave posjedovati zemlju, bogatstvo i utjecaj. Niti se čini da je dolazak nove vjere, islama, bio ozbiljna prepreka, te su mnogi plemići primili vjeru svojih novih gospodara.
Drugi su pak ostali vjerni svojim kršćanskim uvjerenjima i pokušali prebroditi oluju paktovima i pregovorima – takozvanim “suhl” ili “musalaha”, “mirovnim ugovorima”. U jednom je slučaju izvjesni Teodomiro pregovarao o statusu polunezavisnog kralja na čelu velike teritorije s glavnim gradom u Orihueli.
S druge strane, arheologija otkriva proliferaciju skrivenih mjesta, što sugerira da su mnogi mislili da će prisutnost Arapa biti privremena i da će se uskoro moći vratiti svom prijašnjem životu. Činilo se da su neki događaji pokazali da su bili u pravu, kao što je činjenica da je halifa Umar počeo razmišljati o napuštanju Pirenejskog poluotoka, ili da se udovica kralja Rodriga, Egilona, udala za Abd al-Aziza, sina jednog od osvajača (Muza), i potakla svog supruga da lično preuzme vlast, odnosno da postane autonomni kralj u Hispaniji.