Brzo sam se spremio i pošao s Julijom. Kolima nekadašnjeg Doma zdravlja nakon sat vremena, stalno zastajući kako bismo propustili vojsku koja je išla u suprotnom smjeru, nekako smo se probili do Križevića. Tu je bila raskrsnica. Desno je put vodio prema Oćeviji i Varešu, lijevo prema Boganovićima i Olovu. Izašli smo. Došli do punkta. Julija je izvadila propusnicu. Vojni je policajac pogledao. “Još vam ne možemo garantovati bezbjednost. Molimo da se vratite. Dođite sutra”, reče policajac mrtvo-hladno.

Julija je otišla ka bolnici u Pasku vidno razočarana. Vratio sam se kući pješke. Bio sam radostan. Neću morati ponovo u izbjeglištvo! Barem za sada. Činilo mi se da ništa nije moglo pomutiti moju sreću tog dana... Razmišljao sam, sutra ćemo pokušati, sutra će biti nova nafaka...

“KUDA, KOJIM DOBROM?”

U Oćeviju nismo otišli ni sutra niti prekosutra. Tek peti dan od ulaska Armije RBiH u Vareš. Došao sam s Julijom u selo nešto poslije 13 sati. Krenuli smo iz Kalesije oko deset. Tri sata putovanja, probijanja kroz dupke punu usku cestu uz Krivaju. Da su normalne okolnosti, pitanje je bi li uopće bilo saobraćaja neradnima danima, samo putovanje trajalo bi pola sata ili kraće. Ovako, u ratnim okolnostima, od tačke A do tačke B krećete se tri, sedam, X puta više... Cesta je poput košnice! Tu su svi akteri: vojska, policija, civilna zaštita, koja održava podlokalne saobraćajnice, civili – mahom izbjeglice (poput mene) – u potrazi za hranom i neophodnim potrepštinama za život, sanitetska vozila koja odvoze ranjene, zaprežna kola umjesto motornih vozila jer nema nafte... naiđe i poneki kamion, uglavnom za vojne potrebe...

Topi se na suncu prvi sezonski snijeg, koji je na padine Zvijezde došao jučer. Našao se neki litar nafte ko zna gdje deponiran. Dobili smo gorivo u trampi za kahvu. U kamionu smo s rođakom Nusretom. Dogovor je pokupiti hranu, ogrjev, sve ono što je potrebito kako bi se “izgurala” zima. Julija će prevući one najnužnije stvari od rođaka, ono što se da spasiti.

Na ulazu nas je dočekala vojna policija. Na glavama crvene beretke.

“Dobar dan. Kuda, kojim dobrom?”, upita strogo policajac. “Julija je, po zna koji put, izvadila propusnicu, odobrenje. “I šta radite u Oćeviji?”, i dalje se arogantno i strogim glasom obraćao policajac. Odjednom se Julijino lice transformiralo, nije bila spremna na novi neuspjeh, žustro je odgovorila: “Došla sam posjetiti rodbinu. Bolje rečeno, ono što je ostalo od rodbine! Valjda na to imam pravo! Danima radim pod zemljom u Paskoj Luci! Bez osnovnih potrepština! Da bi koliko-toliko sanirali ranjenike, olakšali umirućim... Ne znam ni za dan, niti za noć... Gledam svakodnevno školske drugove, sugrađane na operacionom stolu! U borbi za život! A vi mi se rugate! Drski ste, mladiću! Koliko godina uopće imate? Osobno ću kontaktirati Fadila, komandanta Olovske brigade, ako nas budete dalje zadržavali!”

Mladi policajac je ustuknuo jedan korak, ponovno pregledavši, detaljnije, dokumenta. Prišao je kabini kamiona i sada pomirljivim tonom rekao: “Gospođo, samo radim svoj posao! Odgovoran sam da zaštitim imovinu i ljude. Svašta prolazi ovim cestama. Znate i sami, rat je!” Vratio je dokumente, a potom dao znak da možemo proći.

Ušli smo u selo. Nikada nisam bio u Oćeviji. Išli smo do izletišta Orlje u blizini često za proljeća. Dvije-tri godine pred rat, u vrijeme dok se zabavljao s daidžinicom, daidža me znao povesti, gotovo svaki dan, u narandžastom stojadinu. Valjda sam bio pokriće, kamuflaža da se ne zna gdje je otišao i s kime. Lijepa vremena. Iz ove perspektive kao neki prošli život.

IMA SVEGA, SAMO NEMA LJUDI

Za Oćeviju znam iz priča. Olovo je srednjovjekovno naselje, među najstarijim urbanim sredinama u našoj zemlji, rudarsko mjesto, po rudi dobilo i ime. Trgovalo se s Dubrovnikom. Karavanski putevi. Uvijek se putovalo, bio je taj protok ideja, saznanja, onoga što se vidjelo u udaljenim krajevima, a potom pokušalo napraviti i u lokalnoj sredini. U kretnji je bereket. Dio tog svijeta bila je Oćevija, mjesto gdje je bila kovačnica. Kovali su se mačevi bosanskim vitezovima. Dobrim starim Bošnjanima. Ukrštali su svoje mačeve s osvajačima i sa Zapada i s Istoka, braneći slobodu, pravo ovog naroda da bude svoj na svome, oduvijek... Baš kao i danas. Ima li ijedna generacija unazad stotinu, dvije stotine ili pet stotina godina da nije doživjela neki rat? Možda i dva, za prosječna čovjekova vijeka. Zamišljao sam bosanske vitezove na konjima, pod oklopom, pod punom ratnom spremom, s mačevima na kojima su urezani ljiljani u borbi sa “strašnim Ugarima”, dok sam ulazio u prilično pusto selo. Nusret je kamionom produžio dalje prema Varešu.

“Idemo kod Kate! To je Tvrtkova mama. Sada je ovdje. Možda je se i sjećaš. Ona kuća na ulazu u Olovo iz Krševa”, reče Julija. Dočekala nas je starija žena. “Dobro došli”, blago se nasmiješila. “Ti mora da si Dinin sin?”, upita. Klimnuh glavom. “Veliki si porast’o. Zadnji put kad sam te vidjela bio si ovoliki”, rukom mi je pokazivala da sam bio možda i za glavu niži.

Sjeli smo u trpezariju. Za desetak minuta serviran je ručak. Predjelo supa. Zatim glavno jelo, krompir s mesom. Domaće kiselo mlijeko. Prava mala gozba.

Potom je iznesena kahva, prava kahva. “Nego, teta Kato, kakva je situacija?”, upita Julija. “Ne znam šta bih ti rekla, dijete. Preko noći selo se ispraznilo. Došli su vojnici, ovi iz HVO-a. Kažu, trebaš ići. Rekoh im da sam stara, da sam se već jednom pomjerala iz Olova. Neću ići šta god da bude. U selu je bilo preko stotinu porodica... Kud će taj narod? Kažu mi: 'Politika, ne razumiješ ti to, Kato!' Kakva politika! Strašno! Tako se ni hajvan ne tjera!”, ispriča Kata odmahujući rukom. “A ovi što su došli?”, upita Julija. “Armija, misliš? To su ti neki Tuzlaci. Ima ih desetak u selu. Čuvaju kuće koliko mogu. Ne znam. Strašna su vremena. Susjedna sela... Puna su izbjeglica. Narod je u potrebi. Skoro da je glad. Pitanje je koliko će se sačuvati. Samo da krv ne padne. Sve će se obnoviti, sve se da srediti, samo nek’ je glava na ramenima”, reče Kata i odmahnu glavom s nekom vrstom staloženosti koju, valjda, godine donose sa životnom mudrošću starice, koja zna odmjeriti, procijeniti je li i koliko je nešto ozbiljno.

Izašli smo od Kate. Nije ostalo mnogo vremena do mraka. Otišli smo do kuće G., Julijine rođake. Na ulazu se pojavila visoka žena, prilično mršava. Mislim da me nije ni primijetila kako sam stajao iza Julije, iza otškrinutih vrata. Izgledalo je zabrinuto, u strahu. Pri ulasku zagrlila je Juliju i počela plakati. “Samo trenutak”. reče joj Julija. “Ovo je dječak o kojem sam ti pričala. K’o da je moje dijete. Trebaju mu namirnice. Pokaži mu gdje ih može naći dok nije mrak pa ćemo na miru pričati...”

Julijina rođaka odvela me u kuću preko puta njene. U podrumske prostorije. Među uredno složene sanduke pune hrane.

Izvadio sam vreću krompira. Bilo je i riže, tjestenine. Bilo je i drva iscijepanih. Našao sam vreće. Pakovao sam drva u vreće. Izašao sam na sprat kuće. Spavaća soba. Prastari krevet od punog drveta. Vratilo me na momente na Petroviće, takve masivne krevete imali su na selu. Uredno složena posteljina. Kao da je neko sinoć bio tu. Kao da je taj krevet nekoga iščekuje. Izgledalo je jezivo, sablasno na trenutak. Sve su izbjegličke priče iste. Pomjeriš se iz svog, naviknutog, saživljenog, iz komfora, nečeg s čim se budiš i ustaješ, što osjećaš kao svoje, što te vezuje... I preko noći pođeš u novo i nepoznato. Od nemila do nedraga. Izbjeglica. Migrant. Nevoljnik. Muhtač. Sve su to imena za ljude bez doma...

KASETA IZ NEKOG DRUGOG VREMENA

Osjetio sam odvratnost. Zašto sam tu? Jedna je izbjeglica, jedan je nevoljnik došao na kućni prag drugog tražeći hranu, ogrjev, ono što je nužno za preživjeti nadolazeću zimu. A zime na planinskom području, posebno u selu u kojem jesmo, gdje je tek nekoliko kuća usječeno između Zvijezde i Konjuha, “zimlje” su, hladnije, s više snijega nego u ravničarskim područjima, na nižoj nadmorskoj visini. I duže! Zime su ovdje od oktobra po polovine aprila.

Izašao sam iz spavaće... Hodnik. Sušta suprotnost spavaćoj sobi. Haos. Ispreturane stvari. Već je neko bio ovdje. Na podu audiokasete i jedna VHS kaseta. Digoh ove manje audiokasete. “Sinan Sakić i 'Južni vetar'”, pisalo je na omotnici. Nisam slušao tu vrstu muzike. Uzeh VHS, ništa nije pisalo na naljepnici s prednje strane. U tom trenutku u kuću je ušla Julija. Prostrijeli me pogledom. “Šta to radiš? Trebao si biti u podrumu. Ti si ovo napravio?”, upita me nekim ljutitim tonom, kao kada lopova uhvatite na djelu. Odgovorih: “Ne! Stvari su već bile ispreturane. Kaseta je bila na podu. Htio sam vidjeti ima li knjiga... Možda šta nađem za šesti ili sedmi razred. Valjda ćemo ponovo u školu...” Sada me ponovo gledala onim očima, kao “svog dječaka”. “Brzo ćemo krenuti. Spakuj to što si spremio”, reče blago Julija. “Mogu li uzeti kasetu, možda je neki film koji nisam gledao...”, upitah. “Ponesi”, odgovori Julija i odmahnu rukom, kao da je to najnebitnija stvar u ovom trenutku.

Nusret je došao iz Vareša oko 19 sati. Ubacili smo namirnice, krompir, tjesteninu, rižu, bilo je i nešto konzervi (brašna nisam našao), drva uredno složena u vreće... Julija je donijela dvije torbe. U kamionu je već bilo nešto drva i bale sijena, ko zna odakle pokupljenih.

Došli smo u selo poslije 21 sat. Julija je otišla za Olovo. Za divno čudo, došla je i struja. Prebacio sam s mamom stvari. Mislim da je bilo oko ponoći kada smo završili. Bio sam umoran, toliko da sam s teškoćom podizao ruke, ali i dalje san nije mogao doći... Sve se odmotavalo pred očima i taj strah od prije nekoliko dana od novog progonstva i nova realnost, ta kratkotrajna euforija, i ta ponovna, svakodnevna borba da se namaknu potrepštine kako bi se izgurala zima. I dalje nisam mogao spavati, za razliku od mame. Sjetih se kasete. Ubacih je u s. Razočarenje, nije bio film. Vrtio se Žera s pjesmom: “Da nije ljubavi... Ne bi svita bilo. Ispali mi jedno tri...” Žerin glas bio je sve vrijeme “pokriven” ženskim nogama u minici, u spotu snimanom ko zna gdje i kada. Nisam više pratio muzička zbivanja. Ipak, spot me dodatno razbudio.

Poslije spota koncert za Slavoniju. Redali su se hrvatske grupe. E. T. – dance performans. Briljantno. Onda su došli na red “Prljavci”. Izvodili su Uzalud vam trud, svirači. Sa svakim glasom, slogom, mogla se osjetiti ta emocija, taj žal, taj naboj, ono što prolazi svaka izbjeglička duša... Nostalgija. Bilo da ste s okupiranih područja Palestine, iz Slavonije, iz Istočne Bosne, to je ta nit, ono što boli, što čini vezu svakog čovjeka koji izgubi rodni kraj, koji je istjeran, pomjeren, izbačen, “prekinut” na neki način...

Pitao sam se kada je snimljen koncert. Koliko prije su ga gledali Oćevljani prije nego će krenuti na svoj put progonstva i nevolja... Izgnani od one politike koja ih je uvjerila da sarađuju s istim onima koji su posijali sjeme zla, koji su protjerali Slavonce, Posavljane, rušili Dubrovnik, Osijek i Split, a sada gradove i sela diljem Bosne i Hercegovine.

Politika podjele, čistih etničkih teritorija... E to nije Bosna! To nije taj modus vivendi današnje, ujedinjene Evrope! Neće proći... Pjevao je frontman “Prljavog kazališta”...

Noć se navlačila na padine planinskog sela. Jedan je dječak, jedna je izbjeglička duša tiho plakala, prisjećajući se ulica rodnog mjesta...